Medijski prostor već više od tjedan dana pune zbivanja koje je izazvalo objavljivanje tajnoga govora mađarskoga socijalističkog premijera Ferenca Gyurcsanyja svojim sudrugovima u kojem je otvoreno priznao da je na parlamentarnim izborima lagao o gospodarskoj situaciji u zemlji i u kojem se vrlo ružno izrazio o svom narodu, tj. svojim sugrađanima. Usprkos pobjedi na izborima, usprkos preuzimanju vlasti i kontrolom nad zemljom, u javnost je doprla istina o toj laži te ne prestaju prosvjedi i traži se premijerova ostavka, a cijeli slučaj otvara i brojna važna pitanja, ne samo ona koja se tiču Mađarske nego i načelna pitanja o odnosu političara prema političarima te o odnosu političara prema istini odnosno prema neistini, tj. laži.
Medijska izvješća tvrde da su u mađarskoj novonastaloj situaciji najaktivniji i najglasniji političari ekstremno desne političke orijentacije, a drugi političari, čini se, taktiziraju ili - poput onih koji sada predstavljaju Europsku uniju - ističu da se ne žele miješati u »unutarnja« pitanja Mađarske. Takav odnos političara prema političarima, suprotno svim očekivanjima teoretičara pluralnoga i demokratskoga društva, koji smatraju da je jednakost svih ljudi jedan od temelja demokratskoga poretka, otkriva da se na početku 21. stoljeća profesionalni političari shvaćaju kao pripadnici određenoga staleža odnosno kaste u kojima je dopušteno različito procjenjivanje i opredjeljivanje, štoviše i radikalno razilaženje odnosno verbalni i stvarni sukob interesa, ali u kojima se nikada ne gubi elementarna uzajamna solidarnost i razumijevanje za pojedine političke poteze ma koliko oni bili neetički ili nehumani. Ako se u takvo viđenje političara ne uklapaju samo oni političari koje se označava kao radikalne i ekstremne, onda je upravo to potvrda da se uzajamni odnos među tzv. umjerenim političarima ne razvija niti po elementarnim etičkim načelima, nego po očitoj »cehovskoj« pristranosti u duhu one poznate narodne: »Vrana vrani oči ne kopa«
Takvo shvaćanje političara, njihova djelovanja i postupanja, otkriva više neizmjerno važnih, upravo sudbinskih problema, za sve sadašnje i buduće generacije cjelokupne ljudske zajednice. Umjesto da poslanje političara bude služenje općemu dobru - što je zahtjev naravnoga ćudorednog poretka - ono postaje služenje svojim i grupnim interesima, a time i uzrok podjeli na povlaštene i nepovlaštene ljude. Politika takvih političara postaje način novog raslojavanja ljudi, prikriveno uništavanje jednakosti među ljudima i stvaranje uvjeta za nove sukobe i obračune između povlaštenih i poniženih. Postupanje takvih političara dovodi u pitanje sve tekovine demokratskoga društva: ništa ne ostaje od opozicijskog nadzora nad pozicijom, onemogućen je objektivni, vjerodostojni i elementarno etički pravni sustav, a država, kao organizacija sile, dolazi u ruke onih kojima su jedino važne njihove povlastice i koji će, pitanje je vremena, biti spremni te svoje povlastice braniti svim represivnim sredstvima. Ako za današnje vodeće europske političare ne predstavlja problem što jedna stranka i njezin prvi čovjek lažu svojim sugrađanima u tako bitnom pitanju kao što je stvarno gospodarsko stanje jedne zemlje, onda se doista treba zapitati nije li to pokazatelj formiranja nove političke povlaštene kaste u Europi i nije li to početak novoga europskog oblika totalitarizma koji je uvijek neizbježan kad povlašteni ojačaju i svim silama žele zadržati svoj privilegirani položaj u društvu. U tom kontekstu nameće se razmišljanje kojemu se već sada, a osobito sutra, opravdano lijepi etiketa ekstremizma i tko predstavlja opasnost za demokraciju i boljitak ukupnoga društvenog života u budućnosti.
Mađarski biskupi u svojoj su izjavi, osuđujući nasilničko ponašanje pojedinih skupina prosvjednika, otvoreno napisali: »Nijedno zdravo društvo ne može se graditi na lažima.« To je veoma jasna poruka političarima ne samo u Mađarskoj nego i po cijelome svijetu, a napisana je u dobrohotnosti i uvjerenju da današnji političari žele graditi »zdravo društvo«. Takvi postupci - a dobro se sjetiti i tobožnjega iračkog oružja za masovno uništavanje ljudi, ili falsificiranja satelitskih snimaka iračkih tenkova u pokretu prema Saudijskoj Arabiji da bi ta država prihvatila na svoje tlo savezničke snage u »Pustinjskoj oluji« - pokazuju da postoje neki važniji ciljevi od izgradnje »zdravoga društva« ili mira u čitavom svijetu. Laž, dezinformacija i vješto zamagljivanje istine sve su češća sredstva u rukama onih političara koji su se praktično, po svojim postupcima, odrekli temeljnih etičkih načela. No takvi političari nipošto nemaju na pameti »zdravo društvo« nego društvo u kojem će oni prosperirati, u kojem će njima biti još bolje, a govor o demokraciji, jednakosti, slobodi i ravnopravnosti samo je prašina u oči naivnima i neinformiranima.
U suvremenom svijetu snažno raširenih ideologija relativizma, tj. nerazlikovanja i izjednačavanja dobra i zla, liberalizma za koji je karakteristično da je objektivna vrijednost ono za što se odluči parlamentarna većina i materijalizma za koji je veći profit jedina prava vrijednost, političari koji su upili te ideologije ni na koji način nisu ni sposobni graditi »zdravo društvo« pa se nameće i pitanje ne stoje li iza tih ideologija upravo političari koji ne žele »zdravo društvo«. U takvim suvremenim okolnostima nužno je na sve raspoložive načine naviještati i promicati dostojanstvo svake ljudske osobe, etička humana načela u skladu s naravnim ćudorednim zakonom te neumorno naviještati da politika mora biti služenje općemu dobru određenoga ljudskoga društva i čitavoga čovječanstva.