Pod krinkom velike želje za usvajanjem EU-propisa i brzog popločavanja puta do obećane zemlje, krše se načela iza kojih ista deklarirano stoji. Bilo nešto javno ili tajno, mediji, ali i svaki drugi građanin Hrvatske, imaju pravo na odgovor i objašnjenje od strane institucija, međutim, nakon niza navlačenja s Uredom glavnog pregovarača ostali smo jednako neinformirani kao prije. Jedina informacija koja iz svega proizlazi jest da nadležni ne rade svoj posao, da nas ulazak u EU neće preko noći pretvoriti u stanovnike transparentne države i da je politika vlasti da su građani „guske u magli" i takvi trebaju ostati. Državne institucije i organi vlasti pokazuju manje ili više ekspeditivnosti u komunikaciji s novinarima, međutim paradoksalno je da smo baš kod onih koji se bave komunikacijom s EU naišli na najviše „gluhih, slijepih i nijemih" te se možemo samo zapitati kakav će biti uspjeh njihovih EU-poslova.
Državne institucije i organi vlasti pokazuju manje ili više ekspeditivnosti u komunikaciji s novinarima, međutim paradoksalno je da smo baš kod onih koji se bave komunikacijom s EU naišli na najviše „gluhih, slijepih i nijemih" te se možemo samo zapitati kakav će biti uspjeh njihovih EU-poslova
U Ministarstvu vanjskih poslova ekspeditivno su nas uputili na Ured glavnog pregovarača gdje za uši javnosti, čini se, nemaju uopće sluha. Poslali smo upite mejlom na osobni mejl glasnogovornice Maše Ivaniš, međutim, mejl se vraćao. Zatim smo poslali mejl na opći mejl Ureda, obratili se ponovo Ministarstvu, u kojem su nam rekli da su i sami proslijedili upit Uredu glavnog pregovarača. U međuvremenu smo čitav tjedan nazivali mobitel glasnogovornice, a nitko nije odgovarao. Nazvavši Ured na fiksni telefon dobili smo odgovor da je „glasnogovornica na sastanku". Na pitanje kada će sastanak završiti, dobivamo odgovor „pa tek je počeo prije pet minuta, ali mi ćemo prenijeti da ste zvali". Na primjedbu da nam se nikako ne javlja na mobitel, dobivamo odgovor: „Pa meni se uvijek javi." Tri dana nakon toga ponovo šaljemo mejl i na uredski mejl i osobni mejl glasnogovornice pozivajući se na Zakon o medijima. Tada u roku od nekoliko sati glasnogovornica odgovara da nije dobila mejl (iako su osim samih mejlova još dvije osobe tvrdile da će prenijeti poruku) jer je „bila na bolovanju tjedan dana" te da ćemo „dobiti odgovor tijekom sutrašnjeg dana". Glasnogovornica ili uspijeva biti na bolovanju i na sastanku u isto vrijeme, ili netko tu laže. Odgovor unatoč obećanju nije stigao, ponovo šaljemo mejl, odgovor ne dobivamo.
Prema Članku 6. Zakona o medijima, čelnik tijela vlasti ili osobe koje obavljaju javnu službu i/ili dužnost dužne su u primjerenom roku dati novinarima zatražene informacije, te odgovara za točnost danih informacija.
Čak i da nismo novinari, prema Članku 12 Zakona o pravu na pristup informacijama, „na temelju usmenog ili pisanog zahtjeva tijelo javne vlasti obvezno je omogućiti podnositelju zahtjeva pristup informaciji najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva".
U međuvremenu su prošla više od dva tjedna od prvog upita te je tako Ured glavnog pregovarača prekršio ne samo Zakon o medijima već i Zakon o pravu na pristup informacijama.
Čak i da smo dobili odgovor probijajući se kroz šumove u komunikacijskim kanalima, teško da je zakonima zamišljeno da se zaposlene u službama za informiranje mora vući za rukav kako bi se dobio odgovor za koji čije davanje isti tamo i postavljeni.
S obzirom na ovako demonstriranu transparentnost Ureda glavnog pregovarača, nije čudno da se vijesti u medijima o tijeku pregovora uglavnom ograničavaju na „usvojena Direktiva ta i ta", a da ni samim novinarima nije jasno što pojedina direktiva uopće predstavlja. Po informacije smo zato otišli do Zelene akcije koja je 2007. godine pokrenula Program razvoja prava okoliša. U sklopu tog Programa Zelena akcija trenutno provodi i projekt „Što članstvo u EU znači za hrvatski okoliš?" koji financira sama EU u sklopu programa IPA INFO 2008. Pokrenuli su ga upravo zato da bi se građane informiralo o procesu približavanja EU-a u području zaštite okoliša.
„Sada počinju pregovori o tome da li će se Hrvatskoj dopustiti prijelazna razdoblja za postizanje ciljeva iz nekih Direktiva. Na papiru je situacija dobra, mada, naravno ima prostora za poboljšanja. Imamo bolje zakone čak i od nekih članica EU ", objašnjava Željka Leljak Gracin, voditeljica Programa razvoja prava okoliša.
Željka Leljak Gracin: „Uredba o procjeni utjecaja na okoliš promijenila se na gore. Prije smo imali strože kriterije od onih koje traži EU"
Rumunjska i Bugarska uspjele su, na primjer, izboriti jako duga prijelazna razdoblja za neke stvari. Tako te zemlje nisu uopće imale predviđeno sudjelovanje javnosti u postupku procjene utjecaja na okoliš, a i sada je to sudjelovanje vrlo ograničeno, te ima puno prijava i sudskih slučajeva zbog povreda odredaba o sudjelovanju javnosti, a koje su sadržane u nekoliko EU direktiva, ali i Aarhuškoj konvenciji.EU nema čarobni štapić, što se vidi i iz slučaja Irske, u kojoj su uspjeli staviti u legislativu da studije utjecaja na okoliš nemaju rok trajanja. Takva je situacija u Hrvatskoj omogućila gradnju hidroelektrane na rijeci Dobri sa studijom starijom od 20 godina. Prema sadašnjem (novom) Zakonu o zaštiti okoliša, kod nas se u roku od dvije godine od izrade SUO mora podnijeti zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole, što je svakako bolje nego u Irskoj, ali bolje i nego u, recimo, Poljskoj gdje je taj rok šest godina.
Također, svaka država uvijek može imati strože kriterije od onih propisanih u direktivama, ali ne smije imati blaže.
„Uredba o procjeni utjecaja na okoliš promijenila se na gore. Prije smo imali strože kriterije od onih koje traži EU", kaže Leljak Gracin.
Neke su direktive novost i u Uniji. Tako će se sada raditi i strateške procjene utjecaja na okoliš za prostorne planove, kao i za ostale planove i programe, što je novost u Hrvatskoj, ali je relativno nov postupak i u samoj EU. U neke se pak zakone koje Hrvatska donosi u procesu pristupanja stavlja neodređeni rok stupanja na snagu pojedinih odredaba, propisuje se da će se početi primjenjivati od datuma ulaska u EU. „Zar će uzeti čarobni štapić kada uđemo u EU da sve to odjedanput profunkcionira?", pita se Leljak Gracin.
Zbog ulasku u EU Ministarstvo zaštite okoliša znatno je unaprijedilo svoje internet stranice. Tamo se mogu naći obavijesti o javnim rasprava, uvidima, studijama utjecaja na okoliš, nacrtima propisa i slično, ističe Ljeljak Gracin. Što se tiče informacija o pregovaračkom poglavlju 27, Zelena akcija se zalaže za otvorenost pregovaračkih stajališta. „Sve direktive kažu koje ciljeve 'moraš' postići, ali način na koji će država to postići i rok ovisi o svakoj pojedinoj državi. Zato je strašno bitno da se zna do kada nešto moramo ostvariti", kaže Leljak Gracin i ističe da je nakon otvaranja nekog poglavlja zapravo riječ o trgovanju rokovima, jer ne možemo pregovarati oko toga koje ciljeve moramo ostvariti.
Može se pretpostaviti da ćemo, kao neke zemlje prije nas, tražiti odgodu zabrane azbesta „dok se ne potroše zalihe" ili da ćemo tražiti neke odgode u vezi stakleničkih plinova. I u drugim su zemljama često tajili tijek pregovora, međutim, to nikako ne daje za pravo Uredu glavnog pregovarača da krši Zakon o medijima i Zakon o pravu na pristup informacijama.
