Kao što je i predviđeno, reprezentacija Turske imala je tisuće navijača širom Bosne i Hercegovine. Ogromna većina tih navijača dio je bošnjačkog naroda. Zanimljivo je da tih navijača nije bilo u prve tri utakmice turske reprezentacije a da su iznenada uskrsnuli za vrijeme utakmice Hrvatska – Turska.
Da ne bi bilo zabune, potrebno je iznijeti neke činjenice.
Nakon utakmice, tisuće slavljenika okićeno turskim zastavama okupiralo je gradove Zenicu, Travnik, Mostar (istočni dio) i glavni grad svih građana i svih naroda – Sarajevo.
Posebno se treba zadržati na Sarajevu. Prije rata u Sarajevu (zajedno s Ilidžom) živjelo je 50,5% Bošnjaka, 26% Srba, 7,5% Hrvata i 26% Jugoslavena zajedno s ostalim. Procjena je da danas živi oko 80% Bošnjaka a onih 20% dijele bosanci, muslimani, neizjašnjeni, jugoslaveni, ostali, Srbi i Hrvati.
Etničkih Turaka vjerovatno ima manje nego u Zagrebu. Otkud onda tisuće turskih navijača koji su 20. lipnja od sreće zakrčili Titovu ulicu u Sarajevu!?
U Sarajevu se ovih dana čuju različita objašnjenja zašto se/su navijalo/i za Tursku.
Tako se može čuti da im je Turska draža od Hrvatske (ovaj argument očito ne vrijedi u slučaju Portugala, Švicarske i Češke).
Drugi razlog navijanju je iritacija navijanja bosanskohercegovačkih Hrvata za Hrvatsku. Pri ovom se zanemaruje da Hrvati navijaju za svoje sunarodnjake, a Bošnjaci za svoje nekadašnje okupatore.
Treći argument koji se rado spominje je prijateljstvo BiH i Turske (ovo znači da Hrvatska nije prijateljska ili da je Turska jedina prijateljska zemlja jer ni za koga do sad Bošnjaci nisu tako zdušno navijali).
Četvrti čest argument je vjerska povezanost sa Turcima. Na stranu što je Turska sekularna zemlja, ali ovaj će argument Bošnjaci teško prihvatiti kada vide Srbe kako navijaju za Rusiju.
Kolone auta okićene turskim zastavama i razdragana gomila poslije pobjede Turske protiv Hrvatske konačno su pokazale čiji je Sarajevo grad. Bošnjaci slobodno manifestiraju svoje (?) nacionalne osjećaje. Teško, skoro nemoguće bi bilo zamisliti sličnu povorku sa srpskim ili hrvatskim zastavama, bez obzira na povod.
Ono što je sasvim jasno da su u ovom slučaju Bošnjaci više navijali protiv Hrvatske nego za Tursku. Vidljivo je to iz prethodnih (ne)navijanja za Tursku.
Osim spoznaje da je Sarajevo bošnjački grad, utakmica Hrvatska – Turska udario je i jedan drugi, dugo građeni mit.
Mit o Bošnjacima kao jedinom narodu koji nema druge domovine osim Bosne i Hercegovine. Već 15 godina srpskoj i hrvatskoj većini se zamjera što više doživljavaju Srbiju odnosno Hrvatsku kao svoju domovinu nego Bosnu i Hercegovinu.
Utakmica Hrvatska – Turska pokazala je da će se Bošnjaci lako identificirati sa Turcima iz Azije samo da bi se inatili narodu s kojim osim države dijele i entitet.
Logično se onda zapitati na kakvim temeljima leži Federacija Bosne i Hercegovine!? Dobar su ilustrator neredi 20. lipnja u Mostaru i Stocu, ali i broj policajaca koji su onemogućili sukobe praktično u svim multietničkim gradovima.
Sama potreba za pokazivanjem inata onom drugom pokazuje na temeljno nepovjerenje dvaju naroda, a time pokazuje dubinu problema s kojim se suočavaju dvije zajednice u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Miješati Republiku Srpsku u ovu priču samo bi potvrdilo gore navedene teze.