Europa

Haaški tribunal pokušava suditi i pobjednicima i pobijeđenima, kao što je Karl Jaspers tražio da se jednako sudi nacističkim zločinima, ali i savezničkom bombardiranju Berlina i Dresdena. No nije li upravo nakon Nürnberga došlo do nove diktature, tajnih službi i Berlinskog zida?

Skinuo čovjek nogu pa maše njome: tko će meni reći zašto se to desilo? Kako se može argumentirano razgovarati sa osobama kojima je njihova patnja veća od svake istine koju mogu od nekoga čuti? Bilo je zanimljivo iskustvo prisustvovati Konferenciji o utvrđivanju istine, no teško je kladiti se koliko je ona učinkovita.

Odjel za ratne zločine Suda BiH u protekloj godini prikupio je imena 2.300 osoba, na osnovu istraga je podignuto 19 optužnica, tri suđenja su zaključena i izrečeno je šest prvostepenih presuda. Pravosnažna je presuda izrečena i Abduladhimu Maktoufu, bosanskom Iračaninu, za zločine nad civilima Hrvatima koje je počinio 1992. godine u Travniku, a najviši dužnosnik kojem se sudi je bivši Karadžićev ministar pravde, Momčilo Mandić

Na kontingentnost civilnog društva najbolje ukazuju grassroots nacionalizmi koji su prouzročili ratove, te uloga nekih pokreta i nevladinih organizacija koji su bili institucionalizirani i poduprti od strane režima u funkciji organiziranja krivice za počinjene zločine. Ta uloga je u Hrvatskoj, a također i drugdje, pripala veteranskim i sličnim udrugama koje su za režim igrale ulogu partnerskog civilnog društva, dok su druge civilnodruštvene organizacije, koje su se protivile ratu i kritizirale režim, bile marginalizirane i ovisne o tuđoj potpori.

Riga: U Letoniji se mnogi još uvijek boje medvjeda na istočnoj granici, pa rado trče u naručje Uncle Sama. Dok 414 tisuća pripadnika ruske manjine ni 15 godina nakon raspada SSSR-a nema građanska prava, u zemlji ne postoji niti jedna spomena vrijedna inicijativa koja se protivi članstvu Letonije u NATO-u

Aktivisti su zaposjeli prostor zapuštene ljubljanske tvornice kako bi upozorili na odnos vlasti prema napuštenim urbanim objektima, i pokazali da je moguć i drugačiji odnos: njihova preobrazba u otvorene socijalne prostore za javnu i kreativnu upotrebu. Okupacija Roga ima i političku dimenziju: Samoorganizacija i solidarnost su još uvijek mogući, uprkos neoliberalnom duhu današnjeg vremena, odgovorila je Saša Spacal, jedna od viđenijih aktivistica, na novinarsko pitanje što je naučila iz projekta Rog.

Treći nastavak teksta Vlaste Jalušič: U skoro čitavoj Jugoslaviji postojali su različiti oblici civilnodruštvenih pokreta. Oni su danas u velikoj mjeri potisnuti u amneziju, jer bi rušili različite nacionalne interpretacije razbijanja i raspada Jugoslavije i njima pripadajuća herojstva. Amnezija u vezi s političkim aktivizmom i izvorom baršunastih revolucija pripada sklopu interpretacija političkih promjena oko godine 1989. kao djela nacionalnih političkih i drugih elita. U Hrvatskoj je, recimo, služila brisanju svakog povijesnog kontinuiteta i osudi jugonostalgičara od strane Tuđmanova režima

Drugi nastavak teksta Vlaste Jalušič: Diskurs civilnog društva osamdesetih godina imao je mobilizacijsku i homogenizacijsku ulogu prethodne pripreme za promjenu vlasti, pri čemu je samo preuzimanje vlasti bilo prvenstveno homogeno djelovanje. Trebalo bi ozbiljno promisliti činjenicu da su najuspješnije tranzicijske države prije svega one s visokim stupnjem etničke čistoće

Objavljujemo feljtonizirani tekst slovenske politologinje Vlaste Jalušič: Isključivo kvantitativno, formalno i institucionalno uređeno civilno društvo samo po sebi ne može predstavljati garanta demokracije; NVO-izacija civilnog društva još ne znači aktivnu i demokratičnu zajednicu odgovornih državljana. Takvo civilno društvo može značiti i suprotno, otvaranje prostora za nedemokratske fundamentalističke i lokalno samozatvorene inicijative, koje su potkrijepljene nacionalizmima, šovinizmima i rasizmima, i koje mogu inicirati čak i nasilna rješenja

NPD Jürgena Pastörsa, velikog obožavatelja Hitlera, ušla je u lokalni parlament, pokrenuvši novu raspravu o tome treba li zabraniti neonacističke stranke. Razlika između Hrvatske i Njemačke je u tome što u Hrvatskoj nema očite granice između krajnje desnice i umjerene. U Njemačkoj se crta između konzervatizma i desnih stavova jasno očituje, dok se ekstremna desnica tek sprema ugnijezditi u desno-konzervativnom društvenom životu.