(The time of collective 'dženaza': Srebrenica 14 years after the genocide - in English)
Put u Srebrenicu počinje u pet ujutro sa sarajevskog 'Trga žrtava genocida u Srebrenici', odnosno sa željezničke stanice s koje svake godine na ovaj datum kreću besplatni autobusi.
U zoru u Sarajevu lijeva žestoka kiša, bolje rečeno nastupio je potop. Na stanici su se već okupila brojna skupina ljudi potpuno pokislih ispod kišobrana. Vlasti kantona svake godine osiguravaju nekoliko autobusa, ali ne postoji sistem prijavljivanja, tako da se ne zna koliko će autobusa biti dovoljno jer se jednostavno ne zna koliko ljudi će se pojaviti. Napokon stižu dva autobusa. Nastaje nervoza i stampedo. Dvadesetak ljudi ostalo je stajati na nogama, onako nagurani strpljivo čekaju polazak. Vozač nas sve pokušava uvjeriti da će naknadno doći još autobusa. Nitko mu ne vjeruje i nitko ne želi napustiti svoj komadić prostora. Raste nervoza. Stalno se ponavlja riječ sramota." Kakva je ovo organizacija, ukopat će ljude bez nas", negoduju svi. „Tako nam je sve, takva nam je i država", čuje se otprilike iz svakog dijela autobusa.
Nakon sat i po vremena dolazi treći autobus. Ipak, naš autobus se nije ni najmanje ispraznio. U nedostatku nečeg boljeg novi brojevi Slobodne Bosne i BiH dana mogu poslužiti kao dobra zamjena za sjedište. Dvadesetak kilometara dalje, autobus se zaustavlja na nekoj pumpi gdje nas dočekuje još tridesetak ljudi koji se žele ukrcati. Vozač ih odbija ukrcati, oni bjesne i blokiraju nam put. „Ovo je sramota ovako su i ljude iz Srebrenice trpali u autobuse, trebalo nas je sve istrijebiti, nismo drugo ni zaslužili", dere se netko.
Sat vremena nakon nove buke i bijesa napokon krećemo. Ljudi u autobusu puše, razmjenjuju sendviče, razgovaraju o ratu. O čemu drugo.
Žena gospodina koji je izazvao mini skandal i usudio se govoriti ružno o Aliji također sjedi na podu. Sažaljeva se nad curom koja sjedi ispred nje na podu i nudi joj da se osloni na njezine noge. Iscrpljena djevojka uskoro zahvalno spava između njezinih nogu dok je Munira nunka kao malo dijete i pazi da se previše ne ljulja u drndekavom autobusu. Munira je rodom iz jednog malog sela u istočnoj Bosni, ali zadnjih tridesetak godina živi u Sarajevu. Nad zaspalom curom se sažalio i starac pored koji se brine da li je gladna i da li joj je sad malo udobnije. Nakon pauze tjera onog razjarenog mladića da joj slobodi mjesto. „Dosta si sjedio", govori mu starac.
Dugo ulazimo u Srebrenicu. Slijevaju se autobusi iz cijele Bosne. Na praznim, srušenim kućama stoje osmrtnice i po nekoliko članova obitelji. Munira prepričava kako su prijašnjih godina Srbi iz Sreberenice stajali na balkonima i pljuvali na autobuse, pokazivali tri prsta. Ove godine samo stoje i promatraju.
Kasnimo skoro tri sata, nezadovoljstvo opet raste. Kasnimo na dženazu. Napokon izlazimo iz autobusa, kiša onako sitno i uporno rumori. Pokušavamo se probiti među ogromnom količinom svijeta. Razglasom odzvanja glas reisa Cerića.
Svaki tabut nosi nekoliko muškaraca dok se s razglasa čuje nabrajanje imena i prezimena i godišta onih koji će danas biti sahranjeni. Povorka sa tabutima ne prestaje, nabrajanje imena nema kraja. Uskoro se čuje samo tupi zvuk udaranja tabuta o zemlju. Zvuk za koji znate da će vas proganjati još danima.
Napokon sve završava. Rijeke ljudi i autobusa odlaze iz Potočara put Srebrenice. Poneka skupina se odlučuje na pješačenje do grada. Tijekom dvosatnog hoda upoznajemo prolaznike zainteresirane otkud mi tu i odakle smo. Zajedničko im je da su svi nekad živjeli u Srebrenici i da im je svima netko poginuo 1995. Svi sad žive negdje drugdje. Sarajevo, Švedska, Nizozemska. Uskoro će opet napustiti Srebrenicu i ostaviti je njezinoj tišini.
Jedan od rijetkih Bošnjaka koji se vratio u grad je i Amir Kulagić iz Istraživačko dokumentacionog centra koji se bavi istraživanjem i sakupljanjem dokumenta, činjenica i informacija o genocidu, ratnim zločinima i svim oblicima kršenja ljudskih prava.
Raspitujemo se za nizozemskog vojnika za kojeg smo čuli da je doselio u Srebrenicu. Amir ga poznaje površno, baš sinoć su sjedili za večerom skupa s još nekoliko nizozemskih vojnika koji su u vrijeme pokolja bili u bazi u Potočarima kada su muškarce predali na milost i nemilost Mladićevim snagama. Hasan Nuhanović u svojoj knjizi „Pod zastavom UN-a" tvrdi da su nizozemski vojnici u nekoliko navrata prisustvovali likvidacijama i kasnije to fotografirali. Bivši bošnjački vojnici poput Amira uvjereni su da je to točno. Grupa od njih nekoliko nastoji kroz razgovore s vojnicima doći to te dokumentacije kako bi se točno znalo tko je likvidacije izvodio i tko je sve ubijen.
Rob Zomer imao je 26 godina kad je pala Srebrenica. Misija UN-a bila mu prva i zadnja u životu. Samo je šest mjeseci bio dio Dutchbata III, tada smještenog u centru grada. Kao i većina UN-ovih vojnika koji su 1995. bili tu, boluje od PTSP-a.
Odbija priznati da je tu zbog grižnje savjesti, stalno ponavlja da je došao zbog planina, šuma i života bez stresa. To je prije tražio u Južnoj Africi, ali nakon što je prošle godine sudjelovao u Maršu mira od Tuzle do Srebrenice, shvatio je da je njegovoj potrazi za mirom došao kraj. Tu ima i svoju osobnu povijest, kakva god ona bila, i što je najvažnije, može pomoći lokalnoj zajednici.
„Pogledajte oko sebe, tu je jako lijepo. Ljudi misle da sam tu jer sam kriv, ali nisam. Naravno da su rat i sve što se događalo povezani s mojim dolaskom, ali ne u smislu krivnje. Jednostavno, nisam kriv. Svi to govore, ali to je glupo. Znam za sebe i za puno svojih kolega da smo pokušali pomoći koliko smo mogli, najvažnije mi je što lokalni ljudi misle. Kažu mi da nisam kriv i da sam napravio koliko sam mogao, zahvaljuju mi se. Zaista mi kažu 'hvala ti'", priča Rob.
„Želim podići samopouzdanje ljudi u ovom području, nemaju ga jer nemaju posla. Što je najvažnije, stvarno mislim da im mogu pomoći, kaže Rob.
Ostaje začuđen nad pitanjem o razgovorima s lokalnim Bošnjacima o razmjeni dokumentacije i fotografija likvidacija. „Imam fotografije iz tog vremena, ali one nikome ne bi bile od koristi. Svi misle da imamo takve podatke, ali jednostavno, nemamo ih. Bili smo vojnici, nismo bili na visokim pozicijama. Važnije je što možemo učiniti za budućnost ovih ljudi", uporno ponavlja Rob.
Nakon što je još jednom rekao da je tu samo zbog tri razloga: planina, šuma i života bez stresa, postavljamo pitanje zar nije stres gledati ove ljude koji većinom žive prilično lošim životom. Jako se uzrujava. „Ne znam da li želim više razgovarati s vama. Ne slušate me. Rekao sam već nekoliko puta, tu sam zbog planina, šuma i života bez stresa. Došli ste već sa pričom u glavi i ne želite me slušati", uzrujano nam odvraća.
Bosna je zemlja apsurda, najčešća je rečenica koju ovdje možete čuti. Pomirenje u apsurdu ravno je apsurdu, a ovi ljudi ostaju prisiljeni u njemu živjeti. Nekako mu se ne vidi kraj.
