Finila je i ova. Vaja poć leć. Kada se probudimo, sve dobro i loše iz prošle 2008. godine bit će za nama. Malo je teže predvidjeti što nas čeka u novoj 2009. godini, ali je sigurno da će je obilježiti globalna recesija i kriza. Ma koliko mi šutjeli o tome. Kriza će se posebice osjetiti u RH koja je svojim nevelikim ekonomskim potencijalima, nedostatkom strategija, nužnim rezovima u brodogradnji, uvozom dvostruko većim od izvoza, te zaduženošću od oko 37 milijardi eura gotovo predodređena da bude orahova ljuska na uzburkanom svjetskom moru nestabilnosti. Ne daj mi da vidim / Ovo nije svijet za nas / Ne daj mi da znam / Ovo nije svijet za nas Dok je bilo logično pretpostaviti da je premještanje zidova iz Berlina u Svetu zemlju bio samo preludij u još jedan od mnogih tamošnjih ratova, sam rat će sad potpuno zaokupiti svjetsku diplomaciju, koja neće imati vremena baviti se Piranskim zaljevom, kojeg neki vole zvati i Savudrijskom valom. Neriješeni problemi sa Slovencima će tako usporiti naš put u EU i, barem djelomično, naglasiti i potencirati našu osamljenost u kriznim vremenima. Primjer s nekadašnjom Riječkom bankom koju je strani vlasnik u par dana napustio pri prvim naznakama problema je, pak, znakovit za brigu stranih banaka za svoje podružnice na brdovitom Balkanu. Vrlo su privlačne dok enormnim kamatama izvlače posljednje kune i eure iz tuđih čarapa, ali će ih se ti vlasnici vrlo lako otarasiti kada njihov centralni sustav u Njemačkoj, Austriji ili Italiji zapadne u probleme. Panični noćni telefonski pozivi premijera jedne, navodno suverene i neovisne, države neće tu ničemu služiti, jer će se menadžment svake firme na prve naznake problema vrlo brzo riješiti nesposobnih političkih poslušnika.
www.zigdikat.com Problemi koje državna vlast već ima s isplaćivanjem prispjelih obveza (od plaća državnih službenika i mirovina, do subvencioniranih prijevoza srednjoškolaca i rata znanstvenih projekata) i nemogućnost dobivanja kredita za cestogradnju, čak i uz državne garancije, zorno pokazuju, ne samo nemušto skriveno stanje državnog bankrota, nego i nesposobnost ljudi koji su se predugo bavili rastom svojih trbuha i taština, a premalo onim za što su plaćeni i za što bi trebali biti odgovorni. U centraliziranoj vlasti koja zavisi od ćaće i njegovih pobočnika, jedini izgledni spas može biti u Sanaderovoj spoznaji koliko je duboka banana u koju nas je doveo, te da napokon odluči da je budućnost ove zemlje i naše (i njegove!) djece važnija od IGH i golf igrališta. Nažalost, njegovi potezi namijenjeni primarno začepljivanju sve brojnijih rupa u svim sferama društvene zbilje dovode samo do toga da mu ponestaje prstiju kojima bi mogao odgoditi potop, ali ga ne i zaustaviti. Ova zemlja ne može čekati da se nesposobnih rješavamo samo kad se bombaši počnu približavati razno raznim dvorima (kad će ti napokon postati samo normalni uredi?), nego se žurno mora okrenuti malom broju sposobnih koji su u stanju izvući je iz gliba. Pojedinci poput Rohatinskog su nemoćni ako je cijela struktura u kojoj djeluju i na koju se naslanjaju trula. Tragikomične igrarije s ekonomskim savjetodavnim tijelom koje amenuje drugdje donesene odluke, ili strategijskim vijećima koja se nikad ne sastaju, mogu u kontroliranim medijima nekoga i zavarati, ali sigurno ne mogu ništa riješiti.
Daljnje panično pometanje problema pod tepih, u očekivanju proljetnih izbora, tu svakako neće pomoći. Pogotovo ako znamo da nama nakon izbora, za razliku od SAD i Obame koji je odmah okupio stručnjake i počeo se baviti rješavanjem problema, slijede derneci na kojima će oni s desna ili s lijeva koji su dobili 0,02 posto više glasova od onih drugih, uvjeravati sami sebe koliko su lijepi i pametni, te se okružiti svojim bukačima, rođacima i rodijacima, dužnicima i kreditorima. Pa nam onda valjda opet slijedi runda pometanja pod tepih jer, bože moj, brzo će i predsjednički izbori, pa treba i to pričekati. Šamani u našim redovima ionako samo pokazuju koliko smo u stvari ljudski i bliski svima vama, a u kasi ima još nešto bugara za naše ... I tako, idemo dalje. Samo se ne zna (ili ipak zna se?) koliko dugo i gdje to zapravo idemo.
Tko se boji vuka još A gdje je u svemo tome publika? Glasači (ne, ne oni mrtvi, pa ni oni koji poreze plaćaju negdje drugdje, a povlastice dobivaju ovdje), radnici i djelatnici, ljudi koji nemaju za skijanje i nikad neće ići na sastanke u razne dvore i Bruxellese? Ako zanemarimo prirepke svake vlasti koji će vrlo brzo, ponekad i anticipirajući promjenu smjera vjetra, presvući dres i bez problema izjaviti da su oni, eto, od malih nogu navijali upravo za bilu ili pak upravo za plavu boju, velika većina običnih građana ove države je poučena dobivanjem po prstima čim u bilo čemu iskoče, rezignirano odustala od bilo kakvog smislenog društvenog anagažmana. Ipak, za razliku od naših ljubimaca kod kojih je dokazan sindrom naučene bespomoćnosti (pas kojeg se sustavno kažnjava poslije nekog vremena se uopće više ne trudi boriti se protiv takvog tretmana), ljudi usprkos od medija pranim mozgovima i forsirane apolitičnosti (svi koji nisu za nas, su, zna se, protiv države, a budući da smo i država i narod upravo, zna se, mi, onda su i protiv cijelog naroda), ipak imaju prag nakon kojeg neće baš sve trpjeti. Branitelji tako, prekasno, ali ipak, ne žele dijeliti invalidnine s privilegijama onih koji su u registru branitelja, iako su za vrijeme rata bili doktorandi u SAD. Brodograditelji su tako, prekasno i nekoordinirano, ali ipak, izašli na ulice. Liječnici su tako, prekasno, ali ipak, odbili naplaćivati participacije i akritički prihvatiti nedomišljenu reformu. Mladi većinom, prekasno za cijele generacije pa i za prosvjetljivanje nekih od njihovih roditelja, ali ipak, polako shvaćaju da je bolje biti dio Gibonnijevih oda ljubavi nego Thomsonovog vitlanja mačem.
Izgubljeni – ima nas još Sve je više nas, ma što Hrvatska televizija o tome mislila, spremno reći da ima previše lupeža, da želimo imati remene koji su široki barem kao oni njihovih supruga, da ne želimo igrati golf, ali da se barem želimo moći okupati u moru ispod naše zgrade bez da nam izbacivači određuju gdje ćemo kupiti sendvič i čiju ćemo vodu na plaži piti. Sve je više nas, ma što oni koji žele biti posebno plaćeni i kad ne rade posao za koji su već plaćeni mislili o tome, koji smo spremni volontirati na plivačkim prvenstvima, u bolnicama, u staračkim domovima, u školama, i koji se ponosimo što nismo bahati i neotesani kao oni koji si uzimaju pravo predstavljati nas.
Copyright:Tkalec Problem je da još prečesto strah i rezignacija priječe mnogima da nam se pridruže. Problem je da će ti, kada više neće moći trpjeti sve što im se događa, najvjerojatnije pribjeći nekoj vrsti ekstremizma, i da će se sigurno naći oni koji će to iskoristiti, dok sada nigdje nema ni naznake onih koji bi taj prigušeni i opravdani bijes artikulirali kroz floskulu koja se zove institucije sistema (ili sustava, svejedno). Naravno, traženje krivaca je puno lakše i brže i njemu svi puno češće pribjegavamo od traženja odgovornosti, ali to ne može niti smije biti rješenje. Hoće li samo to netko na vrijeme uvidjeti? Hoće li samo netko, napokon, i u ovu žabokrečinu donijeti barem malo nade i promjene?
