Politika

Josip Kregar, kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, u razgovoru za H-alter: Puno putujem, i slažem se s time da Zagreb nije ni bijeli, ni moderan, ni europski grad, ni grad kulture, znanosti ili pak proizvodnje i industrije. Zagreb je prvenstveno administrativno središte, loše upravljano i održavano. Za svakoga tko sumnja, predlažem da posjeti Tallin, Budimpeštu, Prag, Rigu, Krakow, Bratislavu, istočni dio Berlina, pa čak i Podgoricu.

Ova zemlja, ionako prepuna briga, samo si je NATOvarila jednu brigu više. Piše Marinko Čulić

Nije teško shvatiti zašto se Kerum našao na poduzetničkoj pripovjedačkoj klupi, budući da je sponzor festivala Pričigin i donator Ekonomskog fakulteta. Malo sukoba interesa u ovoj državi nije dovoljno da digne prašinu. Kao ni feudalčev samodopadni, bezobrazni i krajne uvredljiv nastup.

Jesu li Sanader i Mićunović izsmjehivači, podbadači, rugatelji? Ili su se oni, kao ozbiljni muževi, zapleli u neko čudno proturječje? Ili smo u zamci neshvaćanja očigledne trivijalnosti mi - obični, mali ljudi?

Konsenzualno prihvaćanje Ahtisaarijevog plana s hrvatske strane, pokazat će se kao obično pišanje u vjetar, jer je Hrvatska počela pokazivati konstruktivnost kada je za to već postalo kasno. Isto, doduše, vrijedi i za Sloveniju.

Saša Zelenika, intervju: U našim državnim službama ima ljudi koji zaziru od puno posla, a s druge strane ima jako puno političkih i inih igara i igrica, pa je kao rezultat jako teško privući dobre ljude. Javnim porukama da se sustav rješava nesposobnih dalo bi se do znanja da su mu potrebni sposobni.

Mladi obrazovani kadrovi u državnoj službi nisu adekvatno plaćeni, ne mogu ostvariti svoja prava stečena obrazovanjem pa traže isplativija zaposlenja, a to je činjenica koja se u pregovorima o izmjeni kolektivnog ugovora redovito gura pod tepih.

Politička kasta, kakva je danas, može samo pozivati na "akciono jedinstvo", "zbijanje redova" i druge floskule o promicanju nacionalnog interesa.

Uspije li Hrvatska ući u Uniju prije Bosne i Hercegovine, Srbije ili Crne Gore, i ona će se ponašati onako kako se sada prema njoj ponaša Slovenija. Neuvjerljivo zvuče olako izrečena obećanja hrvatskog premijera Sanadera, da to neće biti tako. Ne treba zaboraviti da je ulazak u Evropsku Uniju Sanaderov JEDINI vanjskopolitički cilj, te da je uvijek bilo nejasno je li njegovo, a još više hadezeovsko, napuštanje nacionalističke (tj. tuđmanističke) politike zapravo bilo iskreno, ili samo finta da bi se postigao taj cilj

Finila je i ova. Vaja poć leć. Kada se probudimo, sve dobro i loše iz prošle 2008. godine bit će za nama. U centraliziranoj vlasti koja zavisi od ćaće i njegovih pobočnika, jedini izgledni spas može biti u Sanaderovoj spoznaji koliko je duboka banana u koju nas je doveo, te da napokon odluči da je budućnost ove zemlje i naše (i njegove!) djece važnija od IGH i golf igrališta