Dvije tisuće ljudi na jednom skupu nikako nije zanemariva veličina. Da se toliko ljudi okupilo na Jelačić placu zbog napuštenih pasa, ili zbog povećanja cijene gradskog prometa, ili na koncertu nekog trećerazrednog benda, mediji naši svagdašnji svakako bi to zabilježili kao zanimljiv gradski i nacionalni događaj. I to s pravom, s obzirom na opću građansku apatiju koja vlada.
Dvije tisuće, odnosno trećina zaposlenih u T-HT-u okupilo se, međutim, „samo“ zbog toga što će 556 njihovih članova dobiti otkaz. Povorka koja je 12. prosinca marširala od Trga prema T-comovom poslovnom tornju u Savskoj djelovala je impozantno, dugo je trebalo da prođe preko Cvjetnog gdje sam ju promatrala. Više od 1000 prosvjednika stiglo je izvan Zagreba. Pred zgradom T-HT-a u zrak su pustili crne balone s natpisima »Ovo je prava boja balona« i tako bar na trenutak pomutili T-comovu La Vie en Rose reklamnu idilu koja nam umjesto kvalitetnih usluga i socijalno odgovornog poslovanja prodaje život u ružičastom. Sve to izazivalo je osjećaj mučnine i bespomoćnosti. Ne samo zbog ovih 556 ljudi koji će uskoro ostati bez posla, a prema projekcijama HST-a, u skoroj perspktivi još najmanje dvije tisuće radnika, već zato što je njihovoj priči koncentriran sukus naše tužne tranzicije i prljave privatizacije.
Akumulacija nezadovoljstva
Bjelodano je da će uspjeh njihovog protesta vrlo malo ovisiti o opravdanosti zahtjeva, a najmanje o socijalnoj osjetljivosti kompanije. Ukoliko se u cijelu priču ne uplete vlada i politika i ako cijela hrvatska javnost ne počne pokazivati nužnu solidarnost i pritisak, T-HT će nam nastaviti prodavati loše i skupe usluge upakirane u ružičaste luft balone.
Notorno je znano da je cijena telefonskih impulsa u nas najskuplja na svijetu, a dialeri T-HT-ovi kućni ljubimci za koje se oni ne osjećaju odgovornima. No, za akumulaciju nezadovoljstva koje bi dovelo do djelotvornog pritiska, uloga medija je temeljna je pretpostavka. Stoga pa pogledajmo kako su oni odradili svoj dio društvene odgovornosti.
Elektronski mediji tu su večer u informativnim emisijama izvijestili o protestu radnika i zahtjevima sindikata, dajući gotovo isti prostor i stavu kompanije, jer to navodno nalaže objektivno izvještavanje. Pa smo tako saznali da T-com u prosjeku isplaćuje brutto otpremnine u visini 40 prosječnih osobnih dohodaka što je, kad se svedu računi, usporedivo s otprilike dva mjesečna netto osobna dohotka malo više pozicioniranih managera u toj kompaniji. Prihode članova uprave, njihove plaće i dividende, prosječan zaposleni um u ovoj zemlji nije u stanju niti zamišljati. A svi ti ljudi nisu ni luk jeli ni luk mirisali dok se stvarao temeljni kapital i infrastruktura T-HT-a, osim što su možda kao i svi mi svojedobno uplaćivali one beskrajno skupe telefonske priključke. Nije bilo nikakvog ekonomsko-političkog komentara, ankete među političarima ili sličnog folow up-a. Otvoreno, Kontraplan i slične emisije imali su tih dana važnija posla. A zna se da jednokratna vijest na TV ekranima ima informativnu vrijednost ravnu nuli. Ljudi čuju i istog trena zaborave, prosječni TV gledatelj sretan je što se katastrofa ovoga puta ne događa njemu, već nekom drugom.
Sporedni događaj
Mediji naši svagdašnji, inače tako buni buke, dreke i senzacionalnih novih i najnovijih informacija kad policija upadne u jedan javni prostor kao što je sjedište HVIDR-e, ili kad dođe do obračuni narko mafije, vijest o 2000 razočaranih i ljutih ljudi tretirali su kao sporedni događaj. I vidi vraga, onaj državni (ili „blizak vladi“, kako se to kaže) koji se promovira sloganom „samo bitno“ i oni privatni, komericjalni i zbog toga navodno nezavisni, pokazali su podjednaki nedostatak interesa za priču o T-HT-ovom poslovanju i njegovim posljedicama.
Tako je vladi blizak Vjesnik tu bitnu vijest objavio tek na 12. strani u rubrici Gospodarstvo, pri dnu stranice i s dvosmislenim naslovom HST: Dok ima posla, nema viška zaposlenih. Prosječan čitatelj koji ni ne čita dalje od naslova mogao bi to isčitati kao da HST poručuje da otpuštanja neće ni biti, jer kao što znamo T-HT je kompanija u velikoj ekspanziji i ima puno posla.
Liberalni Jutarnji tog je dana bio opsjednut aferom Ingrad, koja je iako važna, ipak samo lokalna afera u koju nije uključen interese multinacionalnog kapitala, a kao što znamo Ingrad i nije neki oglašivač. Kratku vjesticu o protestu Jutarnji je uspio napraviti gotovo nevidljivom, uguravši ju u jedan stupac 7. stranice: Sindikat od T-HT-a traži veće otpremnine. Naglasak na tvrdnji da je uprava T-HT-a pokazala socijalnu osjetljivost nije izostao.
Za Večernji list vijest koja bi trebala biti ekonomsko-politički prioritet našla se je u rubrici Događaji, a naslov je u potpunosti slijedio kapitalističku etiku najtiražnijeg tabloida koji se predstavlja kao ozbiljan „obiteljski“ i „politički“ dnevnik namijenjen „ljudima sa stavom“: „Veće otpremnine ili režemo kablove“. Isprobanim stilom radikalne desnice takav naslov nepogrešivo antagonizira radnike T-HT-a s ostatkom pučanstva koje će eto, zbog „bahatih“ i „agresivnih“ ostati i bez svojih preskupih, ali ipak neophodnih telefonskih veza. Novi list, koji još koliko toliko uspijeva održati fokus na javnom dobru i socijalno-ekonomskoj pravičnosti izvijestio je, međutim da radnici T-HT-a jesu najavili obustave usluga, ali i jasno naglasili da ne namjeravaju činiti štetu.
Nepodobne analize
Nedavno su ti isti mediji izvijestili da je Skupština Hrvatskih telekomunikacija odlučila isplatiti izvanredne (pazi – izvanredne!) dividende za 2004. godinu dioničarima - odnosno državi, Deutsche Telekomu i Fondu branitelja - u ukupnom iznosu od 1,64 milijarde kuna. Dividende su dioničarima isplaćene razmjerno udjelima u temeljnom kapitalu HT-a: Republici Hrvatskoj 687,969.385,55 kuna; Deutsche Telecomu 835,391.393,67 kuna, te Fondu branitelja 114,661.554,42 kune.
Vlada odnosno država i DT su, dakle, namireni. Mediji možda nisu izravno sudjelovali u toj diobi, ali nije potrebno mnogo promućurnosti da bi se dokučilo razloge medijske blokade i cenzure nezadovoljstva radnika T-HT-a.
Kompanija je, iako bez prave konkurencije, jedan od najvećih i najvelikodušnijih oglašivača u zemlji i ne bi joj se valjalo zamjeriti pretjeranim analiziranjem vijesti i kopanjem po pozadini cijele priče. Stoga su i državni i privatni mediji odlučili da je dovoljno pokazati par snimaka i napisati kojih redak, tek toliko da ne bi ispali profesionalni ignoranti, iako priča otkriva najveće apsurde naše tužne tranzicije i predatorske privatizacije. Jedna netom osamostaljena i osuverenjena država prodala je svoje, odnosno vlasništvo svojih građana, u bescjenje multinacionalnom kapitalu u kojem lavovskim dijelom sudjeluje jedna druga, navodno prijateljska država. Uz to im je tajnim ugovorima zagarantirala najmanje petogodišnji, a po svemu sudeći i mnogo dulji monopol na vlastitom, navodno suverenom terenu. U toj igri suvereniteta, vlasništva i nezavisnosti, privatni, komercijalni i zbog toga navodno nezavisni mediji niti ne mogu odigrati bilo kakvu drugu ulogu osim one koja im je namijenjena kontekstom. Postali su promotori velikog pink slova “T“ koje nas uvjerava da živimo u ružičastom svijetu sretnih komunikacija, a sve ostalo -nije vijest.
