Što se kuha u Cancunu?

U meksičkom Cancunu ovoga se tjedna održava 16. Konferencija stranaka (COP 16) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC). Za razliku od prošlogodišnjeg sastanka u Kopenhagenu, ovaj put nema grandioznih izjava ni velikih očekivanja (mnogi analitičari smatraju da je to dobro), no znači li to da će dvotjedni sastanak predstavnika 192 države koje su ratificirale Okvirnu konvenciju ovaj put biti uspješan? I kako bismo uopće definirali uspjeh?

Kako bismo odgovorili na ta pitanja,  moramo se prisjetiti jednog drugog, sada već pomalo legendarnog samita, onog u Rio de Jeneiru, iz kojeg je sve krenulo i koji sadrži sve sastojke današnjih podjela razvijenih i nerazvijenih zemalja. Upravo je 1992. godine na tada najvećem sastanku poznatom još kao i Earth Summit, na kojem su prisustvovali predstavnici iz 172 zemlje, između ostalih važnih dokumenata, usvojena i Okvirna konvencija. No bio je to drugačiji geopolitički svijet. Hladni rat je završio, a SAD ostala jedina supersila. To treba imati na umu, jer da su tadašnji predstavnici i pregovarači razvijenih zemalja mogli imati uvid u geopolitičku stvarnost današnjice, sigurno je da bi Okvirna konvencija izgledala drugačije. Što bi to oni promijenili?

Do Kopenhagena, Zapadne zemlje su percipirale gorući problem klimatskih promjena prvenstveno kao okolišni problem, dok je nerazvijenim zemljama to prije svega pitanje prava na razvoj i suvereniteta

Zasigurno bi nastojali preformulirati, ili još bolje, u potpunosti izbaciti temeljni princip Okvirne konvencije - "zajedničku, ali različitu odgovornost". Ovo, prije svega moralno načelo, nalaže razvijenim, industrijaliziranim zemljama koje su odgovorne za 80 posto svih ispuštenih plinova staklenika (poznato kao i "povijesna odgovornost") da preuzmu vodstvo u borbi protiv klimatskih promjena, kako velikim rezovima svojih emisija, tako i značajnom financijskom i tehnološkom pomoći nerazvijenim i slabije razvijenim zemljama (koje će, važno je istaknuti, najviše i biti pogođene promjenom klime). Stoga je Earth Summit na mnoge načine bio jedan od zadnjih velikih sastanaka na kojem su razvijene zemlje mogle utjecati na ishod samita(da ne kažemo nametati ga). Deset godina poslije, situacija se bitno promijenila. Pomalo je ironično da su baš u Cancunu 2003., na sastanku Svjetske trgovinske organizacije (WTO), nerazvijene zemlje / zemlje u razvoju po prvi put zajednički "ustale" u obranu svojih interesa. Predvođene s četiri zemlje s brzim ekonomskim razvojem, čija je kratica na engleskom jeziku BASIC postala abecedom nove geopolitičke stvarnosti, Kina, Indija, Brazil i Juznoafrička Republika tada su vjerojatno po prvi put složno djelovale kao interesni blok. Daleko od toga da su, baš u kontekstu međunarodnih klimatskih pregovora, zemlje u razvoju jedinstvene. Unutar skupine nerazvijenih zemalja G77 postoje mnoge podskupine koje lobiraju za vlastite interese, no ostaje činjenica da su zemlje BASIC-a politički najjače predstavnice zemalja u razvoju (ili se bar takvim nastoje prikazati) i najglasnije kada je riječ o primjeni načela "zajedničke, ali različite odgovornosti", a to odgovara svim zemljama skupine G77. Upravo je "borba" oko primjene ovog načela (a od samita u Kopenhagenu i pokušaj njegovog novog tumačenja od strane SAD-a) za zemlje u razvoju temeljni razlog neuspjeha dosadašnjih klimatskih sastanaka (uz, naravno, uvijek prisutni iritant: neratificiranje Kyotskog protokola od strane SAD-a a koji zaslužuje poseban članak).

Ni sastanak u Cancunu neće iznjedriti novi klimatski međunarodni ugovor te stoga neće biti uspješan, ako tako definiramo uspjeh

Stoga da odgovorimo na početno pitanje: Ne, ni sastanak u Cancunu neće iznjedriti novi klimatski međunarodni ugovor te stoga neće biti ni uspješan, ako tako definiramo uspjeh. No to ne znači da se baš ništa važnog ne može i neće dogoditi. Ako je suditi po izjavama vodećih pregovarača, postoji mogućnost da se postigne dogovor o nekim bitnim pitanjima i napredak u nekim drugim. Primjerice, očekuje se finaliziranje detalja oko inicijtive REDD (Reducing Emissions from Deforestation and Forest Degradation in Developing Countries) po kojem se zamljama u razvoju plaća očuvanje prirodnih šuma i na taj način i smanjene emisija stakleničkih plinova (20 posto svih plinova staklenika godišnje na svijetu posljedica je sječa i degradacija šuma). Iako bez sumnje vrijedna inicijativa, ona nije bez svojih kontroverzi. Tako se primjerice u ovom trenutku još se ne zna da li će zemlje izvoznice palminog ulja (od kojeg se između ostalog dobiva i jedna vrsta biogoriva), poput Malezije i Indonezije uspjeti u svojim nastojanjima da prošire definiciju šume kako bi ona uključivala i plantaže palminih stabala a koje bi na taj način bila uključena u sistem klimatskih kredita (carbon credits) te za to dobivala sredstva zapadnih zemalja. Stvari postaju još strašnije kad se uzmu u obzir upozorenja nevladinih organizacija koja već duži niz godina ukazuju na ilegalno okupiranje prirodnih šuma i rastjerivanje lokalnog stanovništva a sve s ciljem proširivanja postojećih i/ili sadnje novih plantaža palminih stabala. EU bi u ovom slučaju trebala spriječiti ovaj apsurd iz jednostavnog razloga što je jedna od najvećih svjetskih uvoznika ove vrste ulja.

Napredak se očekuje i po pitanju Fast Start fonda oformljenog u Kopenhagenu, a koji ima za cilj prikupiti 30 milijardi američkih dolara do 2012. godine za pomoć nerazvijenim zemljama u nošenju s klimatskim promjenama (iako je EU osigurala svoj dio sredstva za ovu godinu, postoji opravdana bojazan da je riječ o reprogramiranim sredstvima koja su inicijalno bila ponuđena ovim zemljama kao pomoć u borbi protiv siromaštva). Zadnje, ali ne i manje važno područje gdje se također priželjkuju rezultati, je pitanje transfera novih, zelenih tehnologija. Po riječima tajnika za energetska pitanja u Obaminoj administraciji Stevena Chua navodno postoji razumijevanje i volja među svim većim klimatskim igračima. Sve ovo naravno ne garantira da će se u Cancunu zaista postići i napredak/dogovor o ovim pitanjima i to možda zato što SAD ovaj put dolazi na klimatski samit, ne samo bez potrebne domaće legislative (koja s novim Kongresom ima još i manje šanse da bude progurana), već i s praznijim džepovima (sudeći po prijedlogu budžeta). 

Pored ovih, tu su i druga važna pitanja o kojima će se razgovarati, primjerice, produženje Kyotskog protokola (tzv. second commitment period) nakon 2012. godine (ovaj protokol nalaže samo industrijaliziranim državama smanjenje emisija plinova staklenika). EU je već izjavila da je spremna na novo razdoblje samo ako bi se i zemlje u razvoju s velikim emisijama i brzo rastućim ekonomijama također obvezale na mandatorno smanjenje svojih emisija stakleničkih plinova (zanimljivo je da je upravo neke od tih zemalja, uzevši u obzir njihove mjere, Svjetska zaklada za prirodu u nedavnom izvještaju nazvala liderima u klimatskoj borbi).  

Za kraj ćemo istaknuti da iako se već sada govori kako bi se novi klimatski sporazum mogao potpisati na slijedećem sastanku (koji će se održati u prosincu 2012. godine u Južnoafričkoj Republici), mnogi se pitaju, uključujući i novu  predstavnicu UN-a za klimatska pitanja Christianu Figueres, da li je vrijeme da se dosadašnji sistem pravnih i institucionalnih mehanizama u rješavanju globalnih okolišnih problema zamijeni s njihovom još mekšom verzijom i onako već "mekanog prava" (soft law) implicirajući pritom da bi na takav način države BASIC-a lakše pristale na dogovor. Logika iza ovakvih ideja leži u želji da se popusti zahtjevima Kine i Indije u pogledu zaštite suvereniteta i to na način da sve eventualne buduće obveze smanjenja emisija stakleničkih plinova proizlaze iz njihovog nacionalnog, a ne međunarodnog prava (slično s pitanjem i problemom nezavisne provjere mjera Kine proizašlih iz Kopenhaškog klimatskog dogovora).  Međutim, takav "bezubi" klimatski režim u kojem bi svaka zemlja sama sebi odgovarala za neispunjavanje svojih obveza bi bio poražavajuci za budućnost klime, kao što zorno pokazuju i brojni drugi slični medjunarodni režimi koji se mahom temelje na takozvanim dobrovoljnim mjerama. A poražavajuća je i činjenica da se nakon skoro dva desetljeća pregovora svijet još uvijek kocka s budućnošću nadolazećih generacija koje će, kad budu gledale unazad, vrlo vjerojatno zaključiti da se ništa dobro nije skuhalo u Cancunu.

_{Srđan Uljević, autor ovoga priloga, magistrirao je okolišne politike u Budimpešti i suvremene kineske studije u Pekingu. Bavi se analizom klimatskih pregovora. (op. ur.)}