Autori nedavnog istraživanja Migracijski potencijal Hrvatske – mikroanalitički aspekti, dr. Saša Božić i Ivan Burić procijenili su da je ukupni migracijski potencijal Hrvatske 12.5 posto, odnosno 460.000 osoba starijih od 14 godina. Također, istraživanje pokazuje da je 14.700 osoba starije od 14 godina stvarni migracijski potencijal Hrvatske, odnosno da je to broj mladih koji su spremni na odlazak iz Hrvatske bez obzira na zakonske regulative. Samo anketno istraživanje je trajalo cca nekoliko tjedana. Mladi do 29 godina sačinjavali su 22posto uzorka, pri čemu je ukupni migracijski potencijal Hrvatske 12.5 posto, a među mladima je dvostruko viši. Prema istraživanju, potencijalni migranti pripadaju mlađem dijelu populacije koji pred sobom ima velik dio radnog vijeka, a značajno su zastupljene nezaposlene i neoženjene/neudate te visokoobrazovane osobe.
Upravo je obrazovanje jedan od glavnih razloga odlaska mladih iz Hrvatske. Ninoslav Šćukanec iz Instituta za razvoj obrazovanja, nevladine udruge koja se bavi napretkom visokog obrazovanja i teži stvaranju društva znanja, velikim problemom smatra nepostojanje preciznih podataka o ukupnom broju mladih ljudi koji odlaze u inozemstvo, te postotku onih koji u inozemstvu i ostane. IRO barata samo podacima koliko se ljudi zanima za školovanje. Godišnje nas kontaktira, bilo upitom na telefon, mailom ili faksom, oko 12.000 ljudi. Prosječni broj posjetitelja na portalu koji smo pokrenuli je oko 20.000 ljudi mjesečno, a naš ematične stranice prosječno posjećuje oko 240.000 ljudi godišnje. S obzirom na tako velik broj interesenata, ne začuđuje da broj aplikacija za određene stipendije u prosjeku ispuni i 3 do 4 puta više aplikanata nego što se stipendija dijeli. Imamo precizne podatke za programe stipendiranja koje mi obavljamo. Primjerice, za Central European University (CEU) imamo godišnje oko 50 – ak aplikacija, a od toga ih se u prosjeku primi oko 10 – 15. Što se tiče studiranja u SAD, za razliku od Europe, lakše je pratiti statistike jer se za SAD traži viza i tu postoji stalan broj od oko 600 ljudi koji odlazi na postdiplomske ili dodiplomske programe.
Spremni spakirati torbu
Iako se možda naoko čini malenim, broj aplikanata za odlazak na studij u inozemstvo koji se godišnje javljaju u stalnom je porastu i dovoljno govori za sebe. Naime, upravo je to broj mladih ljudi koji ne samo da se interesiraju za nastavak obrazovanja u drugim zemljama, već pokazuju da su zaista spremni spakirati torbe i u roku nekoliko tjedana otići iz Hrvatske. Ne zna se pritom koliki se broj njih vrati i da li se nakon školovanja uopće vrate u Hrvatsku. Jer, iako neki programi stipendiranja koje IRO provodi (kao npr. Instituta Otvorenog društva ili američke vlade) imaju u ugovoru klauzulu da će se stipendisti vratiti tj. znanje koje steknu vani upotrijebiti za dobrobit zajednice u Hrvatskoj, to ne garantira da oni, nakon što ispune svoje obveze u Hrvatskoj, neće otići natrag u inozemstvo.
S obzirom na ponudu i kvalitetu visokog obrazovanja u Hrvatskoj, koji se trenutno suočava s velikim poteškoćama oko prilagodbe Bolonjskom procesu, ne čudi da je destinacija broj 1. u ponudi visokoobrazovnih programa upravo daleki SAD. Nakon toga dolazi Velika Britanija, a tek potom susjedne zemlje kao što su Italija, Austrija, Njemačka, Mađarska itd. Kad gledate broj međunarodnih studenata, SAD je tu na prvom mjestu, s obzirom na veličinu zemlje i na broj institucija. Oni imaju više od pola milijuna međunarodnih studenata godišnje i zarade oko 11 milijardi dolara godišnje kroz međunarodno obrazovanje koje je važno i za ekonomsku dobrobit matične zemlje, napominje Šćukanec.
Fenomen Sveučilište
S obzirom na Bolonjski proces koji naglasak stavlja na studente, a ne na profesore (što je do sada bila praksa u Hrvatskoj), Šćukanec smatra da postoji niz servisa odnosno usluga koje bi trebale biti na raspolaganju studentima i oko čijeg bi razvoja trebali zajedno surađivati sveučilišta, ministarstva i nevladine udruge. Sa svim sveučilištima, osim Zagrebačkog, imamo jako dobru suradnju, posebno na Tempus programima na kojima sudjeluju. Trenutno smo sa svim sveučilištima, dakle, osim Zagrebačkog, u projektu pokretanja centara za profesionalno savjetovanje na sveučilištima, zvanim ‘Career advise centres’, koji bi stvorili vezu između sveučilišta i tržišta rada, zaključuje Šćukanec i napominje kako postoje problemi oko suradnje s nekim institucijama zato jer je Institut za razvoj obrazovanja prvenstveno nevladina udruga. Nevladine udruge uopće nisu percipirane kao partner sveučilištima. S obzirom na reformu na hrvatskim sveučilištima i Bolonjski proces, postoji puno stvari koje je moguće prenijeti (‘outsorce’) na stručne organizacije koje će profesionalno odraditi određeni posao umjesto samih sveučilišta. Na taj se način štede resursi samih sveučilišta, a ona dobivaju rezultat koji im je potreban kroz rad stručnih organizacija. U tom smislu, nevladine udruge mogu također odrađivati određeni posao za sama sveučilišta. Ali još uvijek generalno gledajući - bilo sa strane Sveučilišta, bilo sa strane institucija, još uvijek ne postoji svijest da bi nevladin sektor u tome mogao pomoći, objašnjava Šćukanec.
Ozbiljan problem
Kao nevladina udruga, IRO ima zadoljavajuću suradnju s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta, ali sa Zagrebačkim sveučilištem, kao najvećim sveučilištem u Hrvatskoj nemaju apsolutno nikakvu suradnju. Šćukanec napominje kako odbijanje suradnje također pokazuje i stav Zagrebačkog sveučilišta o poboljšanju visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Jer da bi došlo do poboljšanja kvalitete obrazovanja potrebna je sve veća međusobna suradnja sveučilišta s ostalim sektorima društva, pa tako I s nevladinim organizacijama, što sa Zagrebačkim sveučilištem nije slučaj. Kroz Tempus programe izrazito dobro surađujemo sa svim sveučilištima u Hrvatskoj, osim sa Zagrebačkim jer kod njega nailazimo ne samo na nerazumjevanje, nego na potpunu ignoranciju s njihove strane. Zanimljivo je to da se to događa samo i isključivo sa Sveučilištem u Zagrebu i unatoč službenim dopisima koji su upućeni rektorici Zagrebačkog sveučilišta, odnosno pojedinim prorektorima, mi nailazimo na potpuno ignoriranje i neodgovoranje na dopise koje su oni dobili, zaprimili i urudžbirali. Dakle, vi jednostavno ne možete uspostaviti komunikaciju s njima i smatramo da je to ozbiljan problem, objašnjava Šćukanec.
Još većim problemom i posebno opasnim smatra to što Sveučilište u Zagrebu nameće svojevrstan ritam onoga što oni smatraju potrebno ostalim sveučilištima u Hrvatskoj. Na Sveučilištu trenutno vlada ozračje prema kojem većina stvari treba biti napravljena unutar samog Sveučilišta tj. da nitko drugi ne može imati ekspertizu koja bi tom Sveučilištu trebala, a ponajmanje netko u nevladinom sektoru s kime bi suradnja, u njihovim očima, bila ponižavajuća. Oni ne smatraju da bi netko tko je kompetentan na području kojim se bavi mogao nešto napraviti za Sveučilište u Zagrebu zato jer je za to, po njihovim mjerilima, kompetentno jedino Sveučilište u Zagrebu.
Direktna šteta
Neotvaranje Zagrebačkog sveučilišta ostalim subjektima, ili općenito zajednici u kojoj djeluje, ozbiljni je problem, pogotovo ako se u obzir uzmu njegova veličina i resursi kojima raspolaže. Jer odbijanjem suradnje ono direktno šteti onima za čiju bi se dobrobit trebalo brinuti, a to su studenti. Nekomuniciranjem s udrugama kao što je IRO, Zagrebačko sveučilište indirektno odbija i mogućnost da se obrazovni programi u Hrvatskoj što bolje realiziraju kroz međusobnu suradnju i time studentima ponude programi koji su isto onoliko kvalitetni kao I u inozemstvu. To je vrlo važno, jer se studentima treba pokazati kako se u Hrvatskoj mogu ne samo kvalitetno obrazovati, već kako imaju razloga i ostati u Hrvatskoj.
Bez daljnjeg da je Sveučilište u procesu reforme, ali ne vidim razloga da ta komunikacija, pogotovo s organizacijama civilnog društva, ne bude uspostavljena, odnosno da se poticaji za suradnju koji dolaze sa strane, kao recimo IRO-a, ignoriraju, komentira Šćukanec.
Dobrobit na bubnju
Problem je očit: ako studenti ne mogu komunicirati s najvećim sveučilištem u Hrvatskoj (bez obzira da li se ona odvija preko udruga kao što su IRO ili nekako drugačije), dok sa nekim inozemnim sveučilištima mogu, ne treba čuditi da mladi odlaze izvan Hrvatske gdje ih se percipira kao poželjni subjekt u obrazovanju. Iako nekomuniciranje s IRO-om ne znači da Sveučilište ne komunicira na neki drugi način sa studentima, ono ipak pokazuje određeni stav Zagrebačkog sveučilišta prema nevladinoj udruzi koji studenti očigledno smatraju dovoljno kompetentnom da joj se obrate kada u pitanju ono što je neprocjenjivo – nastavak njihovog obrazovanja.
-------------------------------------------------------------------------------
Civildreta plus izlazi u sklopu projekta povećanja vidljivosti nevladinih organizacija koji partnerski realiziraju Centar za mirovne sudije, Radio 101 i H-Alter. Projekt financira Academy for Educational Development , sredstvima USAID-a .
