No vjerovanje da će se rast na neki nedefiniran način preliti na druge društvene skupine je priča za malu djecu.
S dr. Vladimirom Cvijanovićem, stručnim suradnikom u nastavi na ekonomskom fakultetu u Zagrebu, razgovarali smo neposredno nakon Zelene akademije koja je u organizaciji Heinrich Boll Stiftunga bila održana u Visu, pod egidom krize političke imaginacije. Upravo u danima održavanja Akademije vodeći ljudi Socijaldemokratske partije iznijeli su u javnost fragmente njezina programa ekonomskog oporavka, koji će primjenjivati ukoliko zajedno sa svojim koalicijskim partnerima na skorim parlamentarnim izborima osvoje vlast. Pokazalo se da bi se i razgovor o SDP-ovoj ekonomskoj politici mogao odlično uklopiti u središnju temu viške Akademije.
Nedavno ste na Visu sudjelovali u radu Zelene akademije 2020. koja je u svojem središtu imala temu krize političke imaginacije. Bili ste moderator na panelu Tranzicija je mrtva, živjela tranzicija. Očituje li se kriza političke imaginacije također i na planu ekonomske politike?
Kad kažete da ne treba žuriti s uvođenjem eura, pretpostavimo li da se ne radi o pukoj retorici, to bi značilo da namjeravate nešto napraviti s monetarnim sektorom; no što SDP misli napraviti, to nismo uspjeli doznati
Svakako. Primjerice, sve stranke, a posebno SDP i HDZ koje vode po broju glasača, propuštaju govoriti o važnosti monetarne politike. Spominju samo fiskalnu politiku i usredotočuju se na proračun, a rijetko se kad pozabave i drugim politikama, koje su također bitne, poput industrijske, obrazovne, socijalne. U tom smislu, ne samo da postoji kriza imaginacije za neke nove razvojne politike, nego se ignorira i monetarna politika koja je u svijetu već desetljećima prihvaćena kao važna poluga upravljanja ekonomijom.
Možete li objasniti u čemu se sastoji važnost monetarne politike?
Ekonomski rast uvelike ovisi o monetarnoj i fiskalnoj politici koje jedna drugu trebaju podupirati. Monetarnom politikom se utječe na važne varijable poput kamatne stope, likvidnosti ekonomije, deviznog tečaja, vanjske zaduženosti. One pak determiniraju ekonomske performanse zemlje. Fokusiranje isključivo na fiskalnu politiku vrlo je neadekvatno i redukcionistički.
Promotrimo pobliže što namjerava poduzeti SDP, stranka koja će, po svemu sudeći, predvoditi buduću vladajuću koaliciju. Posljednjih tjedana njezini čelnici u javnim nastupima iznose fragmente buduće ekonomske politike. Prvo je Slavko Linić to uradio u intervjuu Globusu, a ovih je dana Zoran Milanović dao intervju agenciji Bloomberg. Može li se na osnovu tih intervjua konstruirati slika buduće ekonomske politike SDP-a i njegovih partnera?
Kroz te intervjue ne vidi se nikakva intencija koja bi bila drugačija od onoga što rade sadašnji nositelji javnih politika. Spominju se investicije i proračun, ali napominjem da je i kod SDP-a prisutan redukcionizam koji ne vidi važnost monetarne politike, odnosno ne vidi nikakve alternativne mjere kojima bi se ta politika mogla promijeniti. Ostalo su fraze koje ne govore ništa o ekonomskom smjeru; možete ih čuti i od SDP-a i od HDZ-a. To nije ohrabrujuće za vrijeme koje nas čeka. Iz ta dva intervjua samo bih izdvojio Milanovićevu procjenu da ne treba žuriti s uvođenjem eura. Kad to kažete, pretpostavimo li da se ne radi o pukoj retorici, to bi značilo da namjeravate nešto napraviti s monetarnim sektorom; no što mislite napraviti, to nismo uspjeli doznati ni iz ta dva intervjua, kao niti iz ekonomskog programa SDP-a koji se može pročitati na internetskim stranicama te stranke.
Pozabavimo se ipak onim što su oni rekli Linić i Milanović. Linić, recimo, najavljuje da će odmah po dolasku na vlast rasteretiti rad i kapital poreznog pritiska.
Budući potezi koalicije tim više su nejasni zbog toga što se u SDP-u i HNS-u nisu usuglasili oko toga što će točno privatizirati. Kad se radi o resursima koji pripadaju svima nama i koji su pretpostavka naše sigurnosti, treba jasno reći da oni čine ne samo ekonomske, nego i sigurnosne uvjete našeg života
S obzirom na tip proizvodnje koji prevladava u Hrvatskoj (niža i srednja tehnološka razina), doista smo preskupa zemlja i zato bi trebalo drugačije organizirati porezni sustav. Prije svega, trebalo bi smanjiti oporezivanje rada i teret oporezivanja prebaciti na kapital, odnosno na imovinu. Na taj način možete preraspodjeljivati sredstva i usmjeravati ih u razvoj, u proizvodnju ili u socijalne svrhe. Teret poreza ne bi smio primarno padati na radnike, nego ga moraju snositi kapital i bogati građani koji imaju ekstra-imovinu. Takva bi se inicijativa, dakle, trebala pozdraviti, ali daleko je zanimljivije pitanje u što budući nositelji javnih politika namjeravaju ulagati tako prikupljena sredstva. U SDP-u nedostaje vizija o dugoročnoj slici hrvatskog društva i ekonomije.
SDP, recimo, najavljuje državne investicije za koje će sredstva prikupljati raspodjelom dijelova javnih poduzeća, poput HEP-a ili HŽ-a.
Radi se opet o površnom spominjanju privatizacije u kontekstu državnih, odnosno javnih poduzeća. Ako dođe na vlast, koalicija će sasvim sigurno prije svega trebati pokrpati rupe u proračunu. S obzirom na praksu dosadašnjih vlada da narednim vladama ostavljaju dio deficita koji uopće nije vidljiv nekom autsajderu, proći će nekoliko mjeseci dok uopće ustanove gdje su. Budući da će biti stiješnjeni dugovnim obavezama, morat će nekako namaknuti financijska sredstva za vraćanje tih dugova. U takvoj situaciji, u kratkom roku možete napraviti dvije stvari: obratiti se MMF-u za pomoć, i/ili prodavati javna poduzeća, pa i zajedničke resurse, poput prirodnih resursa ili javnih prostora. Njihovi budući potezi tim više su nejasni zbog toga što se u SDP-u i HNS-u nisu usuglasili oko toga što će točno privatizirati. Kad se radi o resursima koji pripadaju svima nama i koji su pretpostavka naše sigurnosti, treba jasno reći da oni čine ne samo ekonomske, nego i sigurnosne uvjete našeg života. Ako, naime, privatizirate poduzeće koje se bavi proizvodnjom električne energije, ne možete znati što će privatni investitor nakon toga odlučiti: a on to poduzeće može dalje prodati, raskomadati, zadržati samo profitabilne djelatnosti... prodajom takvih poduzeća ugrožava se pozicija svih nas.
Da se vratim na vaše pitanje - radi se, zasad, o površnim naklapanjima, koja su zabrinjavajuća zato što se ne vidi jasno što se ustvari namjerava napraviti.
Tim više se čini zabrinjavajućim nakon poslova poput prodaje dijela INA-e MOL-u, iz kojih sada izlaze na površinu korupcijske afere i dubiozne situacije u vezi vlasničkih i upravljačkih prava.
Da, to je posljedica odvojenosti političke sfere od javnosti. Javnost je neprimjereno informirana, a političari povlače konce iza kulisa, gdje igraju različite političke i klijentelističke veze. Ugovore o takvim poslovima vidite tek naknadno, ako ih uopće vidite. To je tragedija ovoga političkog sustava, koji ne dozvoljava transparentnost i dopušta političkim elitama da kaptiraju ekonomiju i ostali život u zemlji po svojem vlastitom nahođenju.
Linić, recimo, već navodi Tvornicu duhana Rovinj kao potencijalnog budućeg kupca dijela HEP-a?
Pretpostavljam da mu je to "izletjelo" bez razmišljanja, jer potencijalni budući ministar financija možda ne bi trebao davati toliko izravne izjave. Moglo bi se smatrati i da nekome pogoduje.
cvijanovi4__59e.jpg
To me podsjeća na privatizaciju hrvatskih banaka, koje je prvo trebalo sanirati javnim novcem da bi nakon toga bile rasprodane stranim investitorima koji na njima već godinama stvaraju ekstra-profite. Ukoliko država doista bude investirala u te hotele, trebalo bi osigurati da dobit koju ostvare investitori bude putem poreza usmjerena u razvoj lokalnih zajednica. Uspješnost takvog posla ovisi o modelu koji će biti primijenjen a zasad se, bojim se, o tom modelu ništa ne može reći.
Najavljuje se i smanjenje doprinosa iz plaća radnika za zdravstveno osiguranje za 50 posto. Neće li to izazvati dodatnu ugroženost već ionako znatno oslabljenog zdravstvenog sustava?
Ta mjera mi je također vrlo suspektna. Doprinos za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i PDV imaju jako visok udio u državnom proračunu. Ako ih smanjite, ta ćete sredstva morati namaknuti iz drugih izvora. To je dio gore spomenute politike smanjenja opterećenja rada, ali Linić ostaje nedorečen vis a vis načina na koji će nadoknaditi manjak i pokrpati sve rupe koje postoje u zdravstvenom sustavu. To je ostalo netransparentno.
Možda oporezivanjem dobiti? Budući potencijalni ministar financija to navodi kao mjeru, osim ako se radi o dobiti koju tvrtke usmjeravaju u nove investicije ili u osiguranje vlastite likvidnosti. Može li to biti način za punjenje budžeta do 120 milijardi, ili će se ipak reducirati socijalna i kulturna prava širokih slojeva ljudi?
Nisam siguran u kojem roku se može uvesti porez na imovinu, s obzirom na veliku nesređenost katastra i zemljišnih knjiga
Nisam siguran u kojem roku se može uvesti porez na imovinu, s obzirom na veliku nesređenost katastra i zemljišnih knjiga. Mogući izlaz je novo zaduženje, ili prodaja nekog javnog poduzeća radi krpanja proračunskih rupa.
Upozorili ste na Milanovićev oprez spram uvođenja eura. Što se još može reći o njegovu "ekonomskom" istupu?
On implicira važnost ekonomskog rasta, ali ne spominje nikakvu inkluzivnost u tom rastu. Posebno bode u oči tvrdnja, navedena u jednom dokumentu na SDP-ovim web-stranicama, kako poduzetnici jedini stvaraju vrijednost. Takav stav ukazuje na politiku "trećeg puta" koja se svodi na to da vlada osigura ekonomski rast koji će se nekim nejasnim mehanizmima preliti na druge društvene skupine, pri čemu je poduzetništvo preduvjet za sve. To je vrlo pogrešno shvaćanje, jer se ekonomski rast, pogotovo u tranzicijskim društvima, odvijao paralelno s porastom nejednakosti (uostalom, ne stvaraju samo poduzetnici vrijednost). Vjerovanje da će se on na neki nedefiniran način preliti na druge društvene skupine je priča za malu djecu. Za to "prelijevanje" potreban je sustav koji je jasno utemeljen na socijalnoj politici i na ciljanoj varijabli dobrobiti građanki i građana. To je, dakle, "treći put", bez dugoročne vizije razvoja i bez uvažavanja i razumijevanja vanjskih okolnosti, i po tome se SDP također ne razlikuje od HDZ-a.
Da saberemo: proizlazi da se ekonomski program SDP-a u bitnome ne razlikuje od HDZ-ovog, da se i jedan i drugi nalaze u polju neoliberalnog pristupa ekonomiji, te da i jedan i drugi obilježava društvena neodgovornost, jer ne obraćaju pažnju na dugoročne posljedice vlastitih zahvata u ekonomiju?
Ukoliko se kunete u ekonomski rast, što čine i HDZ i SDP kao i ostale parlamentarne stranke u Hrvatskoj, to doista jest neoliberalna imaginacija. Takav pristup ne postavlja u središte građanke i građane, već poduzetnike, i oslanja se na rast ekonomije koji bi se nekim čudom trebao preliti na ostale društvene skupine, što se uopće ne mora desiti. Ne razmišlja se o inkluzivnom rastu. Puno toga treba promijeniti, ali i u SDP-u i u HDZ-u je definitivno prisutna kriza političke imaginacije. SDP-ova ekonomska politika je toliko redukcionistička da se ide čak dotle da hvale guvernera Rohatinskog, koji je, uz neke pluseve, godinama izuzetno loše obavljao svoj posao, da bi na kraju bio uhvaćen u latentnom sukobu interesa u njegovu odnosu s Agrokorom.
Ukoliko se kunete u ekonomski rast, što čine i HDZ i SDP kao i ostale parlamentarne stranke u Hrvatskoj, to doista jest neoliberalna imaginacija. Takav pristup ne postavlja u središte građanke i građane, već poduzetnike
S druge strane, možemo pretpostaviti koji je uzrok tako uskog diskursa većine stranaka. U situaciji u kojoj imate nesređenu statistiku, nesređene katastre i zemljišne knjige, državna i privatna imovina nisu popisane, rašireni su klijentilizam i korupcija te nije dovršena fiskalna decentralizacija - imate golem problem. Političke stranke koje dođu na vlast imaju toliko toga za riješiti (ukoliko su uopće voljne time se ozbiljno pozabaviti), da im doista nije lako precizirati gdje ćemo se naći za nekoliko godina.
Kako biste prokomentirali projekt Brijuni Rivijera? Podržavaju ga sve glavne političke stranke, ali iz civilnog društva dolaze broje primjedbe na njegov socijalni i ekološki aspekt, kao i na golemi korupcijski potencijal.
U vezi projekta Brijuni Rivijera, definitivno smeta zaobilaženje demokratske participacije lokalnog stanovništva, odnosno civilnog društva. S obzirom na poznate okolnosti u Hrvatskoj, možemo očekivati da će profit iz toga projekta ubirati privatni poduzetnici, a da lokalna zajednica neće imati nikakve direktne koristi. Potpredsjednik Vlade Milošević je isticao da će se ubrzanim objavljivanjem javnog natječaja pogodovati investitorima, i čak je podržao mogućnost da investitori imaju velik utjecaj na prostorne planove - čime se poduzetnici još jednom postavljaju na pijedestal kao da se radi o rijetkim, ugroženim vrstama, dok razvoj lokalne zajednice ostaje upitan - kao i ekološki utjecaj tog projekta.
Zašto kod nas većina "ozbiljnih" razgovora o ekonomiji ispušta njezin ekološki aspekt? Recimo, nakon ljeta dobit ćemo konačne rezultate turističke sezone, s ukupnim brojem noćenja i ostvarenim prihodom, ali nigdje nećemo naći podatak o ekološkim posljedicama koje je pretrpjelo more ili podmorje i o sredstvima koja bi bilo potrebno uložiti da se te posljedice saniraju.
To je imanentno mainstream ekonomskom razmišljanju, a vrlo je evidentno i u razmišljanju naših političara. Sustav je postavljen tako da imate BDP kao osnovnu mjeru koju nastojite maksimizirati, kao što i poduzeća nastoje maksimizirati profit. Svatko se u tom kvazitržišnom sustavu brine sam za sebe. Varijable i utjecaji koji su puno teže vidljivi i mjerljivi, poput ekoloških, uopće nisu u fokusu privatnih tvrtki ili vlade. Iz toga se može izaći odbacivanjem BDP-a kao indikatora, i njegovom zamjenom indeksom ekološkog otiska, indeksom ljudskog razvoja i sličnim indikatorima. Radi se, dakle, o uvođenju drugačijih politika, i to inkluzivnih, a ne ekskluzivnih poput ove koja danas dominira. Jer ta politika posve je slijepa. Kad govorimo o razvoju, on bi zaista trebao uključivati i socijalni i ekološki aspekt.
Rast se u ekonomiji koja danas prevladava u pravilu povezuje s potrošnjom kao njegovim glavnim zamašnjakom. Možemo li inzistiranje na konzumerizmu smatrati opravdanim, s obzirom na to da već jasno vidimo ograničenosti resursa planete na kojoj živimo?
U vezi projekta Brijuni Rivijera, definitivno smeta zaobilaženje demokratske participacije lokalnog stanovništva, odnosno civilnog društva
Naglašavanje potrošnje proizlazi iz same logike BDP-a: ako trošite, onda ćete rasti. Globalni kapitalistički sustav programiran je tako da mora rasti. S novcem u središtu tog ekonomskog i profitnog fokusa, koji se pretežno osigurava na dug, morate zaraditi više da biste mogli otplatiti kamate i pokriti troškove proizvodnje. To je monetarna ekonomija koju u ovakvom sustavu nikako ne možete izbjeći reformističkim mjerama. Na papiru je jasno da potrošnja povlači za sobom proizvodnju, međutim ekolozi s pravom napadaju takvo razmišljanje s argumentom da uz ograničene resurse ne možete imati održivi ekonomski rast. Tek promjenom fokusa javnih politika i koncentriranjem na dobrobit građana moguće je izgraditi postkapitalistički sustav. No dok god imamo rigidno postavljeni sustav, s BDP-om kao glavnim indikatorom, koji vas gura da ostvarujete dobit, a pojedinac mu je samo nekakva rezidua - nećemo se moći otrgnuti od takvog načina ekonomskog razmišljanja. Umjesto toga, trebalo bi osmisliti neko posve novo, postkapitalističko društvo koje ne bi išlo za tim ciljem.
Ne čini li vam se da velik broj ljevičarski orijentiranih glasača očekuje takve iskorake i "eksperimente" od socijaldemokratskih stranaka?
Spominjao sam redukcionizam SDP-ova ekonomskog programa. Nažalost, bilo bi previše naivno očekivati od nositelja političkih odluka u Hrvatskoj da imaju svijest o problemima o kojima razgovaramo. Razmišljanja vodećih ljudi u političkom životu mijenjaju se vrlo sporo, ili nikako, za razliku od francuskog predsjednika Sarkozyja koji je svojedobno angažirao dva nobelovca, Amartyja Sena i Josepha Stiglitza, da razviju drugačije načine procjene socio-ekonomskog napretka.
