'Success story' i predsjednički strahovi

Već nam je bilo ponestalo metafora: Ako je ubojstvo Ivane Hodak bila ona poslovična kap koja je prelila čašu, onda je bomba u dvorištu Nacionala koja je ubila Ivu Pukanića i Niku Franjića u paramparčad razbila čašu u kojoj je već odavno bilo previše kapi, voda se razlila u plimni val koji se neće tek tako povući sam od sebe. Da bi se uopće moglo dalje, trebala nam je jedna success story. Jučerašnja uhićenja, ukoliko su prava, mogla bi biti taj prekretnički trenutak prema normalizaciji, barem kad je riječ o sveprisutnom nasilju. Građansko brbljanje Neposredno nakon prvog ubojstva Sanader je energičnim rezom najavio promjenu paradigme pri kadroviranju i upravljanju preventivno-represivnim aparatom što je pobudilo tračak kolektivne nade kojem, nažalost, nije bilo dopušteno da traje niti puna tri tjedna. Nova je eksplozija u sekundi bacila pravnu državu ponovno na koljena, a politička borba prebačena je na teren semantičkih rasprava i nadmetanja u stupnjevanju težine situacije. Tko, ili što je državi najavio rat? Mafija, obični kriminal, organizirani kriminal i/ili terorizam? Ili je riječ o nečem još gorem kako je u jednom trenutku natuknuo premijer, odgovarajući na novinarska pitanja neposredno nakon ubojstva Pukanića i Franjića. To nešto, Sanader nije ni pokušao imenovati, a jedini link iz kojeg bi se moglo iščitati na što je možda mislio opskuran je tekstuljak u Večernjaku koji kaže da su se odmah nakon eksplozije u Nacionalovom dvorištu neslužbeno sastali ambasadori zemalja EU i SAD i zaključili da nije riječ o mafijaškim ubojstvima, već o činu smišljene i planirane destabilizacije Republike Hrvatske. Riječ je, dakle trebala biti o političkom kriminalu i/ili terorizmu, ali tu informaciju nitko nije dalje razrađivao. Tiskani mediji sljedećeg su dana osvanuli s vrištećim naslovima o terorizmu i rasprostranjenom osjećaju straha i nesigurnosti, a elektronički su se rastrčali ispitivati obične građane koliko se boje. Čak i kad bi građani razumno odgovorili da se zapravo ne boje za sebe, jer žive daleko i od mafije i od vlasti i od medija koji su se opasno približili ovim prethodnima - što, međutim, ne isključuje nelagodu i opću egzistencijalnu nesigurnost - TV novinari bi priloge poentirali tvrdnjom da se među građane uvukao strah i panika. Novinarka u pravilu zanimljive emisije Poligraf na HR1, nakon što je ponovila sve dijagnoze koje su izrečene prethodnog dana (Beirut, mafija, organizirani kriminal i/ili terorizam) u jednom je trenutku zavapila: Što li tek mogu raditi nama, običnim građanima, ako njima (važnima i povlaštenima) rade to što im rade. Na sve to ljutito se obrecnuo iskusni umirovljeni policajac King rekavši da oko svega ima previše građanskog brbljanja kojim se naciji objašnjavaju stvari i prije nego što je dovršen policijski očevid, kamoli istraga. U istupu okorjelog policajca moglo se osjetiti nešto prijezira prema civilima, ali građansko brbljanje nije loša metafora za situaciju u kojoj je opet jednom bilo previše nasumičnih dijagnoza, koja su prvenstveno dolazile iz vrhova politike. Vrhunsko ponašanje policije Policija je, to treba otvoreno reći, stvar odradila vrhunski i prije samih uhićenja. Redovite konferencije za tisak na kojima se brifiralo novinare i izvještavala javnost, odmjereno Borovčevo plasiranje informacija i strpljivo objašnjavanje granica do kojih u nekom trenutku policija može ići kao i povremena gostovanja novog ravnatelja Fabera u informativnim emisijama javne televizije u kojima je informirao javnost o stanju i načinima funkcioniranja policije, educirao i motivirao građane pozivima na suradnju, odavši im i priznanje za zasluge pri otkriću ubojica Luke Ritza - sve je to djelovalo smirujući i ukazivalo da je doista došlo do promjene paradigme u radu policije, napose u komunikaciji s javnošću, i to u nevjerojatno kratkome roku.

Nitko pametan ne očekuje od policije da iznosi podatke koji bi mogli štetiti istrazi. Lako je pretpostaviti, a i legitimno je, da policija po potrebi navodi i na krive tragove, to jest dezinformira, kao što je evidentno da je neke od podataka koje je policija otkrila pažljiviji promatrač mogao i sam uočiti. Na primjer onaj detalj o eksplozivnoj napravi koja nije mogla biti niti u automobilu, niti ispod njega, jer je Pukanićev lexus ostao relativno čitav. No, da nam je policija saopćila kako taj podatak ne može otkriti zbog interesa istrage, smatrali bismo ju glupom. Važno je javnosti dati na znanje da policija radi i misli i da nas ne podcjenjuje. U usporedbi s superiorno-podcjenjivačkim osmjehom na licu bivšeg ravnatelja Benka dok je poricao činjenice (koje smo svi mogli vidjeti na video snimkama) i kreativno interpretirao zakon o postupanju policije (kojeg svi mogu pročitati na Internetu) pokušavajući nas uvjeriti da je sila pri prisilnom privođenju Mirjane Jusup Pukanić bila zakonski utemeljena, jer je, prema njemu, postojala opasnost da privođena skoči kroz prozor, a potom se prvom prigodom na nekom prijemu srdačno družio s Ivom Pukanićem, ovo što smo gledali proteklog tjedna radikalan je zaokret u smjeru vjerodostojnosti, obnove povjerenja i smanjivanja kaosa i neizvjesnosti. I to ne samo između građana i policije, već i kaosa kojeg stvaraju mediji kad im nedostaju informacije. I još i više, kad ime se te informacije daju selektivno, po principu, svaki novinar ima svoj visoki, neimenovani, ali pouzdani izvor. Visoki i pouzdani U Hrvatskoj gotovo i nema medija, u rasponu od Novog lista do Nacionala, koji se obilato ne koristi takvim formulacijama, zbog čega javnost više ne vjeruje niti medijima, ni policiji, ni politici. Ako tome još dodamo da su informacije ponekad - od jednog do drugog medija, pa i u jednom te istom, od broja do broja - toliko kontradiktorne stječe se dojam da iz policije ne samo da cure informacije - što se podrazumijevalo - nego i da u njoj radi bulumenta visokih izvora i policijskih istražitelja kojima je jedini posao da dilaju informacijama i zbunjuju javnost. Stoga bi policija svaku takvu informaciju i konstrukciju ipak trebala komentirati, ovisno o situaciji, potvrditi ili demantirati, makar to bilo i ono famozno no comment, ali ne bi smjela dopustiti da se šire glasine s prividom pouzdanog izvora iz policije. U krajnjoj liniji, kad je u pitanju neka po opću sigurnost vrlo rizična informacija, prema Zakonu o medijima, sud nema pravo tražiti od novinara i izdavača da otkrije izvor, ali ima pravo tražiti dokaz njene istinitosti. Novinari dakako imaju pravo istraživati, konstruirati vlastite teorija, voditi vlastite istrage, a ako je to u interesu javnosti i objavljivati tajne informacije. No, osnovna profesionalna etika i svi kodeksi ovoga svijeta obvezuju ih da ne objavljuju podmetnute, izmišljene i one informacije čiju vjerodostojnost nisu u stanju sami provjeriti i uvjeriti se u njenu istinitost. To su ona famozna dva nezavisna izvora, a na Balkanu, govorila je nekadašnja dopisnica New York Timesa iz Beograda, poželjna su i tri takva izvora.

Ništa, međutim nije moglo zaustaviti našeg predsjednika da, osim što je svekolikoj javnosti obznanio da se - kao i svaki građanin (?! ) - boji i za vlastiti život, nastavi u javnost lansirati vlastite teorije i saznanja iz pouzdanog izvora. Koga i čega se je boja predsjednik? Ako u pitanju nije bio manijak, serijski bombaš koji nasumce postavlja sofisticirane eksplozivne naprave, onda je Mesić ovom izjavom definitivno potvrdio da bi i sam mogao biti u istoj rizičnoj skupini u kojoj je bio i Ivo Pukanić. A o čemu god da je riječ, njih dvojica u toj priči nisu se smjeli naći zajedno, jer su time obezvrijedili i ugrozili ne samo svaki svoju javnu ulogu, odnosno profesiju, nego i državu i čitavu naciju. Predsjednikov strah trajat će, najavio je, sve dok su počinitelji i naručitelji bombaškog napada na Ivu Pukanića na slobodi. To znači da bi sada, ako se uhićenja pokažu pravima, mogao odahnuti. Ali njegovo skretanje istrage u smjeru Mirjane Jusup Pukanić i narko mafije kojom ona valjda upravlja iz sigurne kuće, moglo bi biti povod i za pokretanje postupka opoziva. Čak i kad bi se pokazalo da u toj sumnji postoji i trunčica istine, da ima neka tajna veza između nje i počinitelja, građanin predsjednik ovoga se puta stvarno nabrbljao i sam se počeo ponašati kao neodgovorna institucija, kao policija iz koje cure informacije. Mirjana bi s punim pravom mogla pokrenuti još jednu parnicu zbog klevete i ugrožavanja sigurnosti. Predsjednik u posljednje vrijeme puno više poruka odašilje nepromišljeno i nesvjesno, nego državnički mudro, ili barem u granicama svojih ovlasti. Prizivanje prapočela Sve u svemu, država je u problemima i u dubokoj krizi koju jedan uspješan slučaj ne može oporaviti. Riječima istaknutog državotvorca i potpredsjednika Sabora, Vladimira Šeksa, Hrvatska je u stanju nužne obrane, jer joj je mafija navijestila rat, a kao i 91., rat je nametnut pa se imamo pravo braniti svim sredstvima. No, problem je s državama što one nisu od jučer, čak i kad su relativno mlade poput Republike Hrvatske. U svakom društvu krizna razdoblja obilježena općom nesigurnošću i gubitkom povjerenja u institucije pokušavaju se prebroditi prizivanjem prapočela, utemeljiteljskih principa u kojima su kondenzirana nadanja i očekivanja državotvornog puka. Kod nas se ta načela najčešće prizivaju pitanjem: Za što smo se borili?

Osim tzv. vjekovnog sna o samostalnosti i nametnute agresije, čini se da u tom prapočelu nije bilo ničega mnogo više. Vrlo se je brzo pokazalo da je vjekovni san totalizirajuća metafora uz koju su se prošvercale mnoge noćne more i nagomilale dodatne traume koje nisu prevladane ni analitički niti terapijom kroz djelotvorne institucije. Sažetu i preciznu dijagnozu postavio je mafijaški odvjetnik Ljubo Pavasović Visković, koji je istodobno i žrtva i aktivni sudionik ove situacije, kad je rekao da se boji da nas sustižu devedesete. Zbog pretvorbeno-tranzicijskog i ratnog kriminala i elita koje su iz njih iznikle, sanjana država završila kao talac organiziranog kriminala i umalo u izvanrednom stanju. Jedna uspješna priča nije dovoljna, ali bi mogla biti dobar početak operacije čiji bi osnovni smisao trebao biti - radikalna kritika i suočavanje s prošlošću, bez straha i predrasuda.