Zijahudin Smailagić, bivši zatvorenik logora Mali logor u Banjoj Luci je među rijetkim žrtavama rata koje su uspjele dobiti odštetu za preživjele torture u logorima koji su formirani u Bosni i Hercegovini tokom rata.
Presudom Okružnog suda Banja Luka, koja je izrečena 26. marta 2003. godine, Smailagiću će za 17 mjeseci koliko je bio zatočen, Republika Srpska morati isplatiti 4.500 konvertibilnih maraka.
Imao sam sreće, jer sam u tadašnje vrijeme bio jedan od prvih logoraša kojeg je Crveni križ evidentirao kao zatočenika, priča Smailagić dodajući da je na taj način pred Sudom lako dokazao koliko je dugo bio zatočen.
Smajilagićeva priča je rijetka u Bosni i Hercegovini. Više od deset godina nakon završetka rata, eksperti i žrtve smatraju da vlasti Bosne i Hercegovine moraju naći način kako će se obeštetiti na hiljade civilinih žrtava rata.
Bosna i Hercegovina nema ni jedan program reparacije, niti njeni zakoni u sebi sadržavaju pravo na novčanu nadoknadu žrtvama tortura proživljenih tokom ratnih godina, kaže Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša BiH, za Justice Report.
Tahirović upozorava da će ako vlasti ne poduzmu odgovarajuće mjere, i ne donesu određene zakone po osnovu kojih će logoraši i žrtve torture moći ostvariti prava, pa i pravo na obeštećenje, oni uskoro tužiti državu.
ADEKVATNA ODŠTETA ZA PATNJU
Više od jedanaest godina od kraja rata u BiH, nitko ne zna točan broj osoba koje su bile zatočene u logorima. Savez logoraša BiH raspolaže cifrom od oko 200.000 osoba, ali tvrde da to nije ni približno pravi broj. Ipak, tvrde i da drugi broj ne postoji.
U toku rata djelatnici Međunarodnog komiteta Crvenog križa su uspjeli doći do nekih logora i registrovati samo dio zatočenika. Međutim, brojevi kojima oni raspolažu su samo djelimični jer do najvećeg broja logora nikada nisu uspjeli doći.
Ne postoji nijedan zakon koji regulište prava i obaveze ove kategorije građana BiH na državnom nivou, niti je država ikada pokazala volju da pobroji žrtve torture i logoraše.
Isto tako je pojam reparacije gotovo nepoznat bosanskohercegovačkoj javnosti. Odnosi se na mjere nadoknade štete različitih vrsta nanesene žrtvama usljed posljedica određenih zločina.
Nadoknade podrazumijevaju razne beneficije, od ponovnog zasnivanja radnog odnosa, socijalne i zdravstvene zaštite, pravne pomoći, do povrata imovine. Također podrazumijevaju nadoknadu štete koja prevazilazi obični ekonomski gubitak i obuhvata fizičke i mentalne povrede.
Mada je teško reći koja bi odšteta bila adekvatna ovoj kategoriji žrtava, govore logoraši, to nije razlog da budu zaboravljeni.
Zijahudin Smailagić je uhapšen u Banjoj Luci 31. kolovoza 1994. godine. Vojni sud koji je postojao na teritoriji pod kontrolom današnjeg haškog bjegunca, ratnog vođe bosanskih Srba, Radovana Karadžića, ga je osudio na 11 godina zatvora zbog špijunaže.
Neposredno nakon rata, Smailagić je odlučio tužiti entitet Republiku Srpsku. U početku mu je rečeno da je tužba neprihvatljiva, ali su njegovi advokati uspjeli dokazati da je bio nepropisno zatvoren civil i da je njegovo suđenje u toku rata bilo nekorektno.
Zijahudin Smailagić je zahtijevao da mu se za svaki dan proveden u zatočeništvu isplati 50 konvertibilnih maraka. U presudi koju je sud u Banjoj Luci izrekao stoji da mu se za svaki dan isplati devet konvetibilnih maraka.
Kako ni u BiH, tako ni u većini zemalja u regionu, zakon ne predviđa obeštećenje žrtava u krivičnim postupcima.
Iz prakse do sada viđene na Sudu BiH na suđenjima optuženima za ratne zločine, nekoliko tužilaca je svakog svjedoka koji je na bilo koji način bio oštećen od optuženog, pitao da li traži i materijalnu nadoknadu.
Prvostepeno vijeće je nakon izricanja presude Dragoju Paunoviću uputilo oštećene na građansku parnicu, ali u presudi Neđi Samardžiću to nije uređano.
Saliha Džuderija, šefica Odjela za zaštitu ljudskih prava pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, za Justice Report pojašnjava da svaka žrtva, u skladu sa Obligacionim zakonom BiH, ima pravo podnijeti tužbu, ali je problem realizovati naplate na osnovu presude.
Mi smo siromašna država i teško je očekivati da ćemo u skorije vrijeme imati dovoljno novaca da se žrtvama isplati odšteta, naglašava Džuderija.
Drugi eksperti smatraju da se pravda ne bi trebala baviti samo kažnjavanjem krivca, već da se žrtvama treba omogućiti da učestvuju u sudskim procesima i dobiju obeštećenje za zlo koje im je naneseno.
LEKCIJA IZ PROŠLOSTI
Međutim, da bi žrtve mogle ostvariti svoje pravo, počinilac mora biti precizno definiran, općeprihvaćen je stav.
Osnovni problem Bosne i Hercegovine kada govorimo o reparaciji, odnosno odšteti žrtava, je da u ovoj zemlji ne postoji konkretna podjela ko je žrtva a ko počinitelj, pojašnjava za Justice Report Christiane Reeh, pravnica Konferencije o jevrejskim materijalnim tužbama protiv Njemačke.
Nieves Molina Clemente, viša pravna savjetnica Međunarodnog vijeća za rehabilitaciju žrtava torture (IRCT) iz Kopenhagena, smatra da žrtvama ne treba milostinja, nego priznanje i konkretna pomoć, što je usko povezano s pravdom.
Ako ne konkretizirate odgovornost, i ako se ne potrudite da odgovorni ljudi budu kažnjeni, ako oni i dalje budu na funkcijama u državi, onda cijeli taj administrativni dio, koji mora biti urađen, propada jer je u njihovom interesu da to blokiraju, kaže Clemente.
I susjedne države nisu riješile problem reparacije žrtava. Josip Sladić, pravnik iz Hrvatske za Justice Report kaže da ni u Hrvatskoj ne postoji konkretan program reparacije ili zakonski okvir, ali da su žrtve neka svoja prava uspjele izboriti putem obične sudske prakse.
Nije dovoljno da se počinitelj samo izvini žrtvi. Bitno je da osjeti kaznene mjere, naglašava Sladić.
Prije mjesec dana u Hrvatskoj su donesene prve presude koje daju naknadu žrtvama uz obeštećenje. Ipak, razlike postoje.
Ljudi koji su podigli tužbe, imali su i medicinsku i psihološku pomoć i pripremani su od 1992. godine, da bi se tek na kraju ovog procesa uključio sud, pojašnjava Josip Sladić. Pri tome naglašava da se trenutno širom Hrvatske vodi 100 sudskih procesa.
Sandra Orlović, pravnica Fonda za humanitatno pravo iz Beograda, smatra da ukoliko bi u Srbiji postojali programi reparacije, onda bi to značilo i javno priznanje da su ratna dešavanja na Balkanu bila kolektivna krivica Srbije, a ne nekih pojedinaca, kako se to do sada tvrdilo.
Pravnici smatraju da je bitka za reparaciju žrtava teška, ali da se uz dobru organizaciju i povezanost žrtava može dobiti.
Christiane Reeh smatra i da su jevrejske žrtve nakon II svjetskog rata, svoje ciljeve postigle zahvaljujući dobroj organizaciji. Advokati Jevreji, koji su emigrirali u Ameriku, borili su se za odštetu.
Jevrejski narod se na početku organizovao u 23 saveza koja su se 1951. godine ujedinila u takozvanu CLAIMS konferenciju. Ljudima je bilo jasno da odvojene tužbe ne mogu učiniti puno, ali da je jedinstven glas snažan, pojašnjava Reeh.
Kako logoraši u BiH nisu organizovani u jedinstvenu organizaciju, ali svi žele ostavariti svoja prava, eksperti upozoravaju da će zatrpati sudove odvojenim tužbama.
Pitanje je koncepta - da li će se ostati pri tradicionalnom sudskom pristupu ili će se u Bosni i Hercegovini uspostaviti jedinstveno tijelo koje će se kolektivno brinuti o problemima ovih ljudi, kaže Saliha Džuderija. Dodaje da prije svega treba uspostaviti evidenciju i kategorizaciju žrtava.
Pozivajući se na Ženevsku konvenciju, koja štiti žrtve torture i zatočenike, a koju je BiH potpisala, logoraši su još prošle godine tražili da ih država zaštiti.
Europska komisija za žrtve torture je u svom prošlogodišnjem izvještaju kao jedan od zaključaka navela da je država BiH obavezna u toku 2006. godine riješiti pitanja žrtava torture.
Trenutno je zastoj u političkim krugovima, odnosno unutar Vijeća ministara BiH, u kojem čak ima i resorna grupa za ova pitanja, ali koja trenutno ne radi jer njeni članovi iz RS ne dolaze na sastanke, pojasnio je Tahirović.
Zijahudin Smailagić smatra da je samo zahvaljujući upornosti svojih advokata uspio ostvariti pravo na nadoknadu i njenu isplatu već mjesecima strpljivo čeka.
Saliha Džuderija dodaje da pored države dio odgovornosti snosi i Međunarodna zajednica koja nije insistirala prema našim vlastima da riješe pitanja ove brojne populacije.
Proces je dugotrajan i mučan, ali je temelj od kojeg se mora početi, s tim da se tek u narednim godinama može očekivati neko adekvatno rješenje, zaključuje Džuderija.
Maja Milavić, novinarka Justice Report-a, napisala je ovaj tekst nakon boravka na Međunarodnoj konferenciji o reparaciji za žrtve rata u Sarajevu, septembar 2006. godine, koju je u organizirao Savez logoraša BiH, Hrvatska udruga logoraša domovinskog rata u BiH, te Međunarodna komisija za nestala lica.
Justice Report je internet publikacija Balkanske istraživačke mreže www.bim.ba

