Radi se o otpadu najviše kategorije toksičnosti. U takvoj situaciji Zakon o otpadu jasno propisuje odgovornost države tj. Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva da odmah zbrine opasni otpad, a naknadno isporuči račun poduzeću koje se pokaže odgovornim za zbrinjavanje otpada. Stoga je Ministarstvo još 2004. godine kada je utvrdilo činjenično stanje trebalo reagirati i platiti drugom poduzeću da izveze opasni otpad u Njemačku jer u Hrvatskoj ne postoji niti jedno odlagalište za opasni otpad koje treba zadovoljiti visoke standarde za ovu vrstu toksičnog otpada.
Inspekcija Ministarstva je čak tri godine upozoravala Eko Tehning d.o.o. da zbrine opasni otpad umjesto da Ministarstvo drugom poduzeću naloži da zbrine opasni otpad, a zatim pričeka da završe sudski sporovi kako bi odgovornom poduzeću isporučilo račun za zbrinjavanje. Zelena akcija je zatečena činjenicom da se opasni otpad iz spalionice PUTO još uvijek nalazi u Hrvatskoj, a i dokumenti usvojeni od Vlade RH kao što su Nacionalni plan za implementaciju Stocholmske konvencije iz 2004. te Nacionalni plan za gospodarenje otpadom iz 2007. ne definiraju opasni otpad iz zatvorene spalionice PUTO kao jednu od tzv. crnih točaka za sanaciju kao što je primjerice šljaka iz TE Plomin 1. Naime opasni otpad iz spalionice PUTO osim radioaktivnosti i teških metala vrlo vjerojatno sadrži i dioksine koji su dokazano kancerogeni, teratogeni, mutageni i što je vrlo bitno postojani u okolišu tj. ne nestaju s vremenom. Spalionica opasnog otpada PUTO je imala utjecaj na okoliš i zdravlje Zagrepčana dok je radila, u trenutku eksplozije i požara 2002. no i danas kada opasni otpad još uvijek nije zbrinut nakon 5 godina. Ovakvo postupanje Grada Zagreba i Vlade oko spalionice PUTO nam daje za pravo strahovati od izgradnje nove i još veće zagrebačke spalionice. Umjesto izgradnje nove spalionice Grad Zagreb bi se kao i većina županija u Hrvatskoj trebao odlučiti za održiv sustav gospodarenja otpadom te mehaničko – biološko postrojenje za obradu otpada.
