Iako sam kao ateist ravnodušan prema bogu, ideološka me nasrtljivost, pa i ona religiozna, ne ostavlja ravnodušnim. Jer bitno je obilježje ideologije da parcijalno prikazuje kao univerzalno, da relativno predstavlja kao apsolutno, da mišljenje i interes pojedinaca i skupina nameće kao opće mišljenje i opći interes, da se lažno predstavlja kao jedina moguća Istina. Ideologija uvijek nastupa kao isključiva Istina, u pozadini koje je prijetnja onima koji je kao Istinu ne priznaju. Pa kada nečija religioznost pređe prag izričaja osobnog opredjeljenja i zaogrnuta šinjelom apsolutne istine počne u drugima zatirati drukčije, onda ona postaje par excellence ideologija. Ako je, dakle, u Lourdes išao Dragan Primorac sa svojim religioznim prijateljima, onda je to njihovo pravo i stvar koja me se previše ne tiče. Ali, ako je u Lourdes išao ministar znanosti i obrazovanja sa svojim suradnicima, onda me se to itekako tiče. Doduše i ja se slažem s Marxom i Crkvom da se privatno i javno u čovjeku ne može podijeliti osim ako čovjek postane homo duplex. Pa ne tražim od ministra Primorca da bude dvoličan i skriva svoju religioznost, ali imam pravo očekivati od njega i drugih državnih službenika da nam je ne nabijaju svako malo na nos, kao što od pristojnih ljudi očekujem da ne govore baš sve što misle o drugima, jer je to osnova snošljivosti i suživota. Kakav bi, naime, svijet bio kada bismo svima koje smatramo ružnima, glupima, pokvarenima ili jednostavno niškoristi, to rekli u lice ili javno obznanili? Pa iako to ponekad treba učiniti, za što treba i osobne hrabrosti, takva bi pretjerana istinoljubivost kao i svako pretjerivanje učinila svijet još gorim nego što jest.
Foto: Ministrov tango sa Svetom Stolicom - nažalost, ne posljednji tango Uostalom, ni šamaranje svih koje mislimo da bi trebalo išamarati nije prihvatljivo. Kada, dakle, neki ministar opetovano javno naglašava svoju religioznost, onda to nije samo izraz njegova osobnog opredjeljenja, nego snažna politička poruka naciji o tome koja je ideologija vladajuća i kakvo se ideološko opredjeljenje očekuje od onih koji o tom ministarstvu ovise. Stoga Dragan kao Primorac smije reći: Oduvijek mi je bila želja posjetiti Lourdes. Dijelom i zato što je upravitelj župe Majke Božje Lourdske moj prijatelj, ali Dragan kao ministar ne smije reći: U tu crkvu redovito, kao i premijer, idem na misu, jer ni Dragan ni Ivo na misi ne bi smjeli biti kao ministar i premjer. Bar ne tako dugo dok je ovo po Ustavu sekularna država za koju nas obojica, očito neistinito, uvjeravaju da je pravna. Treba li se onda čuditi ravnateljici dječjeg vrtića u Sesvetama koja je roditeljima revoltiranim načinom uvođenja katoličkog vjeronauka u taj vrtić navodno poručila da smo katolička država i nema razloga da odskaču. Možda većinu u ovoj državi čine katolici, ali ravnateljica bi trebala znati da to RH ne čini katoličkom državom. Ali ona to ne zna, ili se pravi da ne zna i može si to dozvoliti budući da u nas na misu ne idu Dragan i Ivo, nego ministar i premijer, što joj daje za pravo reći da smo, iako mimo ustava, katolička država. Ministar doduše tvrdi da je u Lourdes išao kao Dragan, ali zašto onda kaže da redovito s premijerom, a ne s Ivom, ide na misu? Ipak, dok me nepodopštine vladajuće Partije i Crkve ljute, opravdanja roditelja koji su podlegli ideološkom pritisku me žaloste. Čitam tako u Jutarnjem listu (28.08.2008.): S druge pak strane, ne vidim razlog zašto bi mu uskratio upoznavanje s religijom, stjecanje novih znanja i shvaćanja, bez obzira na to što tata misli o Bogu. Uvijek ima vremena predomisliti se. Neka sam odluči. Nema dugo da je to izjavio i jedan vodeći oporbeni političar. Pitam se: zar ti ljudi zaista ne razlikuju upoznavanje s religijama od religiozne indoktrinacije. Pa na vjeronauku se ne upoznaje djecu s religijom, još manje s religijama, nego ih se religiozno indoktrinira na način koji bi trebao onemogućiti da se oni jednog dana predomisle ili sami odluče nešto drugo.
Foto: Dječji vrtić u Sesvetama, čiji polaznici su izloženi opasnosti od osakaćenja sposobnosti kritičkog mišljenja Više sam to puta napisao, ali ću za one koji ne znaju još jednom ponoviti što je svojedobno napisao Thomas More: Svećenici obrazuju djecu i mladež, no nije im preča briga njihovo znanje, nego razvoj osobnosti i ćudorednih nazora. Svim se silama trude u još nježne i podatne dječje duše uliti valjane nazore, korisne za održanje njihova društvenog poretka. Kad se ti nazori duboko usade još u dječjoj dobi, prate čovjeka kroz cijeli život i od velike su koristi za očuvanje državnog poretka, koji se inače ruši jedino zbog ljudskih poroka, a oni se rađaju iz izopačenih nazora. Dakako zdrave su misli one koje su korisne za održavanje postojećeg društvenog poretka, pa kad se njima indoktrinira djecu dok su još naivna i kritički nejaka, valja očekivati da će cijeli život slijediti i braniti ideologiju koja ih je duhovno oblikovala. Zar se ti roditelji ne pitaju što će to u nježne i podatne dječje duše uliti vjeroučitelji u čije su duše također bile ulivene religiozne dogme dok su im duše bile nježne i podatne? Zar ih ne zabrinjava mogućnost da će nježne i podatne duše njihove djece biti osakaćene upravo u sposobnosti kritičkog mišljenja i slobodnog odlučivanja? Nisu li sami pristali na to da ne odskaču? I kojom logikom onda nešto drugo očekuju od svoje djece. Razumijem, doduše, njihovu želju da svojoj djeci ne otežavaju život. Ali, nisu li upravo zbog toga trebali odlučiti drukčije? Jer, nije lako dnevno provoditi sate, pa čak ni minute u sredini s kojom se čovjek ne slaže. Ali još je teže provoditi cijele dane u sukobu sa samim sobom. A upravo to bi se moglo dogoditi djeci koja u život kreću na koljenima, ruku skrušeno sklopljenih pred izmišljenim autoritetom.
