Medijsko praćenje studentskih prosvjeda nije, do jučer (utorak, 21. 04.), bilo sasvim katastrofalno, ali nije bilo niti dovoljno kvalitetno i informativno. Kako smo već uglavnom otupjeli na površnost i nekompetentnost hrvatskih mainstream medija, trebali bismo možda biti zadovoljni što, do sada, nisu krenuli u sveopću hajku protiv studenata, „raskrinkavanje" njihovih „nerealnih zahtjeva" i populističku denuncijaciju razmaženih i lijenih zgubidanima koji bi beskonačno besplatno studirali na račun siromašnih poreskih obveznika.
Voditeljica Dijana Čuljak Šelebaj opet je studio pretrpala gostima, što na izgled zadovoljava kriterij zastupljenosti svih strana, ali u konačnici dovodi do potpunog izostanka komunikativnosti, inteligibilnosti i utoliko i besmislenosti emisije u kojoj nitko do kraja ne uspijeva izreći niti jednu misao, niti artikulirati, a kamoli suočiti argumente
Recimo da su ti mediji, u prvom redu nacionalne televizijske mreže i radio stanice, izvještavali relativno „objektivno" (malo jedne, malo druge strane). Red studenata, red profesora, red predstavnika ministarstava, ali distancirano i površno. Bez ulaženja u bit problema, a to je opća komercijalizacija obrazovanja, sporadično nabijanje cijena studija, nepravedna distribucija sredstava za obrazovanje i legislativa koja se donosi na prečac, to jest dekretima i političkim odlukama, umjesto kreiranja sustavne javne politike obrazovanja, što vodi u srozavanje nivoa i kvalitete studiranja i famozno „društvo znanja" pretvara u floskulu u koju svatko trpa što stigne. Bolonja je u Hrvatsku uvedena naprečac, nepromišljeno i bez temeljnih istraživanja i priprema kako ju nostrificirati, i po svemu sudeći troši ogromne financijske i ljudske resurse, kako studentske, tako i nastavničke, te polučuje kontraproduktivne, umjesto poželjnih učinaka. Uostalom, H-Alter je kao malo koji informativni medij, sustavno objavljivao doprinose toj diskusiji, pa pretpostavljam da ih nije potrebno ponavljati.
Studentski prosvjedi na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, i u Zadru, kao i prosvjedi sindikalaca koji su u utorak popratili skupštinu dioničara T-HT-a, i podržali studente, dva su događaja čiju bi povezanost društveno odgovorni mediji trebali shvatiti vrlo ozbiljno i međusobno povezano. T-HT je tek jedan od slučaja grešne hrvatske privatizacije, no puki podataka da 102 dioničara koji posjeduju 66 posto temeljnog kapitala tvrtke nastale na desetljećima dugim ulaganjima svih građana i na radu (i) onih 200 koje su ovih stotinjak upravo otpustili, govori više manje sve o ishodu te privatizacije. Bune se radnici i studenti. Čak i ako su im zahtjevi nerealni, nitko ne može zanijekati da su upravo te dvije populacije, uz penzionere, izvukle najdeblji kraj sveopćeg hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog rasula.
Usprkos toj „zdravoj logici" javna televizija i njeno „Otvoreno" koje bi, po defaultu, trebalo sumirati najvažnije događaje dana, u utorak je samo još jednom svjedočilo o tome da, kad smo pomislili da uz sve afere, promašaje i skandale koje ta kuća proizvodi, ono najvažnije, a to je njen profesionalizam, kompetentnost i društvena korisnost mogu svakoga dana još malo više napredovati.
Krenimo redom. Voditeljica Dijana Čuljak Šelebaj opet je studio pretrpala gostima, što na izgled zadovoljava kriterij zastupljenosti svih strana, ali u konačnici dovodi do potpunog izostanka komunikativnosti, inteligibilnosti i utoliko i besmislenosti emisije u kojoj nitko do kraja ne uspijeva izreći niti jednu misao, niti artikulirati, a kamoli suočiti argumente. Kad se tome još pridoda nesposobnost voditeljice da moderira takav skup, njeno nepoznavanje situacije o kojoj se u emisiji govori, nesposobnost da definira i potom slijedi ključne točke o kojima bi trebalo graditi dijalog i nebaratanje osnovnim terminima, onda je stvar osuđena na fijasko od početka. Ili je upravo kao takva i zamišljena.
Ali to ni izdaleka nije sve.
U samom početku Čuljak Šelebaj je događanja na FF-u u Zagrebu tendenciozno nazvala „nemirima", tako da ju je morao korigirati i sam novinar koji je izvještavao s lica mjesta. Jer i njegov prilog, kao i sve ostale vijesti koje stižu s FF-a, govore da je riječ o itekako dobro organiziranoj akciji, s definiranim procedurama, jasno artikuliranim zahtjevima i dogovorenim (nenasilnim) kodeksom ponašanja, o čemu svjedoči i današnja podrška koju su studentima uputili CMS i RAND.
Legitimni zahtjevi studenata uopće ne gube na „demokratičnosti" samo zato što ih predstavlja i provodi zainteresirana i informirana skupina, sve dok ne nenasilna i otvorena za sudjelovanje svih zainteresiranih
„Anonimna" glasnogovornice studenata, izlučena demokratskom procedurom na skupovima studenata (čiji su broj sudionici "Otvorenoga" mahom pokušavali umanjiti za barem pedesetak, ako već ne ide više), neuobičajeno je jasno, sažeto i komunikativno - za razliku od domaćih političara, „eksperta" svih profila i TV voditelja - objasnila organizacijske principe i procedure kao radikalno demokratske: dogovori teku kontinuirano, odluke se donose konsenzusom, izbjegava se personalizirani lideršip, upravo kao protumjera senzacionalizmu i uzurpaciji demokratskih procesa, estradizaciji i „festivalizacije" i struke i politike koju predstavljaju one man bogomdani „autoriteti" i specijalisti općeg profila, koji ionako nikoga više ni u što ne mogu uvjeriti.
No, takav koncept miljama je udaljen od nečeg što poznaje i na što je svikla voditeljica "Otvorenoga". A usput je uspjela demonstrirati i potpuno nepoznavanje rodno korektnog javnog govora, pa je glasnogovornicu studenata seksistički oslovljavala kao „mladu gospodičnu", iako joj i Zakon o ravnopravnosti spolova i pozitivna antidiskriminacijska praksa govore da sudionike i sudionice u javnoj komunikaciji ne smije (nepotrebno) razlikovati po obiteljskom statusu i dobi, jer se time potenciraju stereotipi, a njih omalovažava i marginalizira njihov doprinos raspravi. Podjednako mladog predstavnika Studentskog zbora, voditeljica je, međutim, uredno oslovljavala kao „gospodina", dakle ravnopravnog sudionika rasprave s gospodom profesorima.
Kao da priloga s FF-a uopće nije ni bili, ili kao da je riječ o gluho-slijepoj osobi (od kojih bi svaka zacijelo i čula i vidjela više nego što je to njoj pošlo za rukom), Dijana Čuljak Šelebaj, vjerojatno unaprijed instruirana da bi „demokratičnost" mogla biti „slaba točka" studentskih prosvjeda, jer je zapravo vrlo teško dovesti u pitanje razložnost njihovih zahtjeva - odnosno to baš ne bi bilo oportuno u ovom trenutku dok otpor još raste - postavila je gostima u studiju kao prvo, upravo pitanje o demokratičnosti. Pitanje je valjda trebalo efektno dezavuirati studentske prohtjeve i smisao pobune. A svidjet će se, dakako i prosječno neupućenoj publici.
Današnji studenti znaju točno što hoće i jasno su to rekli. Možda je upravo u toj potrebi da budu organizirani i artikulirani i njihov problem, barem kad je u pitanju percepcija u široj i „stručnoj" javnosti, jer je, u srazu s neumoljivom stvarnošću, vrlo lako demontirati jednu po jednu točku njihovih zahtjeva i prikazati ih u cjelini nerealnima
Savršenog sugovornika, našla je, a u kome bi drugome, u Žarku Puhovskom, koji je joj je uspio nabaciti lajtmotiv upotrebljiv do samog kraja emisije: "studentski su nemiri legitimni, ali nedemokratski", ustvrdio je Puhovski, i to zato što u njima ne sudjeluje svih sedam tisuća studenata FF-a. Stvarno? Kao da njih svih sedam tisuća nije bilo pozvano i kao da nisu mogli, nadglasavanjem, odnosno nametanjem većinske volje (ukoliko je to uopće njihova volja) odlučiti da okupacija fakulteta prestaje, odnosno da je neće ni biti. Na stranu to što nametanje volje većine, samo po sebi, nije demokratično, dapače, ali krećemo se unutar paradigme koju je nametnuo Puhovski.
U stvarnosti, legitimni zahtjevi studenata uopće ne gube na „demokratičnosti" samo zato što ih predstavlja i provodi zainteresirana i informirana skupina, sve dok ne nenasilna i otvorena za sudjelovanje svih zainteresiranih. Puhovski je, doduše, na kraju morao demantirati samoga sebe i na primjeru glasačkog tijela (puka) zaobilazno priznati da i ovakva procedura odgovara uvriježenom shvaćanje demokracije, ali predstavničke, a ne radikalne i direktne kakvu bi htjeli studenti.
Iako je cijela rasprava o demokraciji bila besmislena, jer je skretala pažnju s doista legitimne, a utoliko i izvorno demokratske agende studenata, nitko više nije uspio razuvjeriti Dijanu Čuljak Šelebaj da studenti postupaju „nedemokratično". Procedure odlučivanja o kojima je govorila glasnogovornica, izmjenjivost/rotacija vodstva i druge demokratske tekovine, ostali su izvan vidokruga i domašaja "Otvorenog".
Predstavnici rektorata, ministarstva i FF-a govorili su valjda ono što su u toj situaciji i mogli. Oprezno, da ne isprovociraju studente, ali dovoljno konformistički da se ne zamjere vlasti. Kompromitantno je, međutim, bilo njihovo nepoznavanje točnih podataka o sredstvima, troškovima i potrebama studenata i Sveučilišta, zbog čega su se svako malo pogledavali i jedan drugoga zapitkivali - koliko nas to točno košta? Jedina relevantna tema - odakle bi se moglo namaknuti tih, u stvari tričavih 300 milijuna kuna (prava sitnica u odnosu na ono što se troši na rukometne Arene, nogometne premije i ostatak iz korpusa, „kruha i igra", a o „demokratizaciju Afganistana", da i ne govorimo), koju je načeo Mato Kapović, također je pala u šuplju prazninu. Šteta. Dostupne, jeftine i ciljane stipendije, koje je spomenuo Puhovski, svakako su jedan od načina, ali „štuklanja" problema, jer se pravo rješenje nalazi u temeljitom preispitivanju državnog proračun i definiranja društvenih prioriteta. Za što, čini se, na zagrebačkom sveučilištu nitko nije osposobljen.
Bilo je i zazivanja herojske prošlosti („mi, '68-aši"). Točno, '68-a u Hrvatskoj uglavnom pluta u mitskim vodama i nitko točno ne zna, niti što se je tada događalo (u cijeloj bivšoj Jugoslaviji), niti koje su bile stvarne posljedice tog prošlostoljetnog studentskog bunta. Ali jedno je činjenica: veliki broj sveučilišnih nastavnika, napose profesori sa odsjeka kao što su sociologija, filozofija bili su tada uz svoje studente na ulicama i u Studentskom centru. Kao legendarni slogan i kreativna krilatica '68-e zapamćen je onaj „ne znamo što hoćemo, ali to hoćemo odmah" koji i danas inspirira generacije, ako su ga u stanju shvatiti.
Današnji studenti znaju točno što hoće i jasno su to rekli. Možda je upravo u toj potrebi da budu organizirani i artikulirani i njihov problem, barem kad je u pitanju percepcija u široj i „stručnoj" javnosti, jer je, u srazu s neumoljivom stvarnošću, vrlo lako demontirati jednu po jednu točku njihovih zahtjeva i prikazati ih u cjelini nerealnima. No, puko nastojanje establishmenta da se održi privid tolerancije i dijaloga, s figom u džepu, jer studentski prosvjedi kad tad jenjavaju (bolje milom, nego silom) neće riješiti ama baš niti jedan stvarni problem hrvatske zbilje.
