Mada mora da je bila važna, kad je Beka Vučo, nadzornica Sorosevih poduhvata u bivšoj Jugoslaviji, doletila čak iz New Yorka da prisustvuje, cijela ova konferencija, koja se održavala prošli petak i subotu u Sheratonu, počivala je na tri non-sequitura.
Prvo, samo malima i nerazvijenima drugi sude kako se ponašaju. Nema suda u Sarajevu za nizozemski zločin u Srebrenici. Nitko Amerikancima ne sudi za Guantanamo. No ... mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti, kako bi Đoni Štulić rekao, te nam uvijek netko sa strane sudi.
Drugo, ratne tvorevine proizašle iz dokazanih zločina, od kojih je Republika Srpska samo najočevidnija, i dalje su prisutne, i nemaju interesa za istinu koja isključuje njihovo pravo na postojanje.
I treće, trebamo utvrditi istinu o tome kako je do sukoba došlo, da bismo shvatili istinu o ratu i zločinima: osobe koje su bile u prilici da izazovu sukob tijekom osamdesetih profitirale su od njega tijekom devedesetih, a danas moraju biti najaktivnije u proizvodnji i prodaji istine o njemu.
Mark Freeman iz Centra za tranzicijsku pravdu odvrtio je četiri slajda tokom svog govora, inzistirajući da se mijenjaju svake četiri minute, iako nisu baš bog zna kako pratili to što je govorio.
Jurij Afanasijev, UNDP: kakve veze ima UNDP sa međunarodnom pravdom? Osim što su dali novac za Konferenciju, UNDP i MUP su 17. siječnja potpisali Sporazum o razoružavanju građana, koji nije oduševio ni mirovnjake - organizacije civilnog društva, ni organizacije branitelja/veterana.
Clint Williamson, američki ambasador za ratne zločine, održao je ozbiljno predavanje o važnosti međunarodne pravde. Tko bi rekao da dolazi iz zemlje koja je odbila potpisati sporazum o osnivanju međunarodnog krivičnog suda...
Većina govornika govorili su ono što su već rekli na desetinama sličnih konferencija tijekom proteklog desetljeća. Drago Hedl je rekao da smo se od one izreke da je pravda spora, ali dostižna, zasad uvjerili samo da je spora... U jednom dijelu svog govora Žarko Puhovski je rekao da se ne zna ni datum kad je rat počeo, a potom, tijekom pitanja i odgovora, rekao je da se točno zna zašto je počeo...
Udarna tribina bila je ona na kojoj su govorili Carla Del Ponte i tri državna tužioca, hrvatski, srpski i bosanski, koji su izjavili da svi međusobno potpuno surađuju. To također nije novost, premda su Mladić i Karadžić i dalje na slobodi.
Nataša Kandić je istrenirani portparol, iako neefikasan moderator, jer upušta se u prepirku sa žrtvama, ljudima koji su, recimo, izgubili nogu u ratu. Skinuo čovjek nogu pa maše njome: tko će meni reći zašto se to desilo? Kako se može argumentirano razgovarati sa osobama kojima je njihova patnja veća od svake istine koju mogu od nekoga čuti?
Jadranka Kosor je izlistala puno brojaka - ali niti jednu od onih koje je Puhovski kasnije, kad je ona već otišla doma, spomenuo: neuhapšeni generali, nepriznati maloljetni branitelji, ratni zločinci - počasni građani, obitelj Zec.
Puhovski se, bez da ulazimo u istinitost njegove tvrdnje, neugodno i za tok konferencije kontraproduktivno okomio na Bedem ljubavi, da su njegove članice vadile svoje sinove iz jedne vojske da bi ih stavile u drugu, što je prilično naljutilo Bedem ljubavi. Dame su ostatak konferencije provele u svađi sa Puhovskim, a sada traže i njegovu ostavku. Očito govore drugačiju istinu od one kojom raspolaže Puhovski. Hans Holtius je drugog dana konferencije zbog te prepirke skoro zapalio na avion prije nego je došao na red govoriti.
Pod takvim okolnostima nisam mogao doći ni na red da postavim pitanje o svojim jadima, jer je bilo mnogo drugih koje veći jadi more: naši profesori, jedan koji prijeti da će odmah prestati govoriti, ako se žrtvama holokausta brani da pričaju, gospodin koji vitla svojom protetičkom nogom, Ivica Pandža, žena-bedem (ljubavi), jedina (osim Vesne Teršelič) prisutna Slovenka, profesor povijesti koji svako svoje pitanje započinje objašnjenjem kako je on trebao biti pozvan da govori... Tolika množina ražalošćenog, pretučenog, pobijeđenog naroda... Organizatori (koji su i sami neki puta morali policajcima objašnjavati da su organizatori...) su pripustili i prosvjednike u dvoranu - tu uvaženu, relativno bešćutnu i ne pretjerano zainteresiranu (već oguglalu) gospodu, pomalo umornu od cijele ove priče, iz koje se, međutim, ne mogu izvući - jer od nje i sami žive.
Govornici iz Bosne kao istinom barataju brojkama koje bi mnogi vanjski promatrači proglasili preuveličanim. Nema te istine koja će utažiti bol i sevdah Bosanaca. To uvijek primijetim kad sam u Sarajevu, koliko god su ljudi cinični i razočarani svijetom koji im je donijeo demokraciju. Posljedica te demokracije je što sada usred svojih ruševina imaju pedeset političkih stranaka koje se ni oko čega ne mogu složiti, i tri paralelne države u državi (kantonalnu, entitetsku i federativnu) sa svim paralelnim organima vlasti, a bez ekonomije koja bi bila u stanju izdržavati takav golemi aparat vlasti. A o tome tko ima stvarnu kontrolu nad zemljom, govori podatak da bosanski zračni prostor i dalje nadziru međunarodne snage.
Stipe Mesić, koji je dobio dva puta duži i glasniji aplauz od Jadranke Kosor, natječe se, čini se, za titulu novog Vaclava Havela - moralnog arbitra postkomunističke Evrope. No, niti on se ne usudi suočiti sa dijelom prošlosti iz osamdesetih godina, od Titove smrti do početka rata. Konferencija se odnosila na istinu nakon ratnog sukoba, odnosno na metode njezina utvrđivanja. Mesić ispravno kaže da za motive počinjenih zločina, za njihovo objašnjenje, ali NE i opravdanje, treba sagledati šire povijesno okruženje; no, potom se uputi tražiti to objašnjenje u Drugi svjetski rat, a niti on niti nitko drugi ništa ne kaže o događajima neposredno prije ratnog sukoba. Ništa, primjerice, nije rečeno o glupavom maltretiranju irelevantnih sudionika povijesnog procesa tijekom osamdesetih, onih koji nisu željeli rat. Zbivanja u tom periodu, i istina o njima možda je najbitnija za utvrđivanje istine o sukobu uopće.
Vesna Pusić ima herojsku političku izdržljivost Hilary Clinton: ostala je zadnja na podijumu s moderatorom (Srđan Dvornik), kad su se već svi drugi zastupnici razbježali glavom bez obzira, pod raznim izgovorima. Strpljivo je slušala tirade pandži i Bedema, razabirući čak što su zapravo htjeli pitati, te ih udostojala odgovora, i to na kraju sedmosatne konferencije...
Sve u svemu, bilo je zanimljivo iskustvo prisustvovati, no teško je kladiti se koliko je učinkovito.
Ovaj komentar je nastao spajanjem i minimalnom doradom SMS-poruka koje je Ivo Škorić sa Konferencije slao svojim prijateljima. (op.ur.)
