Povjerenstva ne provode zakone

S obzirom da sam kao član Povjerenstva za prava pacijenata Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi zadužena za praćenje rada tri županijska Povjerenstva i to Povjerenstva Ličko-senjske, Istarske i Primorsko goranske županije, moram priznati da se Zakon o zaštiti prava pacijenata ne provodi sukladno odredbama Zakona. Tijekom više od jedne godine rada Povjerenstva za prava pacijenata u Ličko-senjskoj županiji, predsjednica Povjerenstva iznosi da su bile samo dvije pritužbe pacijenata i da je to riješeno razgovorom s pacijentima.U Povjerenstvu nema predstavnika udruga oboljelih. U Istarskoj županiji zaprimljene su tri pritužbe pacijenata koje se odnose na upite pacijenata o odobrenju zdravstvenog pomagala i provođenja rehabilitacije, te da su upućeni na HZZO u Puli i poslije toga se više nisu javljali. U Primorsko goranskoj županiji, Povjerenstvo u Rijeci zaprimilo je 29 pritužbi pacijenata, te i nakon više od godinu dana pojedine predstavke pacijenata nisu riješene ne samo u kratkom zakonskom vremenu, nego se i ne rješavaju. Tako se ne može već duže mjeseci utvrditi gdje je zdravstveni karton sa svim nalazima od jedne pacijentice, koja je već dobila nekoliko raznih verzija odgovora kod kojega bi liječnika bila njena medicinska dokumentacija, ali isto svaki liječnik kojega se imenuje u odgovoru, poslije izjavi da nije to ni vidio. Tu Povjerenstvo nije riješilo ništa, pa čak nema ni isprike pacijentici od strane zdravstevne ustanove. Istina, ono što se moglo riješiti razgovorom s pacijentima donekle je riješeno, ali kada je u pitanju KBC Rijeka, izgleda da je potreban još jedan Zakon koji bi odredio da se provodi postojeći. Iako prema Zakonu ravnatelj zdravstvene ustanove u roku osam dana mora odgovoriti pacijentu na pritužbu, to ovdje nije slučaj, nego se mora više puta pitati i pisati, da bi na kraju pacijent i Povjerenstvo dobili odgovor od istog liječnika koji je i nanijeo tjelesnu ozljedu pacijentu tijekom zahvata, pregleda ili operacije. Odgovor tih liječnika je puko zapetljavanje situacije i prebacivanje odgovornosti na druge liječnike, ali i uobičajeno u skladu s pravilima struke, pa čak i dijete koje je dobilo seriju citostatika, a poslije ustanovljeno da nije ni trebalo jer je pogrešna dijagnoza, također je i po stručnom mišljenju Liječničke komore, liječeno prema pravilima struke. U jednom slučaju je županijsko Povjerenstvo moralo poslije dopisa pacijentice i poslane preslike upita ravnatelju, tražiti od KBC Rijeka njenu medicinsku dokumentaciju, intervenirati svojim dopisom i tada je stigla pacijentici djelomična dokumentacija, što je u potpunosti suprotno s čl. 23 Zakona o zaštiti prava pacijenata i pravu pacijenata na medicinsku dokumentaciju. Također je izdana od KBC Rijeka i naplaćena krivotvorena i naknadno upisivana medicinska dokumentacija kada pacijenti nisu bili na liječenju, a pacijentici kojoj je operiran zdravi, a ne bolesni dio tijela, Povjerenstvo je preporučilo sudski postupak, kao da to nije i sama znala. U jednom slučaju je zatražen izvid inspekcije Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i pacijentu upućen dopis o tome, ali odgovor više nije nikada stigao, kako od inspekcije, tako ni od Povjerenstva, duže od jedne godine. Premda u Zakonu o zaštiti prava pacijenata postoje kaznene odredbe, Povjerenstvo nije u tom smislu poduzelo ništa, iako je evidentno kršenje prava pacijenata. Također u Povjerenstvu nema nikoga iz udruga oboljelih, a predsjednik Povjerenstva je prof.dr.sc. koji radi na Medicinskom fakultetu. Stoga predlažem da nacionalno Povjerenstvo razmotri i ministru zdravstva predloži smjenu ravnatelja KBC Rijeka zbog nepoštivanja prava pacijenata prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata i da se ti slučajevi pacijenata riješe u što kraćem roku.