Ovo je tek djelomičan popis troškova koje Vlada u godini rekordne nezaposlenosti rasipa na nebrojene hirove.
Iako se predizbornim proračunom nisu dirali plaće, mirovine i socijalna davanja, hrvatska gospodarska situacija ne čini se nimalo perspektivnom - tvrtke i dalje propadaju, radna mjesta se gase, plaću ne prima 30 tisuća radnika, njima preko 100 tisuća ne uplaćuju se doprinosi, a manjka i 16 milijardi kuna za mirovine. U zemlji s 300 tisuća nezaposlenih, u kojoj mainstream mediji upiru prstom u "lijene" Grke koji "ne žele vratiti novac koji su sami potrošili", a bankari pozivaju na stezanje remena koji već guši velik broj građana, svakodnevno se na dno povlači sve veći broj radnika, studenata, nezaposlenih i umirovljenika. Istodobno, u maniri predizborne kampanje, vladajući i oporba kunu se u gospodarski oporavak bez dokidanja socijalnih izdataka, iako proračunske milijarde već godinama troše na nebrojene hirove. H-Alter donosi popis dijela proračunskih izdataka, koji bi se mogli nazvati svakako samo ne socijalno osjetljivim, a čijim dokidanjem bi se postojeći proračun mogao racionalizirati i prilagoditi kriznoj situaciji.
Sve za "mirovne" misije, "mirovne" misije ni za što
Skupe posljedice gotovog rata
Cijena "sekularnosti"
Zidanje izbornog (ne)uspjeha
Sportom do krize
Zbog braće Mamić pati i zagrebački proračun na čiji račun se Dinamo ove godine omrsio sa 30 milijuna gradskih kuna. Prihod iz proračuna samo je dodatno podebljao njihov pozamašni budžet jer je u razdoblju od 2006. do kraja 2009. godine na račun NK Dinamo sjelo više od 784 milijuna kuna od čega čak 110 milijuna iz proračuna. Zagrebački gradonačelnik bio je izdašan i prema snježnim radostima, pa je na utrku Snježna kraljica 2010. utukao 25,5 milijuna kuna, što je "čak" tri milijuna manje nego godinu ranije. Smanjen je i nagradni fond koji sada iznosi 135 tisuća eura, što Sljeme i dalje čini najizdašnijom utrkom na skijašice na svijetu.
Financiranje (ne)informiranosti
Milijarde koje nestaju "ispod stola"
Zahvaljujući nemaru i aktivnostima istih onih političkih i poslovnih struktura koje od početka financijske krize građane pozivaju na stezanje remena i zbog neuvođenja nadzora javne nabave, hrvatsko društvo koruptivne aktivnosti godišnje plati oko 11 milijardi kuna. Zbog tog iznosa, Hrvatska je treća najkorumpiranija država na Balkanu, iza nje su jedino Bosna i Hercegovina i Albanija. Najnovije istraživanje Ureda UN-a za borbu protiv droge i kriminala pokazalo je kako su građani Hrvatske za usluge "ispod stola" u prosjeku plaćali 410 eura.
Marko Krištof, ekonomist: Od nove vlade možemo očekivati smanjenje ulaganja u braniteljsku populaciju i Crkvu
U trenutku kada dužnička kriza najveće europske ekonomije tjera na štednju, vijest da je EBRD smanjio prognozu rasta Hrvatskog BDP-a u 2012. s umjerenih 2,8 posto u srpnju na skromnih 1,9 posto u listopadu, svakom makroekonomistu znači da će i iduće godine sve što zaradimo otići na otplatu zajmova. Ako se proračun nastavi prazniti dosadašnjim tijekom, deficit će do kraja godine iznositi 12,6 milijardi kuna. No, taj iznos ekonomistima malo znači jer se doprinos tekuće politike javnom dugu mjeri pomoću primarnog deficita, odnosno isključivanjem cjelokupnog iznosa kamata, odnosno 7,4 milijarde, iz deficita. To znači da je HDZ u 2011. povećao javni dug za 5,2 milijarde kuna. Ekonomistima je razumljiva i opsjednutost političkih stranaka rastom, jer odnos BDP-a i ukupnog iznosa kamata objašnjava po kojoj stopi trebamo rasti kako ne bismo povećali vlastitu zaduženost, a u 2011. bio nam je potreban rast od 2,2 posto BDP-a.
Smatram da se najveće uštede mogu ostvariti u području javne nabave i to objavom njene uređene baze podataka. Objava takve baze povećala bi konkurenciju među dobavljačima, dok bi mogućnost javnog praćenja javnih nabava smanjila mogućnost korupcije
Većinu fiskalne konsolidacije Hrvatska je provela tijekom 2009., kada je Vlada donijela tri rebalansa i tako spriječila značajnije povećanje državnih rashoda. Osim povećanja prihoda (PDV, krizni porez i porez na telekomunikacijske usluge), smanjene su državne investicije u nepokretnu imovinu (dvorane za rukometno prvenstvo, rekonstrukcija pojedinih škola, Pelješki most) i javne nabave, zamrznute su plaće u javnom sektoru, ukinuti su besplatni udžbenici te je uvedena zabrana zapošljavanja u dijelovima javnog sektora. Proračun je u 2010. zadržan na postojećoj razini. Zahvaljujući rezultatima projekta nadzora javnih financija, koji se počeo provoditi 2002. twinning projektom upravljanja javnim dugom, planiranje prihoda i nadzor rashoda dovedeni su na zavidnu razinu, tako da ove godine prvi put od osamostaljenja neće biti rebalansa proračuna. Smanjivanje proračunskih rashoda je gotovo uvijek politička odluka, a HDZ-ova vlada nije imala snage dodatno smanjiti rashode.
Iz najava koje slušamo u predizbornoj kampanji, razaznaje se da buduća vlada namjerava uvesti promjene na prihodnoj strani, izmijeniti stope poreza na dohodak, uvesti oporezivanje kapitalne dobiti te oporezivati imovinu prema njezinoj vrijednosti. Prvi potez u tom smjeru povukla je aktualna Vlada izmjenom načina prikupljanja podataka o dohotku od kapitala, čija prijava od siječnja više nije obveza poreznog obveznika, već isplatitelja dividende. Iako ovi potezi nedvojbeno potiču preraspodjelu, njihov fiskalni učinak je ograničen te će biti zanimljivije gledati što će se događati na strani rashoda.
Kako je vrlo vjerojatno da će iduća vlada izmijeniti nazive i djelokrug ministarstva, detaljno praćenje ušteda bit će otežano. No, činjenica je da se spajanjem pojedinih uprava, centraliziranjem isplate plaća ili pak digitaliziranjem poslovanja u srednjem roku mogu uštedjeti značajna sredstva. Ipak, veća otpuštanja ne treba očekivati, racionalizacije i restrukturiranje uprava omogućit će identifikaciju onih dijelova javnog sektora gdje postoje viškovi zaposlenih. Iako zaposleni u javnom sektoru imaju pravo na relativno visoke otpremnine, otpustiti osobu uz plaćanje cjelokupnog iznosa otpremnine već nakon dvije godine i dva mjeseca poslodavcu postaje jeftinije od njezinog zadržavanja. Upravo racionalizacija u srednjem roku donosi najveće uštede, a isti principi vrijede i za spajanje županija i općina te ukidanje pojedinih gradova.
Možemo očekivati smanjenje broja programa namijenjenih braniteljskoj populaciji, iako ne i smanjenje njihovog opsega
Smatram da se najveće uštede mogu ostvariti u području javne nabave i to objavom njene uređene baze podataka. Objava takve baze povećala bi konkurenciju među dobavljačima, dok bi mogućnost javnog praćenja javnih nabava smanjila mogućnost korupcije. Izvjesna promjena vladajuće političke opcije zasigurno će izmijeniti prioritete financiranja pojedinih područja. Stoga možemo očekivati smanjenje broja programa namijenjenih braniteljskoj populaciji, iako ne i smanjenje njihovog opsega, smanjenje dotacija za izgradnju crkvenih objekata, iako ne i smanjenje iznosa definiranih ugovorom sa Svetom Stolicom, osim ako se ne pristupi reviziji, smanjenje dotacija za sport, izmjenu sustava poljoprivrednih poticaja te veću kontrolu socijalnih davanja. Međutim, otežani uvjeti financiranja europskih ekonomija i privatne rating agencije, koje nižom cijenom zaduživanja nagrađuju one vlade koje provode radikalne reforme, ostavlja sve mogućnosti otvorene, pa ako se takvo stanje nastavi možemo očekivati zahtjeve za značajnim smanjivanjem financiranja javnih usluga, prava iz područja socijalne skrbi, plaća državnih i javnih službenika, ali i za izmjenu zakona o HNB-u. Uspjeh iduće vlade najviše će ovisiti o unutarnjem povjerenju građana da su upravo izabrane reforme nužne, ali i povjerenju inozemnih investitora.
Mislav Žitko, analitičar političke ekonomije tranzicije: Politike štednje imaju klasnu dimenziju
Tokom tekuće ekonomske krize tzv. politike štednje zadobile su istaknuto mjesto u raspravama o ekonomskom oporavku. Nominalno, politike štednje možemo razumjeti kao skup različitih mjera koje se uvode kada postoje naznake da država neće biti u stanju servisirati svoje obveze prema nekim unaprijed zadanim kriterijima (npr. za zemlje Europske unije relevantni su kriteriji iz Maastrichta). U kontekstu krize kapitalizma kakvu smo imali prilike vidjeti proteklih godina, politike štednje postale su instrument u pokušaju da se teret krize prebaci na leđa stanovništva. Poput ratova, ekonomske su krize izuzetno skupa avantura čije troškove država kao prijatelj-u-nuždi posrnulog privatnog sektora ne može pokriti na uobičajeni način. Pogled na sadašnje stanje u eurozoni na jasan način pokazuje o čemu je riječ u toj vrsti kriznog menadžmenta.
U kontekstu krize kapitalizma kakvu smo imali prilike vidjeti proteklih godina, politike štednje postale su instrument u pokušaju da se teret krize prebaci na leđa stanovništva
Prvo, nasuprot tvrdnjama kako je politika štednja potrebna budući da je kriza izazvana fiskalnom nedisciplinom i rastrošnim životom pojedinih zemalja, treba reći kako su rast proračunskih deficita i neodrživi javni dug na periferiji eurozone rezultat ekonomske krize, iako su često predstavljeni kao njen uzrok. Bez velikih troškova sanacije financijskog sektora i gubitka prihoda uslijed smanjenja ekonomske aktivnosti spomenuti se problemi zasigurno ne bi pojavili u ovako akutnom obliku. Nadalje, a to je osobito važno za razumijevanje strukturnih problema eurozone, zemlje periferije unutar eurozone nisu mogle učiniti ništa da bi se krize izbjegla čak i da su provodile, prema konzervativnim kriterijima, odgovornu ekonomsku politiku. Ovaj stav prema kojem su zemlje periferije "kolateralna šteta" samih ekonomsko-političkih principa na kojima počiva eurozona, prihvaćen je u velikom dijelu analitičkog spektra, od mainstream kejnzijanaca poput Paula Krugmana, do lijevo usmjerenih ekonomista poput Yannisa Varoufakisa.
Politike štednje imaju izrazito klasnu dimenziju, budući da su neposredno vezane za interese izrazito malog dijela stanovništva
Uvođenje zajedničke valute bilo je zamišljeno kao sredstvo integracije europskih tržišta, odnosno sredstvo uklanjana zapreka i smanjenja rizika investiranja. Duži pogled na stanje tekućeg računa platne bilance pokazuje da su deficiti perifernih zemalja tokom posljednjeg desetljeća bili praćeni suficitima zemalja europskog centra, ponajprije Njemačke. To drugim riječima znači da su tokovi kapitala od uvođenja eura imali zadanu putanju od centra ka periferiji. U razdoblju relativnog prosperiteta između 2000. i 2008. godine investitori su mogli uživati u viskom profitima, dok su se periferne zemlje oslanjale na priljeve inozemnog kapitala prilikom oblikovanja svojih privrednih strategija. Slobodnim protokom kapitala i rada te ujednačenjem kamatnih stopa, stvorena je iluzija da sve zemlje mogu sudjelovati u prosperitetu. Međutim, ekonomska kriza pokazala je neodrživost te konstrukcije. Zemlje periferije nisu mogle održati potrebnu razinu konkurentnosti, što se prvenstveno pokazalo kroz sve veću zaduženost njihovog privatnog sektora. Istodobno je sve slabija pozicija rada u zemljama centra stvarala dodatni pritisak na periferne ekonomije, dajući tako poticaj daljnjem zaduživanu privatnog sektora tih zemalja. Stoga ne treba čuditi što su zemlje s uravnoteženim javnim financijama poput Španjolske i Irske prošle jednako loše kao i nešto "rastrošniji" Portugal ili Grčka. Jednostavno, u bitnome nije riječ o problemu fiskalne neodgovornosti, nego o inherentnoj nestabilnosti tržišnog sustava i krivom srastanju eurozone.
O ekonomskim problemima perifernih zemalja ne bi bilo toliko riječi da se ujedno ne radi i o izloženosti bankarskog sustava zemalja centra koje su sudjelovale u kupovini državnih obveznica perifernih zemalja. To je ujedno i mjesto gdje politike štednje ulaze u optjecaj kao osiguranje da će međunarodni investitori i velike europske banke biti namirene iz sve manjih prihoda onemoćalih i zaduženih država. Gotovo da i nije važno da li europska politička elita doista vjeruje u bajku o ekspanzivnim učincima fiskalne kontrakcije, kako to misli Wolfgang Münchau, kolumnist The Financial Timesa. Politike štednje imaju izrazito klasnu dimenziju, budući da su neposredno vezane za interese izrazito malog dijela stanovništva. One dugoročno onemogućuju razvoj ključnih javnih sustava poput obrazovanja i zdravstva, ne samo zato što ih pretvara u instrumente obnavljanja klasne strukture društva, nego i stoga što se njima potiče maćehinski odnos političke administracije prema javnim službama i institucijama. Riječ je o pristupu koji se u tranzicijskim zemljama razvijao pod krilaticom "država je loš vlasnik i još gori poduzetnik". Iako je tranzicijski neuspjeh do određene mjere diskvalificirao takvo fiktivno povezivanje vlasništva i učinkovitosti u javnom diskursu, moguće je da se taj isti ekonomsko-politički sadržaj vrati u ruhu tzv. fiskalne odgovornosti nakon izbora, na što upućuju izjave o potrebnim bolnim rezovima i najave privatizacije preostalih državnih poduzeća.
