Živimo u patrijarhalnom društvu i trebamo stalno propitkivati stereotipe koji nas okružuju. Djevojčice još uvijek nose ružičasto, dječacima se kupuju automobili i potiče ih se da ne plaču, da od malih nogu budu "pravi muškarci". Da bismo jednog dana živjeli u ravnopravnom društvu, oslobođenom stereotipa, trebamo osnaživati djevojčice, no u rodnom ključu treba početi govoriti i o dječacima.
Dječaci nažalost otpočetka odrastaju u kulturi natjecateljstva i često okrutnosti u kojoj rano nauče ne pokazivati emocije (da ne ispadnu papci). Potiskivanje emocija je štetno i na njih može ostaviti dugoročne posljedice. Psiholozi tvrde da emocionalna nepismenost rezultira nasiljem, opijanjem, uzimanjem steroida, nedijagnosticiranim depresijama, školskim neuspjehom, nažalost čak i povišenim stopama samoubojstava.
Što mi kao roditelji, odgojitelji, nastavnici, psiholozi, pedagozi - možemo učiniti kad je dječak mali? Kako ga možemo potaknuti na pokazivanje emocija? Kako podržati tinejdžere? Kako pomoći mladim ljudima da u životu ostvare čvrste emocionalne veze, da se ne boje vlastitih emocija i da znaju lako prepoznati tuđe?
