Prije nastavka teme o nuklearkama dio teksta posvetit ću temi bitnoj za razumijevanje problema nametanja rješenja u procesu donošenja odluka koje imaju utjecaja na veliki broj ljudi. Stvari vrijede za sva područja ljudskog djelovanja gdje se takve odluke donose, iako će dani primjeri biti vezani uz trenutno aktualnu temu nuklearne energije. U demokratski uređenim društvima, a Hrvatsku uza sve nedostatke možemo tako nazvati, nametanje rješenja nenasilnim metodama, iako ni nasilne nisu isključene, provodi se velikim dijelom kroz tzv. tri dimenzije moći. Prva dimenzija: Strana A ima tako jaku moć nad stranom B da ju može natjerati da učini stvari koje su protivne njenim stavovima ili interesima. Strana A će pobijediti u otvorenom konfliktu oko jasno definiranih pitanja, jer može mobilizirati više pregovaračkih resursa. U konkretnom primjeru, javne rasprave o energetskoj strategiji Hrvatske to izgleda ovako. Vladi i projektnom timu (u daljnjem tekstu strana A) koji je izradio strategiju, državni mediji koje volimo nazivati javnima, jer tako ljepše zvuči, su u svakom trenutku na raspolaganju, pa se informacije strane A, koje su potrebne za oblikovanje mišljenja javnosti mogu precizno dozirati, predozirati, pojavljivati u najpovoljnijem trenutku; potrebni demantiji, ali i nepotrebni, koji također imaju svoju propagandnu ulogu, promptno se iznose u javnost; dostupna je mogućnost prebacivanja pozornosti javnosti na druge teme ukoliko je to potrebno; strana A ima mogućnost uspješne provedbe spina informacija itd. Osigurana su sredstva za veliki broj tribina na kojima strana A predstavlja, a što bi drugo, nego svoju stranu, ali ih, zbog mogućnosti da, ako imate sreće, uspijete na njima postaviti pitanje, nazivamo javnim raspravama. Sve u svemu, dovoljna financijska sredstva i mogućnost korištenja raznih drugih nefinancijskih resursa i utjecaja, kojima se vrši izravni i neizravni pritisak na komercijalne i ostale medije, pa oni, uz rijetke iznimke, ukoliko već ne daju izravnu podršku strani A, ostaju manje-više suzdržani od prevelikog uplitanja.
Na strani koju ću u daljnjem tekstu nazivati stranom B nalaze se ljudi iz energetičarske struke, te niza drugih struka, koje se ništa nije pitalo, tvrtke (posebno mislim na one manje), udruge za zaštitu okoliša poznatije kao zeleni, razne druge udruge i građani. Svi oni zajedno ne mogu za potrebni konflikt mobilizirati ni mali dio resursa s kakvima raspolaže strana A. Neravnopravnost u mogućnosti mobilizacije resursa je ogromna, a da stvar u ovome slučaju bude još zanimljivija, resurse strane A preko poreza financira upravo strana B. Dodatni je problem, što postojeće razlike unutar grupacija strane B, korištenjem medija, strana A može još više potaknuti ili ih prikazati većima nego što jesu, pa se u javnosti uspješno stvara slika o tome kako strana A zna što hoće, a strana B luta iz krajnosti u krajnost i priča gluposti. Druga dimenzija: Strana A stvara barijeru protiv sudjelovanja strane B u procesu odlučivanja i time suzbija opasnosti koje za ispunjenje njenog interesa predstavlja strana B. Strana A također aktivno sudjeluje u tzv. procesu neodlučivanja. Očituje se u mogućnostima strane A da ignorira, ne propušta ili bira informacije strane B, koje će biti propuštene u javnost, a paralelno se stvara privid transparentnosti procesa. Skraćuje se vrijeme za djelovanje strani B, tako da dokument koji je osnova za javnu raspravu o, primjerice, energetskoj strategiji, a sadrži preko 120 stranica, postane dostupan javnosti na dan početka javne rasprave i to tek nakon što je uvodna rasprava završena. Rasprave o vezanim temama održavaju se u isto vrijeme pa je interes javnosti uspješno razvodnjen. Primjerice, Strategija održivog razvoja Hrvatske i Energetska strategija Hrvatske na javnoj raspravi se nalaze istovremeno, mada bi Strategija održivog razvoja morala biti nadređeni i već usvojeni dokument prije rasprave o Energetskoj strategiji, što predstavlja najočitiju demonstraciju druge dimenzije moći u ovome trenutku, a korištenjem ostalih dimenzija moći stvar prolazi gotovo neprimjetno. Treća dimenzija: Strana A oblikuje svijest strane B da prihvati nejednakost u procesu odlučivanja, te stvori osjećaj nemoći i prihvaćanja kod strane B.
Ministar Polančec osjetio se prozvanim tvrdnjom H-alterovog suradnika da se u tekstu Energetske strategije prejudiciraju rješenja
To se radi na razne načine, a jedan od njih je da strana A, gdje god je to moguće suptilno, ali i brutalno stvari prikazuje kao odlučene. Na tu pojavu sam upozorio već na predstavljanju Strategije u Westinu, gdje sam usputno uspio pitati i zašto se u tekstu Energetske strategije prejudiciraju rješenja, jer se ne koriste temini kao možda, ako, treba, vjerojatno, nego se o nuklearnoj energiji, u zaključku tog dijela teksta, govori kao o već prihvaćenoj stvari koju samo treba implementirati. Odgovor ministra Polančeca, koji se osjetio prozvan tim pitanjem, iako nije bilo upućeno izravno njemu, odgovorio je naravno kako to nije točno, a korištenjem prve i druge dimenzije moći, stvar će se u javnosti ispeglati da izgleda kao istina, iako će se kroz treću dimenziju upravo intenzivno raditi na tome. Prilažem citat iz Zelene knjige, zaključna rečenica iz poglavlja 6.3.5 Nuklearna energija, na strani 52. pa provjerite sami i procijenite da li sam pretjerao i tendenciozno postavio pitanje:
Razvidno je da je uvođenje nuklearne opcije dugotrajan i složen proces, s nizom istovremenih i slijednih aktivnosti koje u dijelovima uključuju i hrvatsku javnost. Zato će Vlada Republike Hrvatske odmah po donošenju strategije izraditi detaljan Plan provedbenih aktivnosti uvođenja nuklearne opcije.
Dio teksta koji govori o aktivnostima koje u dijelovima uključuju i hrvatsku javnost također je simptomatičan, te predstavlja manifestaciju svih dimenzija moći. Pod treću dimenziju moći spada i omalovažavanje stručnih, moralnih, etičkih te raznih drugih sposobnosti i vrlina strane B. Taj posao u javnosti suptilno odrađuju više rangirane strukture strane A, te kako se ide prema nižim strukturama, odrađivani posao poprima sve brutalniji oblik. Cilj je stvaranje dojma da se interesima koje promovira strana A, protive samo neobrazovani i po mogućnosti moralno upitni pojedinci, koji to rade samo u svrhu sprečavanja napretka kojeg donosi ostvarenje interesa strane A, pa takve treba isključiti iz procesa donošenja odluka. Tribina na FER-u Tribina Hrvatskog nuklearnog društva na temu energetske strategije održana je u utorak 11.11.2008. na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva , s početkom u 13 sati. Taj termin je odabran vjerojatno zbog usklađivanja s javnom raspravom o Strategiji održivog razvoja Hrvatske kojoj bi trebala biti podređena, a koja je bila zakazana u drugom dijelu grada na isti dan s predviđenim trajanjem od 11 do 13 sati, pa je tako zainteresiranoj strani B bilo olakšano sudjelovanje i eventualne pripreme za obje rasprave (manifestacija druge dimenzije moći). Vidim da me se (u komentarima na prethodne članke, op. ur.) povlači za zapisnik, pa da ponovim, za namjerno zaboravne. Na prezentaciji u Westinu, dan ranije, postavio sam pitanje: Koja cijena urana je u Strategiji (ne u prošlosti, ne u Krškom ili slično), uzeta kao referentna za izračun usporedbi s ostalim izvorima energije? Znam da je pitanje bolno, ali ni do danas nisam dobio izravni odgovor, a ni u zapisniku s FER-a ga nema, jer to pitanje tamo nisam ni ponovio. Pitanje koje sam doista na toj tribini postavio, a nažalost se ni na tonskom zapisu ne može razaznati, glasilo je: Kako to da zadnjih mjeseci ljudi iz Hrvatskog nuklearnog društva izlaze u javnost sa bitno različitim postocima porasta cijene električne energije iz nuklearke koje bi se dogodilo u slučaju udvostručenja cijene urana, i koji je trenutno točan?
Pri tome sam naveo da su izneseni postoci bili 4, 5, 10 (izneseno taj dan na tribini) i 20 posto. Odgovor je bio opširan, a ukratko bi bilo, da su uzeti u obzir rasponi variranja cijena, i svi ti postoci mogu biti točni. Ostavio sam po strani to što je podatak o manjoj procjeni iznesen u vrijeme viših cijena i što u razdoblju u kojem su objavljivani ti podaci cijena urana nije varirala toliko da izazove takve promjene u procjenama, pa sam dalje šutio i slušao, te čuo korisnih ali i zanimljivih stvari. Najzanimljiviji dio je bio onaj u kojem se objašnjavalo kako već postoje pravna tumačenja po kojima bi pripremne radnje za gradnju nuklearke mogle započeti odmah nakon usvajanja strategije, unatoč odredbama koje to u daljnjih par godina ne dozvoljavaju. Iz toga se može naslutiti da je odluka o gradnji vrlo izgledna, ili da se razmatra rezervna varijanta, koja se unutar tumačenja dimenzija moći naziva proces neodlučivanja. U konkretnom slučaju to bi značilo odugovlačenje donošenja jasne odluke o energetskoj strategiji, uz ostavljanje dovoljnog manevarskog prostora za izvođenje potrebnih radnji za pripremu gradnje nuklearke. Osim toga, zbog izostanka ulaganja u hrvatsku energetiku u tom razdoblju, a ulaganjem u pripremne radnje za gradnju nuklearke, s vremenom bi bili stvoreni povoljniji uvjeti za prihvaćanje njene gradnje zbog već uloženih sredstava. Još ako elektrodistribucijski sustav zbog izostanka ulaganja koji puta i kolabira, evo hrpe bodova, u stilu, pa jesmo vam govorili da bez nuklearke ne ide. Mogući scenarij Za kraj ću još iznijeti svoju viziju scenarija koji nam se priprema. Hrvatska je visoko zadužena zemlja, a svjetska ekonomska i financijska kriza tek hvataju pravi zamah, jer ljudi još dugo neće shvatiti da je ova kriza bitno različita od prethodnih zbog već prijeđenih ekoloških granica rasta, pa poznate ekonomske zakonitosti gube svoju predvidivost i smisao. U takvim uvjetima, kao pomoć, dobivamo povoljan kredit za gradnju nuklearke, koji, zahvaljujući velikodušnosti zajmodavca, možemo otplaćivati izvozom električne energije iz nje (zato su podaci o porastu buduće potrošnje toliko prenapuhani, da kad se ne ostvare, ostaje prostora za izvoz). Dakako, cijena izvozne struje bit će, kao i cijena gotovo svih naših proizvoda koje izvozimo, niža od one koju plaćamo u Hrvatskoj, pa ćemo uz ekološke rizike i skrivene troškove pogona nuklearke, još subvencionirati i cijenu električne energije za razvijenije zemlje, a one će za uzvrat preko cijena goriva i promjenjivih kamata na dani kredit regulirati konkurentnost našega gospodarstva na razinu koja im odgovara. Ukoliko nuklearka bude privatna, ekološki rizici i skriveni troškovi ostaju, ali se sva električna energija isporučuje najboljem ponuđaču, bez obzira na moguće nestašice u državi gdje je locirana, a takvih primjera je u svijetu bilo, i bit će ih još. U tom slučaju, činjenica da se elektrana nalazi u Hrvatskoj, ne bi ni na koji način utjecala, da dobijanje energije iz nje plaćamo manje od cijene uvezene električne energije. Čak nije sigurno da će se svi porezi plaćati u Hrvatskoj, a ne u državi u kojoj tvrtka koja bude vlasnik elektrane bude imala sjedište, kao što se, izgleda, dogodilo s Plivom. Obranu od takvog scenarija treba shvatiti ozbiljno, jer će sve tri dimenzije moći biti upregnute u svrhu njegovog ostvarenja. Ni pritisci koji dolaze izvan Hrvatske nisu isključeni, ali se nadam da smo dovoljno jaki da ih spriječimo.
