To su hindu udovice, najsiromašnije među siromašnima, odbačene od društva nakon smrti muževa, ne iz religioznih razloga, već zbog tradicije i zato što ih obitelj gleda kao financijski namet. U Vrindavanu vjeruju da će ih smrt spasiti od ponovnog takvog života. - Moram lutati samo za komad hrane - kaže 70-godišnja Rada Rani Biswas koja je ostala bez muža, nakon čega su je odbacili oni za koje je mislila da je vole, uključujući i vlastitog sina. - Sin mi je rekao: Ostarjela si. Tko će te sada hraniti? Odlazi - ispričala je starica sa suzama u očima, dodajući da je njezina bol beskrajna. Smjestila se ispred jednog od hramova u Vrindavanu, gdje joj se život sveo na moljenje za malo hrane. Prema procjenama, u Indiji ima oko 40 milijuna udovica, a na ulicama Vrindavana, gradu na sjeveru Indije, živi ih 15-ak tisuća. - Udovice nemaju mnogo prava unutar obitelji - kaže Ranjana Kumari iz Centra za društvena istraživanja, dodajući da je situacija još ekstremnija u indijskoj ruralnoj sredini. A većina od 1,1 milijarde indijskog stanovništva živi upravo u takvim krajevima. - Vlada prepoznaje problem i može mnogo učiniti, ali ne čine dovoljno - zaključuje Kumari za nesretne udovice. No jedna žena, također udovica, odbija takvu sudbinu. Doktorica Mohini Giri oformila je organizaciju Guild of Service koja pomaže siromašnim ženama i djeci. Njezina je majka ostala udovica kad je Giri imala devet godina te je gledala majčinu borbu. Zatim je i sama u dobi od 50 godina izgubila supruga i iskušala društveno poniženje koje status udovice donosi u njezinoj zemlji. Zabranili su joj čak i, kaže, dolazak na vjenčanja. I to se, naime, smatra nesrećom. - Vremenom su sve udovice izopćene. Obrazovana žena može imati novac i neovisnost, ali ni to nije bitno kad postane udovica. Živimo u patrijarhalnom društvu i muškarci kažu da kao udovica ne možete ništa učiniti. Ne smijete puštati kosu jer ne smijete izgledati lijepo. To je društvo koje moramo mijenjati, a ne žene - kaže Giri čija je organizacija prije sedam godina u Vrindavanu utemeljila Amar Bari, utočište čiji naziv u prijevodu znači Moj dom. Utočište je postalo dom za 120 udovica, a Giri planira uskoro otvoriti i drugu kuću gdje će moći smjestiti 500 žena. U Amar Bariju većina udovica pušta kosu i ne nosi tradicionalnu bijelu odjeću. Pogrbljena od osteoporoze, 85-godišnja Promita Das došla je onamo kad više nije mogla raditi. - Inače sam čistila kuće. Nitko nije pazio na mene, nitko me nije volio. Sama sam uspjela preživjeti - kaže Das koja se udala sa 12, a udovica je od 15. godine. Sedam desetljeća poslije našla se u Amar Bariju.