"Razvod je grijeh, pa žena treba sve istrpjeti"

Katolička crkva ima prilično tolerancije kada je u pitanju zlostavljanje žena u obitelji. Crkva, naime, nema nikakve zaštitničke i obrambene mehanizme za zaštitu zlostavljanih žena i majki, štoviše, čak se čini da župnici svojom pasivnošću staju na stranu nasilnika, nagovarajući žene da trpe i prešućuju svoje patnje u obitelji. “Ipak razmisli malo, pa to je brak... Trebate pretrpjeti, probati, on je imao problema, ovakvih, onakvih, pa možda je to zato što pije, pa tu su djeca, pa nemojte, vi ste ta koja trebate to trpjeti, izdržati... nemoj, probaj, žena je ta koja treba pretrpjeti, udovoljiti...”, savjeti su župnika koje je objavila časna sestra Rebeka Anić u zborniku “Nasilje nad ženama”, koji je prošli tjedan predstavljen u Zagrebu. Ona je za potrebe svog istraživanja kako Crkva može pomoći zlostavljanim ženama razgovarala sa 21 djelatnicom/volonterkom crkvenih (uglavnom Caritasovih) i nevladinih udruga te 14 žena obiteljskog nasilja u pet gradova u različitim krajevima Hrvatske. Većina žena koje su sudjelovale u istraživanju su vjernice i aktivno sudjeluju u crkvenom životu, ali nisu pomoć pronašle u Crkvi. To svjedoči i žena koja pjeva u crkvenom zboru, a jedno je vrijeme bila i u karizmatskom pokretu. Dobar savjet U istraživanju se navodi i primjer žene koju je upravo svećenik doveo do Caritasa. Kada je nakon brojnih pokušaja da sam sudjeluje u ozdravljenju obitelji uvidio da nema nikakva boljitka, rekao je ženi: “Bježite, nema tu kruha. Morate si naći negdje da se maknete”. “Očekujem da župnik, makar kad posvećuje kuće, kad ide u blagoslov, da makar deset minuta posveti obitelji. Nedostaje razgovor koji bi dao nekakav uvid u stanje njegovih župljana”, priča ona, a s. Rebeka Anić kaže da bi strah da će žena biti odbačena i osuđivana od crkvene zajednice da ne zna dovoljno trpjeti, trebao zabrinuti Crkvu. - Trebala bi nas zabrinuti spoznaja da se ljudi u Crkvi susreću, surađuju, mole, a da pri tome skrivaju i negdje drugdje rješavaju svoje životne teškoće - kaže s. Anić, dodajući da je u teološkoj literaturi u Hrvatskoj tema obiteljskog nasilja posve zanemarena pa i svećenici preporučuju ostanak u braku bez obzira na zlostavljanje. Tako je jednoj ženi mladi svećenik rekao da suprugu zlostavljaču mora dati šansu jer je grijeh razvesti se. No, s. Rebeka Anić kaže kako bi bilo teško pretpostaviti da pastoralni djelatnici u Hrvatskoj ne znaju da crkveni zakonik dopušta bračnim parovima mogućnost rastave uz trajanje ženidbenog veza i da rastavljeni supruzi nakon rastave, ako nisu ušli u novu vezu, nisu u grešnom stanju. - Pastoralni djelatnici tu zakonsku mogućnost ili ne poznaju ili pak zlostavljanim ženama tu mogućnost prešućuju - tvrdi ona i dodaje da sve to ujedno ukazuje na potrebu da Crkva, koja se uvijek jasno zauzimala i zauzima se za zaštitu braka i obitelji, jasnije istakne i to da se “ni ta institucija ne može čuvati po svaku cijenu: po cijenu života pojedinih članova obitelji”. Ona kaže da razgovori sa ženama, žrtvama obiteljskog nasilja, upozoravaju i na pogrešno poimanje da brak daje pravo jednom supružniku da gospodari tijelom i spolnošću drugog supružnika ne uzimajući u obzir njegove želje i potrebe. - Ovakav odnos prema partneru ne iznenađuje u nasilničkim odnosima jer se u njima spolnost rabi kao sredstvo iskazivanja moći i vladanja nad drugom osobom - upozorava s. Anić. Međutim, s. Rebeka Anić upozorava na važnu činjenicu da se zlostavljanja ne događaju samo u siromašnim obiteljima te da je potrebno “razgraditi i mit da su siromašnije obitelji pogodnije za nasilničko djelovanje”. “Žene koje imaju veću izobrazbu i zaposlenje, rijetko traže smještaj u skloništima za žene i djecu”, kaže ona u svome istraživanju i dodaje da je važno da upravo svećenici pristupaju obitelji bez tih predrasuda. Štoviše, ona pred svećenike stavlja vrlo zahtjevan zadatak, a on bi se trebao provoditi kroz zaručničke tečajeve, za koje se često čuje prigovor zbog njihova “frontalnog načina rada”, odnosno predavanja s premalo osobnih susreta te neposredne izmjene misli i iskustva. - Mnoge obitelji trpe nasilje jer se supružnici nisu dostatno upoznali prije braka. Pitanje je koliko se na tečajevima upozorava na moguće nasilje u braku i obitelji, na znakove koji bi mogli upućivati na nasilničko ponašanje - kaže s. Anić. Kako bi dobila što konkretnije odgovore kako crkvene ustanove pomažu žrtvama obiteljskog nasilja, poslala je upitnike na 14 nadbiskupija. Odgovore je dobila od svih, osim od Krčke biskupije, čiji je biskup Valter Župan, da paradoks bude veći, predsjednik Vijeća za obitelj HBK. “U sklopu Crkve u Hrvatskoj postoje samo dva savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja: jedno u Zagrebačkoj nadbiskupiji te jedno u čakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Postoji osam kuća za žrtve obiteljskog nasilja”, iznosi s. Rebeka Anić. - Unatoč brizi, obiteljsko nasilje u Crkvi u Hrvatskoj nije uočeno kao jedan od prijepora od kojih trpe članovi obitelji i stoga nije postalo pastoralno-teološkom temom - kaže s. Rebeka Anić, dodajući da savjeti koji se daju ženama žrtvama obiteljskog nasilja (da izdrže još malo, da trpe) pokazuje da se ne poznaje dinamika zlostavljanja u obitelji te da se “time nepravedno religiozno opravdava i osmišljava patnja koja nema smisla” i “samo podržava kružni tok nasilja i patnje umjesto da se žene ohrabri da se nasilju usprotive”. Naime, mnoge vjernice žrtve zlostavljanja uvjerene su da njihove patnje, po uzoru na samoga Krista, imaju neki, za njih, naravno, nevidljiv i nedokučiv smisao. “Pa vidiš li ti Bože što ja trpim? Isuse i ti si trpio. Što da radim”, vapila je jedna od sugovornica. U tome trpljenju s. Anić navodi i primjere recepata spašavanja braka, među kojima je onaj s dodatnim rađanjem djece jedan od najpogubnijih. Sestra Anić kaže da postoje slučajevi da je rođenje djeteta popravilo brak, ali kada je riječ o pravim nasilničkim situacijama, dijete ne rješava problem. - Mnoge žene svjedoče da su ih supruzi počeli tući upravo tijekom prve trudnoće, odnosno da su ih tukli bez obzira na trudnoću - kaže s. Anić.