Crkva upozorava da se u Europi formira nova politička povlaštena kasta koja bi mogla iznjedriti novi oblik totalitarizma

Medijski prostor već više od tjedan dana pune zbivanja koje je izazvalo objavljivanje tajnoga govora mađarskoga socijalističkog premijera Ferenca Gyurcsanyja svojim sudrugovima u kojem je otvoreno priznao da je na parlamentarnim izborima lagao o gospodarskoj situaciji u zemlji i u kojem se vrlo ružno izrazio o svom narodu, tj. svojim sugrađanima. Usprkos pobjedi na izborima, usprkos preuzimanju vlasti i kontrolom nad zemljom, u javnost je doprla istina o toj laži te ne prestaju prosvjedi i traži se premijerova ostavka, a cijeli slučaj otvara i brojna važna pitanja, ne samo ona koja se tiču Mađarske nego i načelna pitanja o odnosu političara prema političarima te o odnosu političara prema istini odnosno prema neistini, tj. laži.

Medijska izvješća tvrde da su u mađarskoj novonastaloj situaciji najaktivniji i najglasniji političari ekstremno desne političke orijentacije, a drugi političari, čini se, taktiziraju ili - poput onih koji sada predstavljaju Europsku uniju - ističu da se ne žele miješati u »unutarnja« pitanja Mađarske. Takav odnos političara prema političarima, suprotno svim očekivanjima teoretičara pluralnoga i demokratskoga društva, koji smatraju da je jednakost svih ljudi jedan od temelja demokratskoga poretka, otkriva da se na početku 21. stoljeća profesionalni političari shvaćaju kao pripadnici određenoga staleža odnosno kaste u kojima je dopušteno različito procjenjivanje i opredjeljivanje, štoviše i radikalno razilaženje odnosno verbalni i stvarni sukob interesa, ali u kojima se nikada ne gubi elementarna uzajamna solidarnost i razumijevanje za pojedine političke poteze ma koliko oni bili neetički ili nehumani. Ako se u takvo viđenje političara ne uklapaju samo oni političari koje se označava kao radikalne i ekstremne, onda je upravo to potvrda da se uzajamni odnos među tzv. umjerenim političarima ne razvija niti po elementarnim etičkim načelima, nego po očitoj »cehovskoj« pristranosti u duhu one poznate narodne: »Vrana vrani oči ne kopa«

Takvo shvaćanje političara, njihova djelovanja i postupanja, otkriva više neizmjerno važnih, upravo sudbinskih problema, za sve sadašnje i buduće generacije cjelokupne ljudske zajednice. Umjesto da poslanje političara bude služenje općemu dobru - što je zahtjev naravnoga ćudorednog poretka - ono postaje služenje svojim i grupnim interesima, a time i uzrok podjeli na povlaštene i nepovlaštene ljude. Politika takvih političara postaje način novog raslojavanja ljudi, prikriveno uništavanje jednakosti među ljudima i stvaranje uvjeta za nove sukobe i obračune između povlaštenih i poniženih. Postupanje takvih političara dovodi u pitanje sve tekovine demokratskoga društva: ništa ne ostaje od opozicijskog nadzora nad pozicijom, onemogućen je objektivni, vjerodostojni i elementarno etički pravni sustav, a država, kao organizacija sile, dolazi u ruke onih kojima su jedino važne njihove povlastice i koji će, pitanje je vremena, biti spremni te svoje povlastice braniti svim represivnim sredstvima. Ako za današnje vodeće europske političare ne predstavlja problem što jedna stranka i njezin prvi čovjek lažu svojim sugrađanima u tako bitnom pitanju kao što je stvarno gospodarsko stanje jedne zemlje, onda se doista treba zapitati nije li to pokazatelj formiranja nove političke povlaštene kaste u Europi i nije li to početak novoga europskog oblika totalitarizma koji je uvijek neizbježan kad povlašteni ojačaju i svim silama žele zadržati svoj privilegirani položaj u društvu. U tom kontekstu nameće se razmišljanje kojemu se već sada, a osobito sutra, opravdano lijepi etiketa ekstremizma i tko predstavlja opasnost za demokraciju i boljitak ukupnoga društvenog života u budućnosti.

Mađarski biskupi u svojoj su izjavi, osuđujući nasilničko ponašanje pojedinih skupina prosvjednika, otvoreno napisali: »Nijedno zdravo društvo ne može se graditi na lažima.« To je veoma jasna poruka političarima ne samo u Mađarskoj nego i po cijelome svijetu, a napisana je u dobrohotnosti i uvjerenju da današnji političari žele graditi »zdravo društvo«. Takvi postupci - a dobro se sjetiti i tobožnjega iračkog oružja za masovno uništavanje ljudi, ili falsificiranja satelitskih snimaka iračkih tenkova u pokretu prema Saudijskoj Arabiji da bi ta država prihvatila na svoje tlo savezničke snage u »Pustinjskoj oluji« - pokazuju da postoje neki važniji ciljevi od izgradnje »zdravoga društva« ili mira u čitavom svijetu. Laž, dezinformacija i vješto zamagljivanje istine sve su češća sredstva u rukama onih političara koji su se praktično, po svojim postupcima, odrekli temeljnih etičkih načela. No takvi političari nipošto nemaju na pameti »zdravo društvo« nego društvo u kojem će oni prosperirati, u kojem će njima biti još bolje, a govor o demokraciji, jednakosti, slobodi i ravnopravnosti samo je prašina u oči naivnima i neinformiranima.

U suvremenom svijetu snažno raširenih ideologija relativizma, tj. nerazlikovanja i izjednačavanja dobra i zla, liberalizma za koji je karakteristično da je objektivna vrijednost ono za što se odluči parlamentarna većina i materijalizma za koji je veći profit jedina prava vrijednost, političari koji su upili te ideologije ni na koji način nisu ni sposobni graditi »zdravo društvo« pa se nameće i pitanje ne stoje li iza tih ideologija upravo političari koji ne žele »zdravo društvo«. U takvim suvremenim okolnostima nužno je na sve raspoložive načine naviještati i promicati dostojanstvo svake ljudske osobe, etička humana načela u skladu s naravnim ćudorednim zakonom te neumorno naviještati da politika mora biti služenje općemu dobru određenoga ljudskoga društva i čitavoga čovječanstva.