Što s odpadom u Sisačko-moslavačkoj županiji?

U skladu s Planom gospodarenja otpadom u RH, županije i Grad Zagreb morali su do kraja 2007. definirati lokacije županijskih centara za gospodarenje otpadom (CGO) i u svojim planovima gospodarenja otpadom definirati sadržaj CGO-a, tehnologiju obrade otpada, obuhvat, rasprostranjenost, namjenu pretovarnih stanica, tok svih vrsta otpada unutar županije/regije i mogući utjecaj na ljude i okoliš. Ti planovi ujedno moraju odrediti budući sustav gospodarenja otpadom samostalno ili u suradnji s jednom ili više županija u regionalnim CGO-ima (dakle maksimalni broj takvih centara je 21, ali će ih zbog udruživanja najvjerojatnije biti manje). Aktualni razvoj događaja oko odabira lokacije CGO-a u Sisačkoj-moslavačkoj županiji - pobuna lokalnog stanovništva - nešto je što je već viđeno oko odabira lokacija i drugih CGO-a, a viđat će se i nadalje. Prema zadnjim informacijama odabrana je lokacija u području Blatuše, na krajnjem jugu Sisačko-moslavačke županije, između Gvozda i Topuskog. Ovo djevičanski čisto područje, na kojem četiri eko udruge već duže vrijeme osmišljavaju vrlo perspektivne ekološke projekte, nalazi se na samo nekoliko km zračne linije od nedavno obnovljenog lječilišta Topusko, a u blizini je i botanički rezervat iz doba pleistocena, neizmjerne ekološke vrijednosti svjetskih razmjera. U planirani bi se CGO na ovoj lokaciji dovozilo smeće iz cijele županije sa udaljenosti i do 120 km. Špekulira se i o opasnosti od zagađenja pitke vode Petrinje i Siska, jer voda s budućeg odlagališta otiče prema slivu rijeka Kupe i Gline. Kod ugroženog lokalnog stanovništva često se može čuti kako je jedna lokacija podesnija za CGO od druge, a rijetko se postavlja pitanje o pravoj strukturi i ulozi CGO-a? Još rjeđe se postavlja pitanje TREBA LI UOPĆE CGO - u obliku u kojem su ga njegovi autori zamislili - u realizaciji dosljedno ekološkog koncepta gospodarenja otpadom? Na uzornim Internet stranicama Sisačko-moslavačke županije može se pročitati da je u siječnju 2008. Agencija lokalne demokracije Sisak objavila rezultate projekta ispitivanja javnog mišljenja „Strategija gospodarenja otpadom u Sisačko-moslavačkoj županiji“, provedenog u 2007. godini i sufinanciranog od SM županije, što je za svaku pohvalu. Dokument s rezultatima ispitivanja zaista ima vrhunsku formu, većina pitanja je dobro osmišljena, grafička obrada podataka odlično urađena i sve ukazuje na profesionalnost i sustavnost u radu stručnjaka agencije. No nažalost, provedena anketa nije odgovorila na najznačajnija pitanja kad se o problematici gospodarenja otpadom govori, budući da ona nisu niti postavljena, što ne čudi jer neke stvari teško dopiru do javnosti. Tako se anketirane ne pita o tome koliko su upoznati s negativnim efektima spaljivanja otpada u cementarama i spalionicama, koliko su im poznati financijski pokazatelji odabira određenog koncepta gospodarenja otpadom koji će se na kraju odraziti na visinu njihove komunalne naknade, što zapravo CGO-i u sebi sadrže i na koji način će se otpad koji u njih stiže koristiti, da li znaju kolika je postotna razina odvojeno skupljanog i recikliranog otpada u naprednim svjetskim gradovima, a koliki je cilj postavljen kod nas, da li znaju za koji primjer grada ili mjesta u nas s odvojenim skupljanjem i recikliranjem komunalnog otpada, i sl. Evo odgovora na (ne)postavljena pitanja. Planirani projekti CGO-a nose u sebi niz kontroverzi od kojih su najveće: * Podloga su za koncept gospodarenja otpadom temeljen na spaljivanju otpada. To su zapravo centri za sabiranje i manipulaciju smećem, gdje se neodvojeno sakupljeno smeće mehaničko-biološkom metodom (MBO) planira razdvajati na dio korišten kao gorivo za su/spaljivanje u cementarama i spalionicama, i na „reciklirani“ dio biootpada korišten kao polu-upotrebljivi biokompost, predviđen za izravnavanje terena samog odlagališta (zapravo deponiranje). * Oni u krškom, poroznom i tektonski aktivnom području direktna su prijetnja zagađenju pitkih voda i uništenju bioraznolikosti podzemnog spiljskog svijeta. * Spaljivanje otpada je postupak s vrlo izraženom emisijom otrovnih i kancerogenih spojeva i elemenata u okoliš, kao što su dioksini, furani, živa, olovo, arsen i sl. Usvajanjem ispravnog ekološkog koncepta zbrinjavanja otpada, kakav je uspostavljen na otoku Krku, planirani CGO-i, na način kako su zamišljeni, zapravo su nepotrebni. Prednosti koncepta na Krku su što smanjuje količinu nastalog otpada, štedi prirodne resurse, doprinosi harmonizaciji odnosa u lokalnoj zajednici, jeftiniji je od drugih koncepata. U odnosu na 3,25 milijardi € predviđenih lošom Strategijom GO do 2025., primjer Krka pokazuje da je dosljedno ekološki koncept najmanje četverostruko jeftiniji. Na oko 1.300 mjesta na cijelom otoku postavljeni su setovi od pet posuda, a u svakoj općini, odnosno gradu Krku, formirana su posebna sabirna mjesta na kojima se može odložiti sav ostali opasni i glomazni otpad. Na tim mjestima ujedno se preuzima ambalaža za koju država plaća naknadu. U dvije godine poslovanja odvojeno je prikupljeno 8 tisuća tona otpada (aktualna dosegnuta razina je 25%) i time ušteđeno oko 18 tisuća prostornih metara na odlagalištu, što će omogućiti njegovo duže korištenje. Ukoliko dođe do odvoza nerazvrstanog otpada na županijsko odlagalište (Marišćina iznad Rijeke) odlaganje otpada na tom odlagalištu plaćat će se po cijeni od oko 100 eura za odloženu tonu otpada uvećano za troškove prijevoza. Da je to bio slučaj u protekle dvije godine, za odvoz bi bilo plaćeno gotovo 3 mil. eura, dvostruko više od same investicije u EKO OTOK KRK – dosljedno ekološki zasnovani sustav za gospodarenje otpadom na (cijelom!) otoku Krku!! Ono što treba razumijevati kada se govori o centru za gospodarenje otpadom jest da je to mjesto na koje se dovozi odvojeno prikupljeni otpad, koji se tu u odgovarajućim postrojenjima obrađuje radi stvaranja sekundarne sirovine ili transporta u druge reciklažne centre. Žalosna je činjenica da se u Hrvatskoj još u dovoljnoj mjeri ne grade reciklažna postrojenja za dobivanje sekundarne sirovine (rasprostranjena diljem kopna i većih otoka – dodatno zapošljavanje stanovništva), pa se čak i dobar dio nekih vrsta odvojeno prikupljenog otpada izvozi u inozemstvo ili spaljuje (npr. PET ambalaža, gume, metal).