Trebala je na najvažniju političku dužnost u Hrvatskoj doći žena pa da netko konačno sa stvarne pozicije moći progovori o seksizmu. Okidač je bio poprilično benigan prema oblicima seksizma, objektivizacije žena i diskriminacije kojima nas godinama bombardira reklamna i medijska industrija - kratki, ali krupni i upečatljivi kadar ženske stražnjice prostrte na plaži u spotu Hrvatske turističke zajednice. Premijerka Jadranka Kosor više je zucnula nego zauzela čvrst stav, ublažavajući svoju opasku zamagljenom kvalifikacijom da je taj kadar ''na neki način'' seksistički i opravdavajući svoje pravo na izražavanje mišljenja time što je ''pisala Zakon o ravnopravnosti spolova''. Niko Bulić, predsjednik HTZ-a kao naručitelja spota, nije u toj stražnjici vidio ništa sporno i pri tom se nije morao pozvati na neko specifično iskustvo koje mu daje za pravo. Kako i bi, kada se godinama sustavno gotovo svaka informacija o njegovom resoru - od broja noćenja gostiju do čistoće mora - poprati fotografijom golih ženskih grudi ili već nekim masnim tkivom sekundarnih spolnih ženskih obilježja uhvaćenih na sunčanju.
Ne radi se ni o ćudoređu ni o konzervatizmu, koji su se u lavini napada pripisali premijerkinoj opasci. Naučili smo odavno marketinšku lekciju: spot služi tome da proda Hrvatsku kao turističku destinaciju, a seks je najvažnija roba široke potrošnje pa smo mogli očekivati da će se negdje, između čaše vina i zalaska sunca, pojaviti neko obećanje seksa.
No, zašto to obećanje baš uvijek mora ići preko ženskih leđa, odnosno nešto niže pozicioniranih tjelesnih atributa? Mogu li ga zajednički podnijeti muška i ženska stražnjica? Mogu li za promjenu to biti samo trbušni mišići dvadesetogodišnjaka, čemu bi u prilog išla činjenica da je Hrvatska u vrhu omiljenih destinacija ženskog seksualnog turizma? Za početak, da ne razbucamo previše stereotip, ti mišići mogu imati glavu i nešto raditi umjesto dekapitirano i besposleno ležati na plaži kao ženski adut. Recimo, napinjati se dok natežu jedro na pučini vrelog mediteranskog jutra. Jedriličar klase optimist.
Teško bi to prošlo kroz (mušku) glavu marketinških i turističkih stručnjaka u društvu u kojem vrijedi dvostruki standard za mušku i žensku (polu)golotinju, koja je pak odraz nejednakosti odnosa moći. Živimo u kulturi u kojoj je žensko tijelo stalno izloženo, a muško je uglavnom u poslovnim odijelima. Stražnjica u spotu samo je metafora koja sažima društvene odnose.
