"5. listopada 1991. godine suprug je vozio kumu i mene na posao u Stupno. Bila je uzbuna, a na putu smo morali proći kroz kontrolnu točku na Odri gdje su nas pregledali. Nas dvije su propustili, a on se trebao vratiti kući. Kad sam navečer došla s posla, prvo sam uočila da u dvorištu nema automobila, po ulasku u kuhinju vidjela sam da na peći stoji netaknut ručak, a naša kćer, koja je tada išla u četvrti razred gimnazije, mi je potvrdila kako ga nije vidjela čitav dan. Pomislila sam da se možda karta kod kumova. Čekajući ga, nisam spavala čitavu noć. Došlo je jutro, a njega i dalje nije bilo. Počela sam nazivati rodbinu, poznanike i susjede, a potom je naš kum pregledao čitav grad, ne bi li pronašao njegov automobil. Nakon tri dana nestanak sam prijavila policiji, odakle su me za desetak dana nazvali i rekli da, ukoliko želim saznati nešto više, odem na patologiju. Tada mi je sve bilo jasno", prisjeća se Jasenka, supruga ubijenog Sisčanina Steve Borojevića. "Patološki nalaz pokazao je kako je moj suprug bio podvrgnut strašnoj torturi - bio je sav izudaran, niti jedna kost mu nije ostala cijela, pucali su po njemu, ruke svezali žicom, i takvog ga bacili u rijeku. Već godinama proživljavam agoniju i pitam se zašto se sve to dogodilo kada znam da Stevo nikada nikome ništa nije skrivio, nastavlja Jasenka.
Stevo Borojević, tada četrdesetpetogodišnji komercijalist, jedna je od srpskih civilnih žrtava, koje su zbog svoje nacionalnosti ratne 1991. i 1992. godine ubijene na području Siska i okolice, a čiji stvaran broj, koji se prema podacima iz MUP-a, izvješćima nevladinih organizacija, odbačenih optužnica i novinskih napisa, kreće od nekoliko desetaka pa sve do nekoliko stotina, te zbog dugogodišnjih prijetnji i zataškavanja, vjerojatno nikad neće biti poznat. No, unatoč dvadesetogodišnjoj ignoranciji s političkog vrha, već se početkom devedesetih znalo za brutalnosti koje su se u to doba događale gotovo svakodnevno. "Po osnutku Građanskog odbora za ljudska prava 1992. godine, dobili smo nepotpisano pismo u kojem se detaljno opisuju neki od sisačkih zločina. Godinama smo ukazivali na činjenicu da su se ti zločini zaista dogodili, no baš poput u osječkom slučaju, nadležne institucije svih tih godina nisu potaknule njihova procesuiranja, niti sustavno ispitivanja", upozorava Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava.
Jasenka Borojević, foto: arhiva Jutarnjeg lista
A na ignoranciju i objede s političkog vrha naišao je, prema navodima iz svibanjskog broja Novosti, i Milovan Škorić, bivši predsjednik Izvršnog odbora Zajednice Srba u Hrvatskoj, koji je još 1993. u Saboru, prilikom susreta hrvatskog i ruskog parlamentarnog izaslanstva, izjavio kako su na području Siska postojala tri logora. Njegovo upozorenje rezultiralo je pozivom ruskoj delegaciji u Sisak kako bi se osobno uvjerila da spomenutih logora zaista nema. Jasenka Borojević prisjeća se kako je delegaciju do nekadašnjih stratišta osobno vodio Đuro Brodarac, tadašnji načelnik Policijske uprave Sisak. "Naravno da delegacija nije pronašla nikakve dokaze kada je već ranije sve bilo dobro počišćeno", tvrdi Borojević za H-Alter, napominjući kako je ozloglašeni Brodarac već u to doba putem radijskih emisija izjavljivao kako njemu osobno Srbi ne fale, te kako je onima koji misle suprotno, poručio da slobodno pođu za svojim dotadašnjim sugrađanima.
Jasenka Borojević: Brodarac je već početkom devedesetih putem radijskih emisija izjavljivao kako njemu osobno Srbi ne fale, a onima koji misle suprotno, poručio da slobodno pođu za svojim dotadašnjim sugrađanima
Kao i u mnogima prije, i u sisačkom slučaju, šutnju o počinjenim zločinima konstantno su prekidali mediji, koji su u drugoj polovici devedesetih počeli objavljivati pokajničke ispovijesti svjedoka egzekucija. Dossier Sisak prvi je otvorio Feral Tribune, kada je 1995. godine objavio tekst u kojem Vjekoslav Vidović, bivši predsjednik Vrhovnog suda, tvrdi da je šokantne informacije, koje su mu već 1991. godine počele pristizati iz Siska, osobno prenio Franji Greguriću, predsjedniku ratne Vlade nacionalnog jedinstva. 1998. godine priču je revidirao i Šuvarov mjesečnik Hrvatska ljevica, objavivši poimenični popis 107 ubijenih Srba u okolici Siska, te tekst o pljački i likvidaciji stotine žrtava, koje su provodile neformalne skupine pripadnika ZNG-a i MUP-a, znane kao Handžar divizija, pod zapovjedništvom Ekrema Mandala, i jedinica Vukovi, čiji je zapovjednik bio Žarko Peš. Njima neposredno nadređeni bili su Ivan Bobetko, predsjednik Kriznog štaba za Sektor Sjever u Sisku, Josip Brajković, tadašnji predsjednik HDZ-a Sisak, spomenuti Đuro Brodarac i njegov zamjenik Vladimir Milanković, koji su, kako prema navodima iz Hrvatske ljevice, a kasnije i iz optužnice, koju je podignula Zajednica Srba u Hrvatskoj s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva iz sisačkog kraja, bili umiješani u organiziranje i prikrivanje tih zločina.
Dio priče o navodnim zlostavljanima u lječilištu Jodno, barakama nekadašnjeg sisačkog naselja Omladinskih radnih akcija, barutani i domu na Odri, te spaljivanju u pećima željezare Sisak i egzekucijama u Savi, u kolovozu 1999. godine za Nacional je potvrdio Zlatko Dizdarević, bivši pripadnik Vukova, koji je 1991. godine radio na prijavnici sisačkog lječilišta. "Vodio sam evidenciju dolazaka. U dva mjeseca moga rada na prijavnici Jodnog dopremljeno je oko 80 ljudi. Dopremljeni su i poznati Siščani, recimo, Neno Tintorić, direktor socijalnog, gospodin Sundeć iz Medicinskog centra, pravnik iz rafinerije Đilić, radnik rafinerije Dušan Džapa. Dovodili su ih na osnovi popisa Brajkovića iz HDZ-a. Likvidacije Srba trajale su od 26. lipnja 1991. do kolovoza iste godine. Najčešći izvršitelj likvidacija bio je Drago Bošnjak, čovjek koji danas ima hotel u Umagu, a mislim da je trenutačno u zatvoru. Kad bi on sa zarobljenikom bio u kotlovnici, gdje je bila mučionica, nikad me ne bi pustili da siđem onamo. Nakon što bi završili, polumrtve ljude starom su policijskom maricom odvozili na likvidaciju, a leš bi bacili u Savu. Kad bih sišao u kotlovnicu, sve bi bilo krvavo. Od onih koji su dovedeni u Jodno lječilište samo su dvojica preživjela, Savo Kosić i Nenad Tintor", ispovjedio je Dizdarević.
Zoran Pusić: U to vrijeme se počinjenja zločina nisu naročito skrivala, čak štoviše, mnogi ljudi su se hvalili svojim postupcima koje su pokušavali prošvercati pod domoljublje
No, unatoč navedenim indicijama, sve do 20. lipnja ove godine, kada su uhićeni Brodarac, Milanković i Bošnjak, procesuirana su samo dva zločina - likvidacija Damjana Žilića, čije je tijelo pronađeno na zagrebačkom smetlištu Jakuševac, a čija su četvorica egzekutora amnestirana zahvaljujući Zakon o oprostu, te proglašenje krivim Ivice Mirića, koji je kao pripadnik pričuvnog sastava PU Sisak u listopadu 1991. godine strijeljao svojeg susjeda u šumi. Uz Zajednicu Srba, čija je prijava iz 2007. godine o navodnom ubojstvu čak 611 civila srpske narodnosti sa šireg sisačkog područja, i u kojoj se spominju imena osoba iz samog tadašnjeg, ali djelomično i današnjeg, političkog vrha poput Zdravka Tomca, Milana Ramljaka, Mate Granića, Ivana Vekića, Ivana Jarnjaka i Josipa Manolića, uskoro odbačena, gotovo svi sporovi koje su pokrenuli preživjeli tuživši državu zbog naknade štete uslijed gubitka užeg člana obitelji, riješeni su u korist države. Osim nikad dočekane pravde, obitelji žrtava dodatno su zagorčali život visoki troškovi sudskih postupaka, koje prema Zakonu o parničkom postupku mora nadoknaditi strana koja je izgubila spor. U takvoj situaciji našla se Jasenka Borojević, kojoj je Općinski sud u Sisku dosudio čak 27 000 kuna parničkih troškova. "Mene je ova država kaznila dva puta. Prvi put kada sam ostala bez supruga i sada kada se od mene očekuje da platim toliki iznos s mirovinom od 2 000 kuna", objašnjava Borojević. Slična sudbina prijeti i Vjeri Solar, majki Ljubice Solar, koja je kao devetnaestogodišnjakinja ubijena snajperskim metkom. Zbog dugogodišnjeg utjerivanja pravde, Solar sada prijete troškovi u iznosu preko 70 000 kuna. Stoga Centar za suočavanje s prošlošću Documenta i Građanski odbor za ljudska prava smatraju kako Vlada treba hitno donijeti odluku o otpisivanju parničnih troškova svima, koji su podigli tužbe protiv Republike Hrvatske zbog usmrćenja bliske osobe u razdoblju od 1991. - 1995., te osnovati Fond za obeštećenje svih žrtava rata. No, Vesna Teršelič kaže da trenutno ne postoji dovoljno političke volje koja bi te zamisli zaista provela u djela.
foto: Marko Mrkonjić, Pixsell
H-Alterovi sugovornici stoga na nedavno uhićenje Brodarca, Milankovića i Bošnjaka gledaju kao na zakašnjelu pravdu, koja sa sobom povlači pitanje koliki broj imena žrtava će se naći u optužnici. "Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali za takav broj okrutnih zločina kakvi su se dogodili u Sisku i okolici, logično je da indicije vode do šef tadašnje policije, koji nije ništa napravio da istraži zlodjela, kazni počinitelje i spriječi daljnja počinjenje", objašnjava Zoran Pusić, predsjednik GOLJP-a, ulogu Đure Brodarca. "U to vrijeme se počinjenja zločina nisu naročito skrivala, čak štoviše, mnogi ljudi su se hvalili svojim postupcima koje su pokušavali prošvercati pod domoljublje. A uzmemo li u obzir da je i država dobrim dijelom stajala iza svega toga, smatram da bi ovaj sudski proces mogao prokazati velik dio počinitelja", objašnjava Pusić, dodajući kako je nakon 1995. godine, kada ratna opasnost više nije prijetila, država mogla riješiti slučaj Sisak u mjesec dana. "Ne bih čak rekao da je nedostajalo političke volje, već je postojala volja da se takve stvari ne procesuiraju. Kada sam predsjednik Vrhovnog suda nije mogao pokrenuti sam postupak, onda možete misliti što se tek događalo na lokalnoj razini gdje su najmoćniji ljudi bili umiješani u same procese".
Vesna Teršelič: Mnogih svjedoka više nema, a oni koji su živi sigurno još uvijek osjećaju strah, jer je otezanje dovršenja predistražnih radnji bilo vrijeme u kojem se i dalje mogao vršiti pritisak na njih
Vesna Teršelič objašnjava kako je dugogodišnje otezanje istrage i pritisak lokalne sredine itekako utjecale na kvalitetu procese. "Mnogih svjedoka više nema, a oni koji su živi sigurno još uvijek osjećaju strah, jer je otezanje dovršenja predistražnih radnji bilo vrijeme u kojem se i dalje mogao vršiti pritisak na njih. Iako su se sada stvari pokrenule, sigurna sam da svjedocima i dalje nije lako progovoriti, pogotovo ako žive u Sisku i okolici", kaže Teršelič, i podsjeća kako je nakon gotovo dva desetljeća predistražnih radnji Glavni državni odvjetnik u rujnu 2010. godine istragu o sisačkim ratnim zločinima oduzeo sisačkom Županijskom državnom odvjetništvu, koje godinama u njihovu rasvjetljavanju nije činilo ništa, i delegirao je osječkom, a što voditeljica Documente karakterizira kao dobru odluku koja već pokazuje rezultate.
Pusić napominje kako bi u ovom procesu trebali odgovarati i novinari Slobodnog tjednika koji su 1991. objavili imena i adrese sisačkih "četničkih simpatizera". Uskoro nakon objavljivanja, jedan dio ljudi s tog popisa je ubijen i, uglavnom, bačen u Savu, dok se jedan dio spasio bijegom. A za nekima su ubojice došle u Zagreb i tamo ih ubile. "Taj slučaj vrlo je sličan slučaju novinara iz Ruande koji su preko radija davali imena i adrese Tutsia uz dodatke poput 'grobovi još nisu popunjeni'. U Haagu bi ti novinari apsolutno završili u zatvoru i mislim da su to zaslužili".
Unatoč tome što je nakon čak dvadeset godina čekanja politički vrh napokon odlučio krenuti u očito selektivno utjerivanje pravde, ovim procesom ne naslućuje se da bi uskoro na naplatu mogao stići i dug nekadašnjem vrhu HDZ-a, dio čijih članova još uvijek "operira" i u aktualnoj Vladi. Odvjetnik Luka Šušak, koji je još ranije podnio kaznenu prijavu zbog ubojstava srpskih civila, napominje kako u ovom procesu treba optužiti i vojnu policiju i krizni štab skupa s bivšim premijerom Franjom Gregurićem. "Odgovornost nesumnjivo postoji na velikom krugu političara, a posebno HDZ-ovih, koji su u vrijem tih zbivanja bili na vlasti, i zbog čega ta odgovornost prelazi u krivnju", zaključio je Pusić.
