Unatoč činjenici da u hrvatskim gradovima niču brojne prodavaonice zdrave hrane i usmenim se putem brzo šire informacije o mjestima gdje se mogu kupiti ekološki proizvodi, hrvatski ekoproizvođači nisu nimalo ushićeni. Žale se prvenstveno na državu koja im je nametnula vrlo stroge propise u poslovanju, koja im ne odobrava poticaje ili ih u najboljem slučaju ne isplaćuje u cijelosti, koja ne radi dovoljno na njihovoj promidžbi. Odgovorne su, naravno, i druge institucije (turističke zajednice, lokalne uprave), kao i razne udruge. Svi oni, žale se proizvođači, njima deklarativno pomažu i poticajima i savjetovanjima i organizacijom susreta. No u praksi, kažu mali ekopoljoprivrednici, prepušteni su svojoj dobroj volji. PROBLEMI PROIZVOčAČA 'Zaboravite na ona šuškanja da u ekološkoj proizvodnji u Hrvatskoj danas leži velik novac. Naše obiteljsko gospodarstvo Repro eko u Jastrebarskom zaživjelo je prije pet godina. Otada neprestano ulažemo u posao, imamo troje zaposlenih, a širenje proizvodnje stalno zahtijeva nove investicije. Naša obitelj od tog posla još uvijek ne može živjeti te moramo raditi i druge poslove unatoč velikoj ljubavi prema poljoprivredi. Sada, kada smo uhodani u ovom poslu, mogli bismo se i morali širiti, no odbijeni su nam poticaji, a mi smo svoje izvore iscrpili', ukazuje na probleme proizvođača ekološke hrane Dragica Repar. Osim s novcem za nova ulaganja, muče se i s kojekakvim propisima, čak i s onima koji za malog proizvođača nemaju smisla. I najmlađe valja poučiti o zdravoj prehrani i ekološkim namirnicama 'Naša je adresa u Zagrebu, a imanje u Jastrebarskom, 35 kilometara izvan grada. Ako ne živimo na imanju, prema propisima ne možemo ostvariti poticaje. Nije pomogao ni elaborat o ruralnom razvoju koji smo sastavili, iz kojeg se vidi naš jasan poslovni plan. Od svega bismo odustali da ne volimo toliko ovaj posao', otkriva Dragica Repar. 'Neisplata poticaja, odnosno strogi propisi i silni papiri ono je što muči većinu okupljenih proizvođača i upravo na tome nam valja poraditi', zaključila je i koordinatorica prošlotjedne Smotre Snježana Mihnica, dipl. ing. ekologije. Eto, s jedne je strane dobro to što je ekološka proizvodnja jedini vid poljoprivredne proizvodnje reguliran zakonom, prilagođenim još 2001. sa smjernicama Europske unije, no zakon je odličan za vrlo uhodan sustav ekološke proizvodnje, no ne i za naše prve korake. Zašto je ekološka proizvodnja toliko kompliciranija od konvencionalne? Mi imamo premalo educiranih poljoprivrednika spremnih na proizvodnju hrane bez upotrebe pesticida i umjetnih gnojiva. Nadalje, oni se moraju baviti i stočarstvom da bi imali prirodnog gnojiva… Zamka je i to što se ne može odmah započeti s ekološkom proizvodnjom. Zemlja se mora najprije pročistiti, a to traje godinama. Primjerice, ako se na nekoj parceli proizvodilo povrće tretirano umjetnim gnojivom, potrebno je čak pet godina da se zemlja vrati u prirodno stanje. Šest nadzornih stanica nadzire ekološke proizvođače, a dvije pravne osobe ovlaštene su za potvrdu rada tih stanica. Dakle, nema nikakvih lažiranja. Dobivanje znaka eko, koji izdaje Ministarstvo poljoprivrede, nije jednostavno, a obnavlja se svake godine. Osim same proizvodnje, visoki su standardi i u pogledu prerade, pa su boljka mnogih proizvođača i markice za brašno itd. Sve to proizvođači ekološke hrane moraju još i - platiti. POTRAŽNJA ZA EKOPROIZVODIMA RASTE Činjenica je da kod nas ipak još nije u potpunosti razvijena svijest o sve većoj potrebi za konzumacijom biološki proizvedene hrane, a mnogi si ni ne mogu priuštiti nešto skuplje ekološke namirnice. No sve je više onih koji traže prodavaonice i štandove s biološki uzgojenim voćem i povrćem, žitaricama, orasima, lješnjacima, džemovima, medom, travaricama, tofuom, kruhom, ekološkom zimnicom… 'Svoje proizvode prodajemo na imanju i u manjim trgovinama. Potražnja je tolika da bismo itekako mogli proširiti proizvodnju. Ovako se jednostavno ne usudimo kontaktirati veće markete, jer bez ulaganja ne bismo mogli namiriti šire tržište od ovog koje imamo. Dakle, plasman nije problem, ali novac za veću i bolju kuhinju i nove strojeve – jest', rekla nam je Dragica Repar. Ekološki uzgoj strogo zabranjuje upotrebu mineralnih gnojiva i pesticida Problem je i to što, doznali smo na Smotri, oni koji nisu dobili poticaje za prošlu godinu, ili su primili samo pola iznosa i to sa zakašnjenjem, vjerojatno ih ni neće primiti. Dokad će to ići tako polovično, pitaju se proizvođači. 343 EKOPROIZVOčAČA Proizvođača ekološke hrane, dakle onih koji na svojim njivama ne koriste umjetna gnojiva i pesticide, kod nas ima ukupno 343, što i ne zvuči toliko malo, no to nije dovoljno. Svi proizvođači tvrde da imaju prostora za veliko širenje, jer potražnja stalno raste. No ne bi bilo pošteno ne naglasiti da država čini neke napore na tom planu. Kao prvo, na papiru daje poticaje čak dvostruko veće od onih koje mogu ostvariti ostali proizvođači, tj. 3.000 kuna po hektaru, a najavljeno je da će biti i veći. Da je sve to ipak urodilo nekim plodom, ukazuje činjenica da smo prije samo tri, četiri godine imali tek 55 hektara s ekološkom proizvodnjom, a danas 14.980 hektara. Od toga je obradivo oko 3.500 hektara, a ostatak čine pašnjaci (za stoku i pčele). Ekološka proizvodnja postala je potreba Koliko su zapravo velike i što znače te brojke, valja nam pokušati shvatiti nakon što ih usporedimo s onima u Italiji – naši talijanski susjedi imaju više od milijun hektara ekoloških površina! Ta je brojka zbilja neusporediva. 'Čini mi se da je entuzijazam među nama proizvođačima prije više godina, kada je sve bilo u počecima, bio veći nego danas. Nemamo pravu podršku i netko se mora trgnuti, a prije svega mislim da bi to trebala biti država. Domaća potražnja i goleme mogućnosti izvoza izazov su bez granica, tu leži uspjeh i novac, samo ga valja znati pokupiti. Ovim tempom i odnosom prema proizvođačima još ćemo se dugo svi stihijski tražiti', uvjerena je Dragica Repar.
Ekoproizvođači prepušteni svojoj dobroj volji
T- portal/Gordana Arh
Unatoč sve većoj potražnji za ekoproizvodima, ekoproizvođači se žale na državu zbog nametnutih strogih propisa u poslovanju, izostanka poticaja i nedovoljne promidžbe.

