Nekoliko puta tjedno on odlazi u šumu, sam. Treba hodati, a tijelo polako počinje starjeti, tim više, treba mu snage da ga pokrene, stavi ga u pogon. U toj se šumi ne događa bog zna što. On naprosto hoda, u jednome pravcu, nekoliko kilometara, da bi se na kraju svoje rute istegnuo, pomokrio iza jednoga grma i potom zaokrenuo istom stazom natrag. Cijelim su mu putem oči uprte u nebo, točnije, ondje gdje bi nebo trebalo biti, a gdje se zapravo ne nalazi, jer je zakrito krošnjama visokih, starih borova, tako da je jedna ogromna površina na kojoj se rasprostire pogled, a koja je uobičajeno samo bijela, blijedo ili snažnije modra, u njegovu slučaju, i u ovoj šumi, jarko i tamno zelena.
Pogled na tu vrstu specifičnog, sitno igličastog zelenog neba ne samo da ga umiruje, nego ga stavlja u jedno stanje blagoga transa, tijekom kojega zamišlja da tijelom uranja u ovu zelenost i prepušta joj se, kao što plivač svoje tijelo prepušta modrini mora.
No ima ovdje još nečega, ta nebeska zelenost, obrnuta perspektiva u kojoj hodač tijekom svoje hodačke imaginacije sam sebe zatiče, kao da je prikaz onoga što je skriveno htijenje njegove nutrine – dospjeti ovim, ne previše dugim, ali ujednačenim i žustrim hodom, u neko stanje levitacije, u stanje tijekom kojega bi bio sposoban da sam sebe odozgo promatra, zaronjen u tijelo nebeske šume.
Ima li ova hodačka ruta u sebi i kakve pritajene težnje za smrću, to ne znamo, međutim, tu se svakako na jednom mjestu, na jednom izdignutom, blago zakrivenom mjestu, s kojeg se pruža pogled ne samo na dio šume, već i na lijepi komad velikoga morskoga zaljeva koji se pred njom prostire, ovaj hodač, po završetku svoje hodačke pruge, spušta na jedno deblo, na kojemu pružajući i opuštajući ruke zatvara oči, i uz nekoliko snažnijih udaha i izdaha prepušta se nečemu što bi trebala biti njegovo nepoznato.
Ovdje, na tome šumskome deblu, na mjestu zakrivenom i predviđenom možda za neke intimne ljudske radnje, a mogao bi to biti i seks, ovaj hodač već godinama vodi svoje tajne razgovore s božanskim dijelom sebe, koji ga pak, pokušava, što je to više moguće, s obzirom na hodačev nimalo jednostavan karakterni sklop, usmjeriti, savjetovati, osujetiti njegove ishitrene, nepromišljene planove.
Na tome skrivenom šumskom mjestu mnogi su, zasigurno, pronašli svoju sreću, neki utolivši svoje ljubavne žudnje, a neki, poput ovog nesretnika zemaljskog, što na koncu, čini se, proizlazi kao konačni dojam za sve koji su hodili zemljinom pločom, pronalazi svoju utjehu, nadu, oprost, razumijevanje. To je, dakle, neka vrst njegova krivotvorena oltara, vrst crkvene klupice na kojoj svako toliko usmjeri svoju misao Bogu, a ovaj ga rukom blagom i mekom, istovremeno i punom umora od svega što se je "nagledao", pogladi po tjemenu, dajući mu do znanja da njegovi dolasci na deblo imaju smisla.
Da li su ova nutrina i ovaj Bog samo plod njegove sugestivne uobrazilje i čovjeku urođene potrebe da razgovara s "višim", time i čistijim od sebe, bićem, ili se taj razgovor uistinu odvija između ova dva "entiteta", od kojih je naš junak netko tko svakako u cijelosti pripada ovome iznad sebe, to ne znamo i nećemo nikada znati. Preostaje nam, dakle, samo vjerovati da je tome doista tako, ili pak, da je taj hodač sebe prilično čvrsto uvjerio u istinitost tajnog zbivanja.
