Lisabonski proces, koji je započet 2000. godine, predstavlja koordinaciju zemalja članica EU u području socijalne politike i politike zapošljavanja, sa ciljem modernizacije europskih socijalnih država. U kontekstu ekonomskih pritisaka globalizacije u kojem, prema riječima danskog politologa Esping Andersona, ne možemo peći veću tortu, odnosno izdvajati više za socijalne potrebe, potrebno je smisliti kako tortu iste veličine podijeliti na nov način. Tu se nalazi glavni motiv Lisabonskog procesa. Promjene u paradigmi socijalne države Neki stručnjaci tvrde da Lisabonski proces predstavlja kolonizaciju socijalne politike ekonomskom logikom. Kroz brojna izvješća Europske komisije moguće je iščitati ideološki zaokret u socijalnoj politici koji se razvio od sredine devedesetih do danas. Naglasak je pomaknut sa države kao zaštitnika nezaposlenih, bolesnih, starijih i ostalih grupa izloženih riziku, prema državi koja stvara mehanizme koji će povećati šanse svakog pojednica da ostvari svoje potencijale. U takvom konceptu država ulaže napore kako bi izravnala teren za sudjelovanje svih pojedinaca na tržištu kroz investicije u obrazovanje, razvoj vještina i poboljšavanje zapošljivosti.
Od 2000. godine do danas Europsko vijeće je na svojim redovnim sastancima ocjenjivalo napredak u ostvarivanju ciljeva Lisabonskog procesa postavljenih za 2010. godinu. Zaključci predsjedništva Europskog vijeća iz Brisela u ožujku 2006. godine ponovno pokreću Lisabonski proces nakon razmjerno neuspješne implementacije, ističući cilj povećanja zaposlenosti i gospodarski rast. Ključna riječ je modernizacija europskih ekonomija, dok obrazovanje igra ulogu sredstva za postizanje tog cilja. Obrazovno postignuće je direktno povezano sa zapošljivošću i udjelom nezaposlenosti u ekonomijama EU zemalja: 2006. godine u populaciji sa visokim obrazovanjem bilo je samo 4,1 posto nezaposlenih, dok je u populaciji sa srednjom i osnovnom školom nezaposlenost bila 10,1 posto. Oko 80 milijuna ljudi u EU ima srednjoškolsko ili niže obrazovanje, što je oko 30 posto radne snage. Više ili visoko obrazovanje smatra se najnižim stupnjem potrebnim za sudjelovanje u ekonomiji znanja, pa europske zemlje teže smanjiti taj veliki udio radne snage koja nema preduvjete za aktivno sudjelovanje na tržištu rada. Politički gledano, nisu svi zadovoljni ovim promjenama u poimanju uloge socijalne države. S jedne strane stoji argument kako se radi o umanjivanju statusa prava koja su nekad smatrana inherentno vrijednima, budući da se ona sad promatraju kao mehanizmi za povećanje radne produktivnosti. Društvena kohezija nije više vrijednost sama za sebe, već mehanizam koji omogućuje da se što više ljudi uključi u tržište rada i tako direktno doprinosi ekonomskom oporavku europskih zemalja. S druge pak strane, pozitivno je što je u ovom shvaćanju socijalne države eksplicitno formulirano da pojedinci ne ulaze u tržišnu utrku s istih početnih pozicija. Unutar Lisabonskog procesa otvoreno su formulirani razni oblici diskriminacije i nejednakosti koji onemogućuju pojedincima i društvenim grupama jednako sudjelovanje u obrazovanju, a onda i na tržištu rada. Izvori nejednakosti u obrazovanju u Europi Europska komisija je 2007. godine objavila Izvješće o napretku prema Lisabonskim ciljevima u području obrazovanja i razvoja vještina. Prvi dio tog izvješća posvećen je analizi postignuća na području ostvarivanja principa pravednosti (equity) u obrazovanju. Unutar te teme fokus izvješća je na pristupu obrazovanju, te na utjecaju različitih karakteristika učenika kao što su obiteljsko porijeklo, pripadnosti manjinskoj jezičnoj ili etničkoj grupi i razlike u kvaliteti škola. Glavni pokazatelji pravednosti pristupa obrazovanju su sudjelovanje u predškolskom obrazovanju, postotak populacije koja rano napušta obrazovanje, te obrazovanje osoba s posebnim potrebama.
Predškolsko obrazovanje Istraživanja su pokazala kako sudjelovanje u predškolskom obrazovanju ima snažan pozitivan utjecaj na obrazovno postignuće, pozitivan utjecaj na ostanak pojedinaca u obrazovnom sustavu nakon obaveznog školovanja te na kasnije sudjelovanje u programima cjeloživotnog obrazovanja. Također se pokazalo da predškolsko obrazovanje može značajno umanjiti djelovanje razlika u obiteljskom porijeklu i socioekonomskom statusu. Prema podacima iz PISA-e (OECD Programme for International Student Assessment), 15-godišnjaci koji su sudjelovali u predškolskom obrazovanju bolji su za prosječno 25 bodova u kompetenciji čitanja od 15-godišnjaka koji ga nisu pohađali. U 2005. godini je u EU 85,7 posto 4-godišnjaka pohađalo predškolsko obrazovanje. U Francuskoj, Belgiji, Italiji i Španjolskoj participacija je gotovo 100 posto, dok u Irskoj, Litvi, Poljskoj i Finskoj tek oko polovice 4-godišnjaka pohađa predškolsko obrazovanje.
Rano napuštanje obrazovanja Ranim napuštanjem obrazovnog sustava smatra se izlazak iz obrazovanja nakon završetka obaveznog obrazovanja, što se u EU odnosi na mlade osobe u dobi od 18 do 24 godine starosti. Smatra se kako taj segment mladih nema potrebna znanja i vještine za sudjelovanje u ekonomiji temeljenoj na znanju. Na europskoj je razini postavljen cilj od najviše 10 posto mladih koji rano napuštaju obrazovanje do 2010. godine, no sad je već izvjesno da taj cilj neće biti dostignut: trenutno je postotak te mladeži u EU 15,3 posto. Zemlje sa najboljim rezultatima su Češka, Austrija, Poljska, Slovenija i Finska koje već imaju manje od 10 posto te populacije, a najlošije stoje Malta (41,7 posto) i Portugal (39,2 posto).
Obrazovanje osoba s posebnim potrebama EU je preuzela socijalno-obrazovni model invaliditeta u kojem je fokus na društvenim preprekama koje osobe s posebnim potrebama susreću zbog načina na koji su škole organizirane. U nekim zemljama te osobe se obrazuju većim dijelom u zasebnim školama ili razredima, dok su u drugim zemljama u pravilu integrirane u standardne razrede. Tako se u Belgiji, Češkoj, Estoniji, Finskoj, Litvi i Slovačkoj 4-5 posto ukupne populacije učenika obrazuje odvojeno, dok je u Cipru, Grčkoj, Italiji, Malti, Portugalu i Švedskoj taj postotak tek oko 0,5 posto. Postoje razlike među zemljama u tome koliko široko definiraju posebne potrebe, pa dijelom i iz toga proizlaze i bitne razlike u postocima. Socioekonomske karakteristike i obrazovno postignuće Ključni izazov pred obrazovnim sustavima je kako umanjiti razlike u obiteljskom porijeklu učenika koje stvaraju prepreke za uspješno sudjelovanje u obrazovanju. Podaci iz PISA-e 2003. godine pokazuju pozitivnu i statistički značajnu vezu između obrazovanja majke i oca s jedne strane, te obrazovnog postignuća učenika s druge. Naravno, opet postoje razlike među zemljama – utjecaj obrazovanja majke velik je u Slovačkoj, Njemačkoj i Mađarskoj, dok je u Finskoj, Španjolskoj i Nizozemskoj relativno malen. Ukupno gledano, EU prosječno postiže bolje rezultate u umanjivanju nejednakosti koje proizlaze iz obiteljskog porijekla od SAD-a i Japana. Učenici iz obitelji sa jednim roditeljem također prosječno postižu niže rezultate na PISA testovima. Sljedeći faktor koji utječe na obrazovno postignuće je imigrantski status, što potvrđuju sve relevantne međunarodne studije (PISA, TIMSS, PIRLS). To je posebno bitno u zemljama sa velikim postotkom učenika imigrantskog statusa – u Njemačkoj to je 15 posto, Francuskoj 14 posto, Austriji 13 posto, te Belgiji i Švedskoj 12 posto. Izvješće dalje navodi kako postoje značajne razlike između kvalitete škola te da distribucija kvalitetnih uvjeta za učenje nije slučajna. Drugim riječima, u praksi učenici nižeg socioekonomskog statusa najčešće pohađaju manje kvalitetne škole. Prema podacima iz PISA-e, preko trećine varijance u učeničkim postignućima se može priprisati razlikama među školama, dok je varijanca unutar škola koja se može pripisati socioekonomskom statusu bitno manja. Dijagnoza Lisabonskog procesa Iz ovog se kratkog pregleda nameću dva zaključka. Stručnjaci su identificirali razne uzroke nejednakosti u pristupu obrazovanju i u obrazovnim postignućima, koji većim dijelom počivaju na nejednakim početnim pozicijama pojedinaca pri ulasku u obrazovni sustav te na razlikama u kvaliteti unutar obrazovnih sustava. Zemlje članice preuzimaju obavezu da reformiraju svoje obrazovne sustave tako da inicijalni resursi s kojima učenici ulaze u sustav imaju što manji učinak na njihove izlazne obrazovne kompetencije. Prema tome, čak i uz gore opisane promjene u koncepciji uloge države, čini se da je Europski socijalni model, prema kojem obaveza smanjivanja društvenih nejednakosti počiva na vladama europskih zemalja, žilav i preživljava.
S druge strane, Lisabonski proces funkcionira kroz otvorenu metodu koordinacije, mehanizam međudržavne suradnje koji počiva na zajedničkom formuliranju ciljeva i mjerenju napretka kroz međusobno dogovorene pokazatelje. Dokumenti Europskog vijeća i Europske komisije imaju političku težinu no ne i obavezujući karakter ili mehanizme sankcije. To znači da u optimističnom scenariju takvi procesi mogu pokazati samo umjerene rezultate, i to kroz duže vremensko razdoblje. Budući da je obrazovna i šire uzevši socijalna politika domena domaće političke borbe par excellence, razlike između zemalja članica u reformi obrazovnih sustava, a onda i postignuća u ostvarivanju pravednijih obrazovnih sustava, ostaju vrlo velike.
Autorica: Danijela Dolenec je znanstvena novakinja u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa: Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ
