Prosvjed organiziraju sindikalne središnjice pa naravno i Nezavisni hrvatski sindikati. Pri tome ne treba negirati kako, kao i o mnogočemu drugome, o razlozima za prosvjed, načinu njegove organizacije i provedbe, sindikalne središnjice i sindikati imaju u dijelovima različite stavove i mišljenja. To se čulo i vidjelo i kroz medijska izvješća. Te razlike u mišljenjima i stavovima same po sebi i nisu loše i ovise o više razloga među kojima su organizacija i struktura središnjica i sindikata, organiziraju li članove u državnim i javnim službama, u privatnim ili državnim poduzećima, djeluju li u sektorima sa većim ili manjim mogućnostima i primanjima i sl. Uz sve te i mnoge druge razlike najvažnije je to što su svi procijenili kako je stanje u zemlji takvo da se prosvjed mora organizirati baš u ovome trenutku. Važno je napomenuti kako su organizatori prosvjeda, nacionalne sindikalne središnjice i u njih udruženi sindikati, u prosvjed pozvali ne samo članove sindikata, nego i zaposlene koji nisu članovi sindikata, nezaposlene, studente i školarce, umirovljenike, članove raznih udruga… Prosvjed svakako može nositi naziv – Opći. Ovaj prosvjed nije niti politički obojen niti politikom manipuliran. On po svojoj naravi nije rušilački, već upozoravajući. Svima. I vlastima i oporbi na državnoj i lokalnim razinama. I poslodavcima u svim oblicima vlasništva. Ovo je prosvjed i protiv prevladavajuće društvene klime i protiv rezigniranosti i besperspektivnosti koji se uvlače među građane, u sve društvene pore. Ovo je prosvjed protiv ovakve sadašnjosti, protiv nepravdi prošlosti koje poput aveti još uvijek prolijeću našim društvom. Ovo je prosvjed za bolju budućnost i s porukom da građani nisu razjedinjena masa utučenih i u beznađe potonulih pojedinaca već da građani imaju svoje JA i svoje časno mjesto u društvu, bez obzira koji posao rade, jesu li nezaposleni, umirovljenici ili još studenti i školarci. Ovim prosvjedom izražavamo svoja nezadovoljstva niskim plaćama, niskim mirovinama, niskim naknadama za nezaposlene, niskom socijalnom pomoći, niskim i nepostojećim stipendijama, nedostatkom posla. Nezadovoljni smo smjerom u kojem se Hrvatska kreće, smjerom koji čovjeka sve više svrstava u svijet stvari, radnika u potrošnu robu, umirovljenika i nezaposlenog u teret društva. Ulazak Hrvatske u EU postao je cilj kojem se sve podređuje, puno toga žrtvuje. Brzina reformi i zakonskih promjena koja se nameće radi usklađenja s a europskom pravnom stečevinom, a zbog fiksiranosti ciljem da se baš pod ovom vlasti uđe u EU, sve češće budi pomisao kako to nisu promjene radi boljitka i snaženja Hrvatske, već promjene radi promjena, kojima je sve više cilj prvenstveno zadovoljavati formu radi ispunjenja same forme. Tako sve drugo postaje manje važno. I građani. A ako su reforme radi forme, a ne radi boljitka hrvatskih građana, ako su sva sredstva politički opravdana samo da se što prije dosegne cilj, tako Hrvatska ponajprije zavarava i vara samu sebe, i to su razlozi za prosvjed. Prosvjedom tražimo promjene po mjeri čovjeka u najavljenim izmjenama Zakona o radu, očovječivanje zdravstvenog i mirovinskog sustava, plaće, mirovine, naknade za nezaposlene i socijalne pomoći od kojih se može dostojno živjeti. Prosvjed je demokratsko pravo i stečevina. To je zorno i javno iskazivanje nezadovoljstva, javni izraz stava. Prosvjedi su zdravi za svako društvo, doprinose njegovom razvoju i većem stupnju zrelosti. Javni prosvjedi jačaju i solidarnost među ljudima. U duboko raslojenoj Hrvatskoj podijeljenoj sve nepremostivijim ponorom između bogate i dobrostojeće manjine i rastuće većine koja tone u neimaštinu pa i siromaštvo, prosvjed je nužan kako bi propuhao sve začepljenije i ukopanije društvene kanale. Sindikati kao katalizator, kao upozoravajući svjetionik moraju učiniti sve kako bi probudili i pobudili godinama uspavljivanu volju i opredijeljenost za prosvjede kod hrvatskih građana. Za nesudjelovanje nema opravdanja. Za osobnu povrijeđenost i međusobno nadmetanje kao ni za svojatanje prosvjeda također nema opravdanja. Sindikalni čelnici, od predsjednika do povjerenika, nemaju nikakvo pravo na pasivnost i očekivanje odziva članova po inerciji za koju sami ne daju dovoljno poticaja. Nema opravdanja za sindikate i njihove podružnice da lakše organiziraju i imaju novaca za izlete svojih članova, za darove za Božić, Uskrs, a nemaju dovoljno sredstava, volje i organizacijskih sposobnosti za organiziranje dolaska na prosvjed, za buđenje volje za prosvjedovanjem. Ni građani, ni sami članovi sindikata, nemaju nikakvog opravdanja ako svoj e nezadovoljstvo društvenom i vlastitom situacijom, slabom kupovnom moći svojih primanja i rastućim troškovima življenja, od energije i hrane pa do komunalija, izražavaju unutar zidova svojih domova ili u zatvorenom krugu među prijateljima, znancima, kolegicama i kolegama s posla, a ne izraze ga na zajedničkom prosvjedu. Ne smije se događati da odlasci u nedjeljni shopping budu masovniji od najavljenog prosvjeda na Trgu bana Josipa Jelačića. Ovo nije ispit samo za sindikate i njihove članove, nego za sve građane iz svih dijelova Hrvatske. Tko se bez posebno opravdanog razloga ne odazove i ne sudjeluje na najavljenom prosvjedu nema nikakvo moralno pravo, ponajprije pred samim sobom, a onda i pred svima koji jesu prosvjedovali, na bilo kakvo kasnije nezadovoljstvo i njegovo javno izražavanje, a pogotovo prigovor. To je prosvjed u koji su pozvani i u kojem moraju sudjelovati pripadnici svih društvenih slojeva Hrvatske, ma gdje živjeli i ma čime se bavili. Nema nikakvog opravdanja za one koji nisu bolesni, nemoćni, koji neće toga dana raditi ili brinuti se o bolesnim i nemoćnim članovima obitelji, prijateljima, ako se ne odazovu i aktivno ne sudjeluju u prosvjedu, u subotu, 12. travnja u Zagrebu. Kako će u nedjelju i ponedjeljak pogledati u oči svojim kolegicama i kolegama s posla, rodbini, prijateljima, susjedima i znancima koji su na prosvjedu osobno sudjelovali, i to ne samo zbog sebe nego i zbog njih koji prosvjedovati nisu htjeli?! Nitko nema pravo ni na strah niti na rezigniranost. Već svojim dolaskom treba reći – Dosta mi je. Želim Hrvatsku u kojoj mogu dostojno živjeti od svojih primanja. Svoje nezadovoljstvo izražavam javno, bez straha. Jednostavno – ne bojim se na cesti, na ovome trgu izraziti svoje nezadovoljstvo i s punim pravom zatražiti od politika i političara neka se stave u službu građana, neka im služe, a ni ne pokušavaju svojim interesima tumačiti interese tih istih građana. To je naše pravo. Sami si ga dajemo i uzimamo. Pozivam Vas na prosvjed u kojem je časno i nužno sudjelovati. Ne možete dopustiti da on prođe bez Vas, da u njemu drugi sudjeluju u Vaše ime, zbog Vaših problema i nezadovoljstava. Povedite i članove obitelji, rodbinu, prijatelje… A ako ste zadovoljni stanjem i ako je Vama i Vašima dobro, ako ne želite biti barem solidarni sa onima kojima nije dobro, onda nemojte doći i živite i dalje s time. I to je Vaše pravo. Ne zaboravite: prosvjed se održava 12. travnja 2008. godine u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, točno u podne. Okupljanje prosvjednika je tijekom dopodneva, do 10.45 sati, na Trgu Francuske Republike od kuda organizirana kolona prosvjednika kreće na Trg bana Josipa Jelačića. O svemu ostalome informacije ćete dobiti od predsjednika i povjerenika svojih sindikata. Do viđenja 12. travnja u Zagrebu!