SPEKTAKULARNI CIVILNO-KULTURNI KARAMBOLI – 1. dio

Što nam govori afera s Nives Celzijus i Kiklopom, a što medijski kvaziinteres za Marxa, što znači sexy Obama, zašto je njegova boja kože „istinita laž”, a njegova pobjeda tek predah pred novi republikanski mandat, kako stvar stoji s ideologijom kapitalizma i neredima u Grčkoj, zašto je pečeni puran Berlusconi bliže istini nego Chomsky, kako se hrvatska oporba simbolički odrekla Srba i zašto Srbi sami zapravo upravo sada djeluju kao kao ispostava srpske države, što je s cjelokupnom farsom oko HHO-a, o svemu tome i o mnogo čemu drugom za H-alter govori Borislav Mikulić, publicist i redoviti profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Prije nekoliko godina pisali ste kontinuirano u Slobodnoj Dalmaciji, između ostalog dosta i o književnosti. Što mislite o aferi oko nedodjeljivanja Kiklopa Nives Celzijus? S jedne strane, struka se pokazala krajnje licemjernom, da ne kažemo nešto gore, jer im netransparentnost dodjele nije smetala prijašnjih godina kada su nagradu dobivali njihovi - pa čak i sapunasti Coelho.

Pisao sam zapravo o političkoj fiziologiji književnosti, o FAKovcima, njihovom ratu protiv trivijalnih književnica Rudan i Čuline, knjižarskoj branši i kovačnicama književnih zvijezda itsl. Sadašnja afera s uskraćivanjem nagrade Kiklop za hit godine pokazuje samo to da knjižarska branša kod nas, kakva se pokazuje i na pulskom sajmu koji se diči konceptualnom osmišljenošću, zapravo samo glumi autonomnost i da nije spremna snositi cijenu za negativne aspekte svoje hinjene autonomnosti. Izdavači naime ne mogu podnijeti autoregulaciju iz najmanje dva razloga: čini se da u Hrvatskoj zbog neisplativosti ne možete izdati Dostojevskog čak ni za kioske, čak ako uzurpirate i stari prijevod. I beletristička branša, a ne samo izdavaštvo znanstvene literature, traži državne subvencije, kako za klasike tako i za nove autore. No, pri tome hoće zadržati moć odlučivanja o ukusu, i to upravo onda kad se pojavi hit godine koji narušava njihovu dogovornu ekonomiku ukusa. Ti isti pisci su također i urednici i obrnuto, reklamerski uzdižu jedni druge, marketing je sveta mantra. Nagradu može dobiti očito samo pisac kojeg su oni nametnuli. Zato, što se tiče pojave Nives Celzijus, to je kao nekadašnji turbo-folk u odnosu na lažnu narodnu muziku! Ona je zakonita pojava u književnoj kulturi u kojoj dobro uspijeva šund-verzija tzv. ženskog pisma po kolumnističkim nišama modnih časopisa, a te iste kolumnistkinje su agentice knjižarstva. S druge strane, mediji su spremno iskoristili priliku da pribiju na križ čitav sajam i aktere književnog polja. Složni napad medija na pulski sajam, osim što je djelomice opravdan, govori između ostalog i o tome da su se mediji kod nas već navikli na to da su oni ti koji proizvode književne zvijezde! Tako isto svako malo javljaju da je ovaj ili onaj hrvatski znanstvenik po treći put pronašao lijek za rak, otkrio Aristotela itd.! To je čista borba nadknjiževnih sila za dominaciju u književnosti koja i dalje predstavlja propulzivnu privrednu branšu kao duhanska industrija. Nužno morate proizvesti hit-proizvod, ali za pisca u financijskoj i egzistencijalnoj gabuli to ne znači nužno da mora imati znatan kapacitet, poput Dostojevskog, i napisati Kockara. Možda ne mora ništa napisati, dovoljno je da o njemu piše Jutarnji list.

Govoreći o ekonomiji, medijima i instant-zvijezdama, prisjetimo se kako je povodom gospodarske krize domaće i strane medije odjednom obuzeo interes za Marxa, i još brže ih napustio. Kako to komentirati?

To je potpuna groteska, kao da je Marxov Kapital farmakopeja, kuharica ili rječnik stranih riječi pa sad treba potražiti savjet, kao da već čitavo stoljeće i pol nismo znali što piše u Kapitalu! Doduše, kako bi sigurno rekao pokojni Milan Kangrga, Kapital nisu čitali upravo oni koji su se najviše pozivali na njega. Ali to da je Kapital knjižarski bestseller, to čak ni i u zapadnoj Njemačkoj, gdje Marxovo ime nije izgovoreno valjda još od 68., dok je u istočnoj uzalud spominjano punih 45 godina - to, osim što je možda posljednji slučaj komercijalnog iskorištavanja simboličkog nasljeđa komunizma, koje je počelo s betonom Berlinskog zida, ima smisla kao još jedan manevar bijega od politike izravnog protesta u performans metaforičke aluzije. Kao i najnoviji hit NGO-kulture u Hrvatskoj prosvjedni zbor građana, to je još jedna kulturalizacija politike kao nastavak konformizma i simbioze s kapitalizmom! Posebno je groteskno da ime Karla Marxa nije više subverzivno čak ni na HTV-u. I Hrvati su uspjeli priznati sâmi sebi da im je voda kapitalističke slobode došla do grla, da je cijela naša kapitalistička egzistencija postala jedna pervertirana, anticivilizacijska priča.

Da li je to simptom loše savjesti kapitalizma, ili tek novi kratkotrajni objekt spektakla?

Što se tiče savjesti, socijalne osjetljivosti kapitalizma itsl., ne treba ni u jednom trenutku pomisliti da kapitalizam ima ikakvu savjest, a kamoli lošu! To je stara hipokritska priča o rađanju kapitalizma iz duha protestantske etike, koja nema nikakve veze s modernom koncepcijom i praksom industrijskog i osobito postindustrijskog kapitalizma; ona je došla do svoga pravog pojma, da to kažemo hegelijanski, tek s automagnatom Fordom. Ford je, iako gorljivi protestant, preokrenuo protestantski princip akumulacije kroz štedljivost u potrošaštvo: shvatio je da bez povećanja standarda radničke klase nema masovne prodaje automobila, inače će se auti proizvoditi samo za pet posto bogatuna. Od njega bi, mislim, trebali nešto naučiti i ideolozi tzv. elitnog turizma u Hrvatskoj. Potrošaštvo, a ne štednja ili redukcija na elitne forme, pokreće kapitalski interes. On nije manje društven nego u socijalizmu i nije slučajno da se sada u eskalaciji financijske krize miješaju teme iz socijalizma. Kako gledate na masovne prosvjede poput ovih sada u Grčkoj? To je upravo potvrda, kao i drugi protesti, još od masovnih sukoba crnaca s policijom u Los Angelesu početkom devedesetih godina, preko nemira imigrantske mladeži u Parizu do karambola sada u Solunu i Ateni. Masovnopotrošačka koncepcija profita uz nisku cijenu rada i liberalnu legislativu dovela je kapitalizam do paroksizma i vrenja - mase su osujećene u mogućnosti potrošnje, i zato je uništavanje i pljačka trgovina posve zakonit obrat sve većeg zaduživanja kroz potrošačke kredite. To je inherentni odgovor koji suvremeni kapitalizam dobiva iznutra. Zato je zgražavanje kojekakvih dušebrižnika po medijima nad time kako ove godine 30 posto više Hrvata ide na skijanje, a nemaju to čime platiti potpuno isprazan moralizam. Dužničko ropstvo u potrošaštvu najkomotniji je oblik slobode koju uopće ne moramo stjecati, ona nam je dana kao i religiozno ropstvo.

To je ono što je Guy Debord tvrdio - da sofisticirani kapitalizam preko ideologije konzumerizma zarobljava i slobodno, a ne samo radno vrijeme radnika...

Profit je svakako slučaj istinite ideologije, on je neizostavni dio kapitalizma, ali ujedno ima status fetiša, nedodirljive i ćudljive sile koja nas štiti ali zahtijeva danak u krvi. Ako joj ne udovoljimo, ona će nas kazniti tako da nas napusti, otići će drugdje! Dakle, nije u pitanju samo naše radno i slobodno vrijeme, nego cijela budućnost! Uzmite samo ovo: Hrvatska se proglasila zemljom znanja i hoće planski postići više od 7 posto akademski obrazovanih! Tako je dakle deklariran javni interes! Ali, što se događa? Ne povećavaju se upisne kvote na javni trošak nego se za taj javni interes studenti trebaju privatno zadužiti kod banaka! Važna ciljna grupa za banke upravo su mladi, a neoliberalna politika visokog obrazovanja gura ih, eto slučajno, u njihovu mrežu. Dotle javna sveučilišta po vlastitom nahođenju određuju visinu školarine, što je spoj monopolizma i neoliberalizma, jer mi nemamo privatna sveučilišta. Umjesto toga, imamo potpuno iracionalnu i neekonomičnu multiplikaciju javnih sveučilišta, od kojih je barem polovica suvišna i nema stvarne uvjete za opstanak i razvoj. Izvođenje nastave najvećim dijelom ovisi o gostujućim predavačima iz Zagreba, a i tu su studijski programi svedeni s bolonjskom reformom na bivše visoke škole! I sad, sva se ta javna pseudo-sveučilišta ponašaju kao poluprivatne institucije koje prodaju poluznanja! To je glavni oblik sistemske korupcije, u odnosu na koju je prodaja ispita doduše krupan nemoral, ali ekonomski gledano - pravi sitniš, ono za kavu.

Taj nemoral je cijena divljeg kapitalizma?

Ne treba vjerovati da postoji dobroćudni, uljuđeni kapitalizam nasuprot divljem koji je, eto, koja nesreća, došao k nama kao Sfinga u Tebu! Nije kapitalizam divlji nego je hrvatsko društvo dobrovoljno podivljalo kroz tranziciju. Mi smo dopustili preko svojih političkih elita da takoreći interna poslovna politika stranih banaka, ili još gore, profitni interes kojekakvih bjelosvjetskih gadova i njihovih kolaboratera, postane gazda nad našim zakonima i određuje našu sudbinu. Ovaj najnoviji skandal s tzv. zakonom o golfu samo spektakularno i iznova pokazuje da se tu radi o sukobu vulgarnog profiterstva i uzurpacije javnih interesa. Ali to nije ništa novo, to je bio slučaj u sinjskoj Dalmatinki samo što tamo nijedan domaći NGO nije izvodio umjetnički kontraperformans, samo smo gledali one hrabre žene kako se uzalud bore kao da je to samo njihova privatna priča! Nismo doduše uživali kao u rimskoj areni, ali tu negdje! Interesantno je da sudbine ljudi plijene daleko manje pažnje čak i kod civilno osviještene inteligencije nego malverzacije s terenima i zgradama! Kao da je sva svijest fascinirana samo temom profita i kao da je to normalno. Što je, dakle, s ideologijom kapitalizma, je li profit jedina ideologija? Domaći ideolozi nesputanog poduzetništva revnosno zabašuruju svaku moguću pomisao da kapitalizam, da bi bio i civilizacijski proces, a ne samo faktor barbarstva, može opstati na dug rok u relativno pravednim i stabilnim društvima, a stabilna društva - kako god da ih shvatimo - koštaju! Isto tako, kao da svi aktivno zaboravljamo činjenicu da se profit ne ostvaruje samo u kapitalizmu. Ostvarivalo ga je i socijalističko društvo, ali uz manji stupanj konkurentnosti, jer je cijena proizvodnje u socijalizmu skuplja. Ali ona je bila skuplja i u zapadnim društvima blagostanja, koja su također bankrotirala zbog navodne smanjene konkurentnosti. Nije, dakle, riječ o tome da su svi odjednom postali neproduktivni, promijenilo se ideološko težište u kojem se politika kontrole prikazuje kao prirodno i neutralno regulirana načelom profita.

Zašto je to tako? Često je kritizirana ta neproduktivnost socijalizma.

Sigurno ne samo zbog neznanja, nesposobnosti ili totalne nemotiviranosti za napredak ili zbog umjetnog održavanja zaposlenosti itsl. Nego zato što je raspodjela viška bila pravednija sukladno dominantnoj koncepciji društvenosti. Socijalizam je imao druge manjkavosti, a ne dezinteres za profit, pa na sva usta se govorilo o produktivnosti i rentabilnosti, neproduktivnosti i nerentabilnosti. To je također imalo svoje uspone i padove, kao i konkurentnost u kapitalizmu. Mi rado zaboravljamo da su socijalistička poduzeća gradila odmarališta za radnike, a danas se zblenuto pitamo kako je moguće da vlasnici drugorazrednih trgovačkih lanaca zgrnu toliko osobno bogatstvo!? Potpuno je šizofreno odustati od svih tekovina socijalizma, širom otvoriti vrata pustolovima profiterstva i onda se zgražavati nad time kako kapitalistički upravljači iznuđuju socijalizaciju šteta od financijskog hazarderstva bankovnih mešetara ili jadikovati da banke trebaju pokazati više socijalne osjetljivosti. Kao da su banke majka Tereza, kao da je njihov položaj neupitan, kao da za njih ne postoji nikakav rizik! Zato sad postoji potražnja za likovima u politici, poput Obame, koji će riješiti i probleme banaka, tj. socijalizirati njihove rizike i gubitke, i probleme dužnika.

Kad spominjemo Obamu, sjetimo se sveopće fascinacije medija i širokih masa njegovim likom, slikom predsjednika od kojeg se očekuje da riješi svjetske probleme. No, kao da ona jenjava, a u međuvremenu je Obama u svoj kabinet imenovao i neke konzervativne političare.

Čini se da ta sveopća fascinacija već jenjava pred nekim realnostima, ali od početka ona nije bila ni nešto posve novo, a ni spontana. S jedne strane, pala je na već pripremljeno tlo masovno-psihološke potrebe za promjenom institucionalne politike koja generira administrativno sivilo i zasićenje političkom kastom zajedno s neoliberalizmom u ekonomiji, politici i kulturi. S druge strane, forsirala ju je Obamina PR-služba a spremno su je prihvatili mediji, evropski i hrvatski inclusive!

Je li to kriza participacije i legitimnosti liberalne demokracije, nezainteresiranost većine građana za politički pogon, nepostojanje ozbiljne opozicije, kao kod nas?

U Evropi kao da vlada antibirokratski sindrom, svi se žale na sivu, ali skupu administrativnu birokratizaciju politike kao da žive u posttitovskoj Jugoslaviji prije pojave Miloševića. Nema više političara od imena i formata, osim dekadentnih oblika poput Berlusconija i Sarkozya, odjednom kao da svi žele konačno jednu figuru, jak karakter, uvjerljivost, a ne samo ciničnog reprezentanta naših prosječnih, neradikalnih očekivanja. Svakako u tu fascinaciju Obamom treba uračunati i negativni image George W. Busha, tog kauboja bez manira koga je svima dosta na svim razinama. Sad je i sâm priznao da je i zašto je američki rat u Iraku njegov totalni promašaj, a dobio je samo dvije leteće cipele u glavu! S druge strane, Obamin efekt počiva i na njegovom recikliranju uspomene na Johna Kennedyja za vrijeme izborne turneje u Njemačkoj, što sugerira da postoji latentna nostalgija za vremenima velike politike, tzv. svjetske politike, sa značenjem i osobnim potpisom, za razliku od sadašnje globalne koju vode navodno impersonalne sile.

Postoji li paralela u Hrvatskoj - prisutnost jakih političkih figura?

Sjetimo se samo velikog hrvatskog razočaranja nakon četverogodišnje sive koalicije s Račanom na čelu, 2000-2004., od koje su građani očekivali spektakularni zaokret i reviziju kriminalno provedene privatizacije pod Tuđmanovom vladavinom. Račan je oportunistički konstatirao - usprkos nalazu ureda za državnu reviziju! - da je privatizacije provedena po zakonu. Onda su kreatori javnog mnijenja gotovo listom stali uzdisati za kontrafigurom, za reformiranim hadezeovcem u liku stasitog i bučnog Dalmoša s evropskim štihom. Premda smo svi znali da je taj isti Sanader izašao ispod Tuđmanovog šinjela u svim mogućim smislovima te riječi, presudilo je, čini se, ono što smo također svi znali ali se o tome nije pisalo: Sanader je nastupio kao lokalna investicija njemačkog CDU-a na ubrzanom kursu fondacije Konrad Adenauer, čiji je predstavnik govorio na izbornoj konvenciji HDZ-a. Tad je Sanader otvoreno najavio svoj razvoj u smjeru kancelara, pa se ubrzo i udebljao skoro kao Helmuth Kohl. Ako se sjetimo koliko je važnu ulogu u predizbornoj kampanji 2004. igrala polusvjesna ideologija tijela, športa, snagatorstva, CroCop u SDP-u, hrana iz hrvatskog tla, hrvatska voda itd., onda ćemo lako vidjeti da je hrvatski desničarski sindrom samo kameleonski promijenio boju iz crne u tamnozelenu. Kod Obame nije riječ o tome, premda su već eksploatirane i sexy pričice o tome kak’ je mlad i zgodan i da je već to dovoljno da ga želimo za predsjednika.

U nastavku intervjua sa Borislavom Mikulićem, 29. prosinca čitajte:

• o boji Obamine kože i muškim identifkacijskim obrascima;
• o Stevi Mesiću i izboru Srbina za hrvatskog predsjednika;
• o facebook-prosvjedima i antibirokratskoj revoluciji;
• o Mladenu Bajiću i nagradi Mika Tripalo;
• o hrvatskoj NGO-sceni kao najspektakularnijem civilno-kulturnom karambolu u državi.