U Opatiji se od 2. do 5. listopada odvijao trodnevni skup politologa jugoistočne i srednje Europe, konferencija organizirana od strane CEPS-a, Srednjoeuropskog udruženja za političke nauke i Hrvatskog politološkog društva. Značaj samoj konferenciji dao je predsjednik Stipe Mesić koji je drugog dana održao govor politolozima - profesorima, istraživačima i stručnjacima iz Mađarske, Češke, Austrije, Slovačke, Poljske, Estonije, Grčke i zemalja nasljednica bivše Jugoslavije, naglašavajući značaj ove naučne discipline u sadašnjim kriznim vremenima. Sam naziv konferencije, njena krovna tema bila je Europeizacija nacionalnih politika. Istina da je takva tema itekako važna i aktualna za sve nas, ali je sa stanovišta svake nauke, pa i politologije, ograničavajuća, jer usmjerava interes analize i rasprave na jedan geopolitički prostor, onaj Europe i njenih sadašnjih i potencijalnih članica, kao i na manje-više zadani model političkog procesa, onaj zapadnoeuropski. Nacionalno, i građenje države/nacije u okviru Europe ili pridruživanja Europskoj Uniji, nametnulo se tako kao centralna tema većine debata. Taj se pristup jednako može vidjeti i iz samog pregledavanja tema na skupu, kao što su naslovi posvećeni razvoju pojedinih nacionalnih politologija. Stoga su novinarima koji prate skup odmah pale u oči nacionalne teme i pristupi referenata na skupu.
U vrijeme velikih političkih prevrata, globalnih procesa i političkih kriza u svijetu, isprobavanja raznih političkih koncepata, kao i traganja za političkim rješenjima u mnogim zemljama, a posebno u Europi, izgleda da jedna od nauka koja bi tome trebala priskočiti u pomoć, manje-više nemoćno promatra stvari. Politologija zaostaje za potrebama vremena, sveopći je utisak rasprava koje su se vodile tri dana na konferenciji politologa jugoistočne i srednje Europe. Neki od njih otići će i korak dalje pa jednog od glavnih vinovnika za takvu situaciju vidjeti u vezanosti politologije za nacionalne koncepte: politološki nacionalizam, kako će to precizno označiti slovenski politolog Tonči Kursar. Međutim, za razliku od uobičajenih stavova i javnog mnijenja koje se, kad je o pristupanju EU riječ, kreće u rasponu od eurooptimizma do europesimizma, na samom skupu se moglo osjetiti više distanciranog realizma kao i analitičkog kriticizma ovog procesa. Tako mađarski profesor i analitičar Attila Agh tvrdi kako su zemlje - kandidati primorane u procesu približavanja razviti svojevrsnu adaptivnu demokraciju, vidjevši u tome probleme i konflikte. On isto tako tvrdi kako nakon pristupanja EU dolaze na red nove vrste tenzija i nesporazuma koje treba rješavati. Radi se zapravo o stalnom dinamičkom procesu demokratizacije, koji ne bi trebao nikoga zadržati i odvratiti od pristupanja Europi, nego bi trebalo prihvatiti takav izazov demokratizacije i promjena. Damir Grubiša (Zagreb) prigovara, na primjeru Hrvatske, netransparentnosti procesa pridruživanja, stavljajući pod upitnik općenito preduvjete ulaska u EU; umjesto toga EU bi trebala obuhvatiti sve države na svome prostoru i tada otvoriti procese međusobnog prilagođavanja. Milan Podunavac (Beograd) ističe manjkavost konstitutivnih elemenata potrebnih za građenje moderne države i nacije, kada se radi o narodima na Balkanu, s jedne strane, a istovremeno manjkavost demokratskih institucija u Europi, što rezultira velikom kompleksnošću procesa međusobnog približavanja. Staviti narode Balkana u čiste nacije/države, izvući takav koncept iz zajedničkog identiteta, postići takav kolektivni konsenzus pokazuje se nemogućim npr. u Bosni i Hercegovini ili u Makedoniji. Osim toga, pluralitet društava u Europi, gdje veliki broj stanovnika čine 'stranci' postavlja pitanje same demokratizacije i u Europskoj uniji, kaže Podunavac. Međutim, svi ovi problemi vezani za gradnju države/nacije, za demokratizaciju, zaštitu manjina, poštivanje ljudskih prava i druge kriterije suvremenog društva, preplavljuje i dovodi u samom temelju u pitanje kriza svih kriza, a to je kriza (neo)liberalne doktrine na kojoj je zasnovana proizvodnja i razmjena, jednom riječju ekonomija modernih zapadnih društava. Taj veliki val koji već zapljuskuje burze i druga tržišta, dovodi u pitanje i političke temelje i vrijednosti ovih društava, sa idealima slobode i demokracije na čelu. To će, za sada je rečeno samo u naznakama, pomjeriti fokus politologije ka analizi novih koncepata, teorijskih ali i praktičnih, kao što to pokazuju trenutno kineski model, ali i drugi modeli koji nastaju na rubovima velikog svjetskog proizvodnog sistema.
Nekoliko susreta tijekom konferencije: Nenad Zakošek: Globalna kriza potiče potragu za novim modelima upravljanja i demokracije Svi smo u potrazi za boljim političkim rješenjima, svi smo uvučeni u politiku na neki način. Mogu li u tom smislu sadašnju situaciju poboljšati, promijeniti čak, akcije odozdo? Tri su osnovna pravca djelovanja - jedan je kroz društvene pokrete, ali oni mogu biti ne samo lijevi nego i desni - čak fundamentalistički, naginjati ka autoritarnom; imamo čitavu paletu takvih pokreta u Europi. Drugi pravac je angažman putem foruma, gdje se raspravljaju određene važne stvari i pitanja; a treća je linija takozvana participativna demokracija, s kojom se već eksperimentira u praksi, gdje se građani uvode u proces odlučivanja, npr. o gradskom budžetu i sl. Ne treba romantizirati ove pojave, pogotovo zato što nema čarobnog štapića kojim bi se preko noći rješavali problemi društva. U tom smislu predstavnička demokracija pokazuje se i dalje neizostavnim i najboljim rješenjem do sada. Ako je tako, je li onda aktualna politika vještina kombiniranja, pa recimo manipulacije svim tim elementima koji su u isto vrijeme prisutni na političkoj trpezi? Takvo bi nas razmišljanje vodilo kao teorijama zavjere koje nisu ništa drugo do teorije ideologija. S takvim se pak pristupom ne bih složio, prije svega jer danas u svijetu nitko ne može sve kontrolirati, vladati svim elementima svjetske globalne slike. Možda se to dogodi ponekad kao rezultat neke ad hoc situacije, trenutne pogodnosti za neko rješenje, ali nema tog svjetskog subjekta koji bi mogao sustavno vladati svijetom. Dapače, svijet postaje sve više policentričan, SAD gube primat; sada je tu Kina, Rusija, arapski svijet, i svi oni daju svoj dio svjetskoj kompleksnosti i nose dio razvoja i dio procesa. Javni govor je prepun riječi kriza, od krize morala i društvenih vrijednosti, pa do krize ekonomije, političkih kriza i td. Što je u osnovi svega toga, što je danas u biti u krizi? Nakon jedne od velikih svjetskih kriza, krize države - političke krize par exelance, koja je srušila svjetsku silu kao što je Sovjetski savez, danas smo suočeni sa temeljnom krizom svjetskog poretka, onom koja u pitanje dovodi liberalni koncept proizvodnje i života, a na čijem je čelu stajala Amerika. Kod nas se taj koncept provodio doista surovo, ne vodeći računa da se spriječi pljačka i propadanje ljudi; dakle mi smo taj koncept proživjeli nedavno, znamo što on znači i sada je taj koncept u krizi u svjetskim razmjerima. S druge strane, kriza tog koncepta baca pogled ka drugim mogućim razvojnim modelima, dakle nije taj jedini mogućI. Nosi li ova kriza opasnosti na koje upozoravaju teorijski koncepti koji fašizam dovode u vezu sa krizom liberalizma? Ne bih dodavao cijelom ovom kompleksu još i tu mistifikaciju sa riječju fašizam. Problem je mnogo kompleksniji, velike su promjene u svijetu i potreba za novim rješenjima. Puno je takozvanih crnih rupa, kako to naziva Castells, kao što je npr. situacija u istočnoj Njemačkoj, gdje osnažuju desničarske nacional-fašističke grupe, a gdje su žene otišle raditi u velike gradove, pa muškarci koji su ostali bez posla i potrebne edukacije traže i ovakve odgovore na situaciju. Ali, to je totalitarna ideologija, a kao što sam već rekao, svijet je tako složen i policentričan, da ne vidim mogućnost prevladavanja takve jedne upravljačke sile na nacionalnoj ili globalnoj razini. Kriza je duboka i pandemska, ali nitko ne može u cjelini upravljati svijetom!
Milan Podunavac: Balkanski mitovi i europske institucije
Dekan Fakulteta političkih nauka u Beogradu, jedan od organizatora otpora diktatorskom režimu u Srbiji devedesetih, autor više knjiga, od kojih posljednja pod nazivom 'Strah i politika' izlaze uskoro iz tiska. Tema skupa je politološki izazovna ali i malo ograničavajuća jer navodi na limit nacija-država, o čemu ste govorili u svom referatu. Molim vas da pojasnite tu kontroverzu: teritorijalne određenosti države-identiteta- i građenja države/nacije, kao kontradiktorne pojmove. Cijeli koncept građenja moderne države i moderne nacije u ovom prostoru opterećen je nekim strukturnim deficitima koji ograničavaju da se ove države uspostave kao kontitucionalne demokracije i da time centralni proces svih ovih država tiče skladnije. To se tiče prije svega temeljnog konsenzusa, a on nije ništa drugo nego vrsta političke artikulacije kolektiviteta, zajednice, koji je još uvijek opterećen jednom vrstom deficita kojeg nosi ovaj prostor i koji je neevropski, koji malo odudara od evropskog modela građenja moderne države. I treća stvar koja, imajuću u vidu negativno naslijeđe prošlosti koje je utkano u sve ove države, a utkano je definitivno i najtemeljnije se vidi u obnovi osnivačkih mitova - u Hrvatskoj je to osnivački mit o domovinskom ratu - tisućljetnjem snu, u Srbiji mit o Kosovu. Dakle, ovdje se radi o jednom tipu temeljnog konsenzusa koji ide iz pretpostavke prepolitičkog jedinstva zajednice, onoga po čemu se mi prepoznajemo kao pripadnici jedne zemlje, nacije, kolektiviteta, jezika… Nasuprot tome EU je zajednice interesa, može biti elita, ali je činjenica da se cijeli narodi svrstavaju iza tih interesa, europska radnička klasa također. Nismo li onda u dvostrukom zaostatku - prepolitička društva plus neprepoznavanje vlastitih kolektivnih interesa? Takvu konstataciju sadrži ta moja ideja da su ova društva u nekoj vrsti prepolitičkog stanja, u tom smislu što se, pogotovo za neke države kao što je BiH, Makedonija, pokazuje kako su ta društva u nemogućnosti da uspostave fundamentalni konsenzus, što bi im omogućilo mirnije političke procese. Time su opterećene i ove države koje djeluju kao stabilne političke zajednice ali koje ne mogu da preskoče taj prepolitički plan egzistencije i uspostave vrstu modernog političkog okvira, da uspostave političko stanje gdje će konsenzus biti ostvaren kroz ustav, liberalne vrijednosti, demokratske procedure… Naravno EU ima ambiciju da bude politička zajednica, ona pokušava da taj način uspostavi, ali slično, kao što se pokazuje da su naše zemlje nedovršene na svoj način, vidimo da je i EU nedovršena politička zajednica i to se po mom sudu naročito vidi kroz nekoliko stvari: jedno je deficit legitimnosti, tj. njenih nadnacionalnih institucija; druga je temeljna stvar ona koja nedostaje i nama, ta da princip građanstva bude identifikacijska os ovih država. To je veliki problem u EU, jer ako pogledate kompletnu legislativu koja se odnosi na princip građanstva, Maastrichtski sporazum naprimjer, nedostaje temeljna os, političko građanstvo, a to je mogućnost da građani utiču na oblikovanje političkog društva zajednice. Treća stvar jeste ova diskusija oko europskog ustava, koja je pokazala da nema temeljnih pretpostavki na kojima bi se stvarali uslovi za zajedničku EU. To je očito težak proces i po mom osjećanju on sada ide reverzibilno, ka nekoj vrsti relativiziranja Evrope kao političke zajednice. S druge strane, očito pod pritiskom čitavog niza političkih aktera unutar EU, uspostavlja se čitav niz statusnih razlika unutar same EU, dobiva se hijerarhija. Na vrhu su stare članice kao prva klasa, slijedi potom drugi i treći krug članstva… i to cijelom konceptu daje nedemokratsku notu i urušava principe neutralnosti, jednakih mogućnosti svih. To nam govori koliko su ograničene potencije Evropske Unije da se obrazuje kao jedno političko tijelo. Dosta se govorilo o krizi, o raznim krizama. Što je u biti duboko ispod svega toga? Moje osjećanje je da je u pitanju kriza na nekoliko nivoa, a o svima ne mogu govoriti kvalifikovano na isti način. Kad je u pitanju ekonomija, neoliberalna koncepcija doživjela je ozbiljnu krizu, a Amerika je bila glavno čvorište, izvoznik liberalne strategije. Na međunarodnom planu se liberalizam pokazao deficitaran. Stanje koje je pretpostavljalo gotovo imperijalnu ulogu jedne države, Amerike, se raspalo, svijet postaje bipolaran, multipolaran. S druge strane taj je američki koncept imao u osnovi neke temeljne vrijednosti moderne politike - vrijednosti slobode, ljudskih prava, demokratsku legitimnost. Poraz tog koncepta vodi u neku vrstu sumnje u te temeljne političke vrijednosti i to po mome mišljenju opasno prijeti vraćanjem antidemokratske, autoritarne tendencije na scenu. One pak brže i snažnije dolaze do političke publike nego demokratija. Koliko je politologija uspjela inkorporirati pristupe koji pripadaju civilnom društvu - feminizam, ekologiju, ljudska prava… ima li tu ozbiljnog naučnog rada i postignuća? Tu je postojao jak otpor etablirane naučne zajednice, ali su upornost i inovativnost svih tih grupa doprinjele da taj pristup postane sastavni dio korpusa koji se može nazvati politološkom naukom. To je politologiju učinilo dinamičnijom, otvorenijom, demokratskijom, ali i dalje unutar politološkog establišmenta postoji velika skepsa prema svemu tome. Mi smo na Fakultetu prvi instalirali ženske studije, uz ogroman otpor konzervativnog jezgra fakulteta. Ipak smo uspjeli, tako da je danas nakon više godina takvo što teško osporavati.
Branko Caratan: Budućnost politologije
Profesor i dekan Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, predsjednik Hvatskog politološkog društva. Kao organizator, dajte nam generalni pogled na proteklu konferenciju. Tema ove konferencija bila je posvećena europeizaciji politika u centralnoj Europi. Taj termin označava prenošenje europskih metoda, organizacije, kriterije i načina života EU na ove zemlje i to je važan proces koji je u postkomunističkim zemljama bio identičan sa procesom demokratizacije i liberalizacije tih društava. Ne radi se dakle samo o prenošenju nekog modela, već o ulasku tih zemalja u moderni demokratski politički život, i to je važan proces koji je potpuno drugačiji u raznim zemljama. Stoga je ta tema bila značajna i okupila je ne samo profesore već i studente, ukupno oko 100 ljudi. Imali smo učesnike od Estonije do Kosova. Konferencija je u svakom slučaju uspjela. Kako ocjenjujete činjenicu da je konferenciju pozdravio predsjednik Republike? Predsjednik Republike je, kao što znamo, dosta aktivan, pogotovo na vanjskopolitičkim temama. U tom smislu je pokazao interes za ovakav skup koji ima međunarodne karakteristike. Idući skup će viti u Poljskoj, u Varšavi, i bit će povezan sa obilježavanjem dvadesetogodišnjice političkih promjena u Istočnoj Europi, kolapsa komunizma i demokratizacije tih zemalja. Je li ova konferencija dala neke naznake u smislu da će političari više konzultirati politologiju kao struku? Oni se brane od toga, ali budući da struka prolazi kapilarno oni to ne mogu izbjeći. Veliki broj novinara ima solidno politološko obrazovanje, percipiraju se pojmovi, znanje se širi… Ne možete se više kretati u politici bez tih znanja. Moram, naravno, reći da novinari ne nastupaju kao pripadnici političkih stranaka, oni se trude da razumiju, objasne političke promjene i pokažu društvu prednosti i mane određenih rješenja. Novinari su dosta kritički ocijenili konferenciju, zbog nacionalnih tema i dajući ocjenu da politologija još uvijek kaska za problemima vremena. Čini se da razumijevanje politologije ima za rezultat i sredstva koja se izdvajaju za njen razvoj. Da li bi uvažavanje struke moglo dovesti do većih ulaganja u struku i tako do njenog razvoja. To ima veze, ali ja na razvoj same politologije gledam dugoročno. Sve je više ljudi i institucija koje se zanimaju politologiju. Mene na primjer raduje činjenica da na Kosovu počinje takav studij, u Hrvatskoj već postoji mala diverzifikacija - neki kolegiji se već predaju u Dubrovniku, a prof. Mirjana Kasapović se zalaže za više politoloških centara kod nas. Kao što vidimo, na Zapadu je obilje takvih institucija i to je pravac kojim će se kretati politologija u srednjoj Europi i Hrvatskoj. Širenje studija, širenje tema, specijalizacija politoloških disciplina - to su pravci toga razvoja. Ne zaboravite da se u početku samog studija, a Zagreb je prvi u Jugoslaviji imao fakultet političkih znanosti, nije razlikovalo političare od politologa. Danas je to već svima jasno, normalno je da se politolozi u medijima zovu za mišljenja i komentare.
