Ima puno ljudi koji nešto pišu i objavljuju, ali postoji i priličan broj onih koji bi jako željeli pisati, ali se ne usuđuju.
Među onima koji bi željeli pisati, ali se ne usuđuju, postoje istinski nadareni ljudi, velike duše predodređene da budu pisci, koji će svoju plemenitost opružiti po ljudskome svijetu, svijetu duha i riječi. Nekoliko sam puta imala čast sresti i biti bliska s dušama pred čijom sam se širinom i dubinom imala potrebu duboko nakloniti, zahvaliti za njihovu prisutnost u mojoj blizini.
Bile su to velike spisateljice zatočene u obličju stisnutih djevojaka punih nerazmjera i nesigurnosti. Na trenutak gordost i taština, kritičnost i zamjeranja, a onda zbrkanost i postiđenost, depresija i povinovanje zakonima osrednjosti.
Nisu pomagali podrška i uvjeravanje – samo bi iznenada bljesnule pred slikom o njima samima kakvim sam ih predstavila, očarane i sretne u spoznaji da je pisanje doista božanska nakana ostvarenja njihovih bića, uz čiju se pomoć mogu osloboditi, a potom bi se ponovno vraćale u tijesnu osrednjost, u koju su silom naguravale svoje velike duše. Trudile su se ostaviti dojam da su sretne kao promatračice, kao one koje samo konzumiraju stvari, a iznutra je venula neostvarena suština njihovih stvaralačkih bića.
Kakav zločin, koliko takvih zločina se odvijalo ispred mojih očiju, i nisam tu mogla učiniti ništa, iako sam pokušavala. Morala sam ih, na koncu, pustiti da mi umiru pred očima, jer su povjerovale u sliku svijeta kakvu su im podastrli šepureći moćnici iz prvih redova.
I ne samo to, već su, iz snobizma i udvornosti, iz želje da budu u blizini takvih "divova", jer su im njihova blizina i tobožnja naklonost pružali potvrdu o vlastitoj vrijednosti koju nisu mogle vidjeti i u koju nisu željele vjerovati, pohitale brže bolje da im budu sluškinje, da budu one koje će im prinijeti čisti ručnik dok oni namaču noge u lavoru tople vode. Kako žalosno i otužno, ali uopće nije čudno, već je gotovo pa uobičajeno u ljudskome svijetu kakvoga poznajem.
