Umjesto sa resornim ministrom predstavnici seljaka zasjeli su za pregovarački stol sa potpredsjednicima Vlade, Damirom Polančecom i Jadrankom Kosor.
Dok traju maratonski pregovori, prostor Ministarstva poljoprivrede pretvara se u seoski vašar usred kojeg studenti kampiraju skupa sa seljacima. Svi seljaci s kojima pričam uvjereni su da će njihovi pregovarači ostati čvrsto na liniji zahtjeva koje su dogovorili. „Ako ne bude tako, mijenjat će ih!", žeste se.
„Ako mladi ljudi ne budu imali posla, budu došli na selo raditi", smije se jedan od seljaka, dok dijelimo sendvič sa debelo narezanom salamom. Na drugom ugrizu već se prebacuje na traženje ženika za mene. „Vidiš onog tamo, on ti je odlična prilika, ima veliku farmu, ništa ti ne bi falilo, bolje ti je da što prije bježiš iz grada." Smijem se i odgovaram, da se sve još stignemo dogovoriti. Prvo treba odraditi blokadu.
Studenti se u gomili seljaka čine kao strano tijelo, ali se ipak uklapaju. Seljaci slušaju njihove prijedloge, raspituju se za peticiju o kojoj su čitali sinoć u „skripti" koji su studenti dijelili. „Mogu li je još uvijek potpisati?", pita jedan od seljaka. Poneki mi priznaju da nisu bili svjesni koliko je bitna studentska borba za besplatno obrazovanje. Procjenjujem da instinktivno osjećaju važnost principa solidarnosti. „Čovječe, koliko je ovo veliko", govori mi jedna od studentica, "uspjeli smo senzibilizirati jedan dio populacije koja nam je jako bitna". Seljaci poneseni euforijom obećavaju podršku na jesen kada studenti nastave sa prosvjedom.
A za to vrijeme seljaci pričaju o tome koliko gube sa svakim satom provedenim na prosvjedu. „Koliko su sve posla mogli napraviti kući?". Ipak trse da će ostati do kraja i neće pristati na ništa manje od onog što su tražili prije pregovora.
Svaki od njih ima svoju priču, imaju trideset, pedeset, sto krava. Često uz taj posao imaju još jedan u kakvoj firmi. Mlijeko trenutno mogu prodati samo distributerima koji ih potplaćuju. Nije problem prodati mlijeko, problem je u preniskoj cijeni uz koju ne mogu pokriti troškove. Pitam odakle veliki otkupljivači poput Dukata i Zdenke nabavljaju mlijeko, ako ne ovise o njima. Iz Bosne, svi odgovaraju. Za mlijeko iz Bosne ne trebaju nikakvi papiri i ne postoje kontrole kvalitete. Uzgajaju ratarske kulture koju prodaju u bescjenje. Ne mogu vraćati kredite. U gubitku su godinama unaprijed. Postavljaju vječna pitanja o državnoj raspodjeli novca. „Država se zadužuje stalno, a bogami oni na vlasti neće otplaćivati te novce", ogorčen je jedan od seljaka.
U međuvremenu studenti za to izrađuju transparente „ Seljaci, studenti, radnici-jedan svijet, jedna borba", izlaze na Vukovarsku i drže transparente „Potrubi za seljake". Automobili mahnito trube. Seljaci uzvraćaju sirenama sa traktora.
Dolazi taj trenutak. Jadranka Kosor i Damir Polančec izlaze pred prosvjednike. Zasipa ih kiša zvižduka. Jadranka Kosor krajnje dostojanstveno pokušava nadglasati gomilu. Svečano objavljuje pozitivan kraj pregovora i pozivaju seljake da nakon što je država napravila svoj maksimum sjednu na svoje traktore i vrate se odakle su došli. U stvarnosti je postignut djelomičan dogovor koji je još uvijek samo usmene prirode.
Polančec nabraja što su sve dogovorili. Pregovore o moratoriju za kredite koji su išli za kapitalna ulaganja za farme te za kredite za nabavu osnovnih sredstava, ali bez datuma ispunjenja. Naime, Vlada se tek treba pokušati dogovoriti s HBOR-om i komercijalnim bankama da se seljacima odredi moratorij od šest mjeseci na otplatu kredita. Obećaje im i privremenu mjeru zabrane uvoza sira. Kad ta privremenost počinje, također nije precizirano. O isplati poticaja još se manje zna, osim da će se isplatiti - nekada. Najgore prolaze ratari čiji predstavnici kao da nisu sjedili na pregovorima i koji se osjećaju potpuno izdanima. Tražili su zaštitnu cijenu pšenice od 1,25 kn te 2,50 kn za uljanu repicu, a dobili su samo obećanje da će se o tome razgovarati- u ponedjeljak. Nitko više ne spominje ostavku ministra Pankretića. Ratari se osjećaju potpuno izdanima, traže da se zamijene pregovarači i da sve krene ispočetka.
Nastaje strka, vika, panika u kojoj se nitko posebno ne snalazi, a svi gube. Gnjevni seljaci urlaju na svoje predstavnike i nazivaju ih izdajicama. Prijete se blokiranjem ulica.
Studenti pokušavaju intervenirati, uvjeriti ih u potrebu konstruktivnog skupnog razgovora i vraćanja za pregovarački stol za novim, legitimno izabranim predstavnicima. U glavi mi je slika sinoćnjeg studentskog marša podrške kada su izvikivali „seljački plenum". To je ono što ovim ljudima treba. A prije toga im treba vjera da zaista nešto zajedno mogu i učiniti. Kao instantni demantij do ušiju mi dolaze riječi jednog od seljaka koji preko megafona poziva masu na minutu šutnje za Stjepana i Antu Radića. Da su ti velikani živi, ne bi oni sad bili u ovakvoj situaciji, uvjereni su. Dok novi seljački mesija ne dođe, lakše je sjesti na traktore i vratiti se svojim svakodnevnim životima. I dalje će biti bijesni na vladajuće, na sistem, na cijeli svijet. Ne vjeruju da bez njega, sami mogu nešto promijeniti. Odriču se vlastite snage. Pitam se koliko će njih ponovno sjesti na taj traktor i odlučiti se zaputiti u Zagreb. Vjerujem puno manji broj.
