Jedan od paradoksa hrvatske političke scene sastoji se u tome što o kandidatu kojemu analitičari i politički prognostičari (zasad) daju najveće šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima, najšira javnost zna najmanje biografskih detalja. Osim što je saborski zastupnik i dugogodišnji član SDP-a, Ivo Josipović profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu predaje Kazneno procesno pravo, Međunarodno kazneno pravo i Prekršajno pravo. Doktorirao je 1994. godine na temi uhićenja i pritvora u kaznenom procesnom pravu. Zastupao je Hrvatsku pred Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Kao ekspert Vijeća Europe sudjelovao je u valorizaciji zatvora u Ukrajini, Mongoliji, Azerbejđanu, te u raznim drugim domaćim i stranim znanstvenim ili stručnim projekatima i održao predavanja na više domaćih i inozemnih sveučilišta.
Usporedno s pravnom gradio je i glazbenu karijeru. Diplomirao je studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Autor je pedesetak skladbi za solo instrumente, komorne sastave i simfonijski orkestar koje su dosad izvodili brojni domaći i inozemni solisti i sastavi, od Maksima Mrvice i Pavice Gvozdić do Orkestra Camerata Lisy Menuhin akademije iz Švicarske, Budimpeštanskog simfonijskog orkestra, Moskovskog simfonijskog orkestra...
U politiku ulazi davne 1980. godine, kada je postao član Saveza komunista. Zajedno s SKH-om prolazi kroz sva njezina idejnopolitička vrludanja i organizacijske preobrazbe, koje su dovele do formiranja Socijaldemokratske partije. Godine 1994. ipak napušta SDP, što objašnjava uvjerenjem da stranci treba više dinamičnosti no što su joj bili u stanju pružiti Ivica Račan i tadašnji partijski vrh. Na poziv Ivice Račana 2003. godine ipak se vraća u politiku, postaje neovisni zastupnik sSDP-ove liste i potpredsjednik Kluba zastupnika SDP-a. U sadašnjem sazivu Sabora radi u odborima za zakonodavstvo, pravosuđe i Ustav, poslovnik i politički sustav, te kao član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
Član je 'World Academy of Art and Science', suosnivač je i član Hrvatskog pravnog centra, bivši je potpredsjednik Hrvatskog udruženja za kazneno pravo i praksu, te više drugih pravničkih i umjetničkih organizacija. Dugugodišnji je direktor Muzičkog biennala Zagreb.
Hrvatska je opterećena najrazličitijim problemima, tako da se u javnim diskusijama sve češće govori o brodolomu, propasti i katastrofi. Pristajete li na taj katastrofičarski diskurs? Odakle crpite motivaciju za kandidaturu na mjesto šefa države u situaciji u kojoj čak i premijer, koji se godinama ogrtao plaštem odlučnosti, baca koplje u trnje?
Krenimo redom: ekonomija bilježi uvjerljiv pad, zaduženost je sve veća, državni budžet očekuju nova reprogramiranja, no što je najgore, na horizontu ne vidimo suvisli koncept izlaska iz ekonomske krize. Kako po vašem mišljenju izgleda najgori hrvatski gospodarski scenarij, a kako onaj koji bi bio najpovoljniji?
Borba protiv korupcije i organiziranog kriminala glavna je točka moga programa
Od lošeg scenarija uvijek možemo zamisliti gori. Najgori koji sada smatram mogućim je onaj u kojemu se ekonomija potpuno urušava, u kojemu ne možemo vraćati dugove, u kojemu plaće i mirovine nije moguće isplatiti, a spirala inflacije nagriza i ono malo što su građani uštedjeli. Neredi i nasilje narušavaju i elementarnu sigurnost ljudi. Ali, ne vjerujem u taj scenarij. Gledam u budućnost i vidim spremnost građana da prihvate i razumiju situaciju u kojoj se nalazimo i da predanim radom nastoje dati sve za sebe i svoju obitelj. S druge strane, država osigurava uvjete za razvoj gospodarstva te poreznom politikom i drugim mjerama potiče proizvodnju i izvoz. Konačno, sačinjava se razuman projekt gospodarske interakcije Plave i Zelene Hrvatske koji osigurava puni razvoj turizma i poljoprivrede. Država, nadalje, osigurava pravednost. Pravednim mjerama čini da teret krize snose bogatiji slojevi društva. Hrvatska postupno, iz godine u godinu, postaje prosperitetna zemlja. Uostalom, pogledajte moj koncept Nove pravednosti i vidjet ćete da beznađu nema mjesta!
Kako bi trebao izgledati sustav socijalne pravednosti u vrijeme recesije? Smatrate li da od HDZ-a možemo očekivati snažnije oporezivanje ekstraprofita krupnog biznisa i ostale fiskalne mjere koje ovih dana predlaže npr. dr. Božidar Jelčić?
Sustav socijalne pravednosti mora osigurati da teret ekonomske krize najmanje osjete ekonomski najslabiji slojevi građana. Mora se osigurati redovitost i dostatnost mirovina, isplata plaća. Restrikcije koje bi mogle postati nužne moraju se fokusirati na način koji ne ugrožava socijalnu sigurnost građana i ne ugrožavaju razvoj ekonomije. Od HDZ-a se danas teško može očekivati išta što bi bilo odlučno za pravednost i izlazak iz krize, ponajmanje fiskalne mjere koje predlaže dr. Jelčić.
Da li biste kao socijaldemokratski predsjednik podržali javne prosvjede i štrajkove radnika, ukoliko do njih dođe zbog sve teže ekonomske i socijalne situacije?
Svakako bih podržao sve pravedne i osnovane zahtjeve. Pitanje metode ostvarivanja pravednih zahtjeva je stvar sindikata i njihove procjene što je potrebno poduzeti da se oni ostvare. Ustav jamči pravo štrajka i prosvjeda.
Hrvatskoj je očito, ne samo radi štednje, potrebna reforma javne uprave. O smanjivanju broja lokalnih samouprava govorilo se još u vrijeme vlade Ivice Račana (ali ništa se nije napravilo), a sada se čuju i zahtjevi za promjenom izbornih zakona kako bi se radikalno smanjio i broj saborskih zastupnika i članova vijeća lokalnih samouprava. Biste li kao predsjednik Republike podržali ili inicirali takve mjere?
Nikakav ministar ne može uspjeti u Vladi koja, zapravo, ne želi reforme; reforme u pravosuđu se fingiraju, a otpori su i u vladajućoj politici i u samome pravosuđu
Smanjenje broja jedinica lokalne samouprave je dio moga programa i nužno je. I državnu vlast treba učiniti jeftinijom i efikasnijom. Ako danas pogledamo mapu Hrvatske, mogli bismo zaključiti da je ona decentralizirana država. Ali, ona je to samo na slici. Danas jedinice lokalne samouprave raspolažu s premalo novca. Neke od njih toliko su male da ne pokrivaju ni trošak vlastite administracije, a kamoli troškove funkcija koje su im stavljene u nadležnost. Stvarna decentralizacija znači drastično smanjenje broja jedinica lokalne samouprave, barem za polovicu, ali i alociranje znatno većih sredstava za njihov rad. Lokalna samouprava koja nema sredstava tek je fikcija.
Zašto SDP ne zahtijeva reviziju braniteljskih popisa? Na pola milijuna istinskih i lažnih branitelja država godišnje odvaja šest milijardi kuna, što je opterećenje koje ide na dušu donedavnom resoru sadašnje premijerke Jadranke Kosor.
Tko je rekao da SDP to ne traži? Svako malo SDP postavlja to pitanje. Obišao sam cijelu Hrvatsku i mogu reći da isto traže i branitelji. Naravno, oni pravi. U svom timu imam Antu Kotromanovića i grupu istaknutih branitelja, i zajedno s njima obećajem da će pravi branitelji i njihove obitelji, posebno invalidi, uživati svu potporu i sigurnost, a da će oni lažni biti brisani s popisa branitelja. Taj će posao obaviti primarno sami branitelji koji najbolje znaju tko je za rata držao pušku u ruci, a tko ne.
Nakon Vladinog udara na policiju, odnosno nove marginalizacije njezinog bivšeg ravnatelja Vladimira Fabera, ne vide se pomaci u istrazi o ulozi bivšeg ministra Rončevića u nabavci IVECO-vih kamiona. Što bi predsjednik Republike, koji je po Ustavu odgovoran za funkcioniranje i stabilnost državne vlasti, trebao napraviti da nadležne službe rješavaju takve slučajeve, kakvih je sva sila, a koji u našoj zemlji u pravilu padaju u zaborav?
Smatarte li opravdanim nagađanja da se vrh HDZ-a opire istrazi „slučaja MORH-ovih kamiona" iz prostog razloga što bi se klupko odmotalo do žiro-računa te stranke?
Ne želim nagađati. Kao predsjednik, tražit ću da se to jasno i nedvosmisleno utvrdi.
Osposobljavanje pravosuđa za efikasan i nezavisan rad jedan je od nužnih preduvjeta za ulazak u EU, ali ne samo to: primjerice, samo na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu početkom ove godine bilo je ukupno čak 315 predmeta koji su stariji od 25 odnosno 30 godina, što ukazuje na dosta masovno kršenje prava naših građana na suđenje koje bi bilo pravično i u razumnom roku. Smatrate li da je odugovlačenje sa popravljanjem stanja u pravosuđu stvar nesposobnosti državnih struktura da taj problem riješe, ili stvar odsustva političke volje? Kako na tom planu ocjenjujete dosadašnji učinak ministra Šimonovića?
Glavaš zasigurno i dalje ima utjecaja na političke događaje u Hrvatskoj, ali, čini mi se, sve manje. Mislim da će njegov utjecaj slabiti i da će se njegova HDSSB emancipirati od onoga što danas Glavaš simbolizira.
Nikakav ministar ne može uspjeti u Vladi koja, zapravo, ne želi reforme. Reforme u pravosuđu se fingiraju, a otpori su i u vladajućoj politici i u samome pravosuđu. Nedostatak političke volje i neprincipijelna zaštita cehovskih interesa razlog su slabog napretka u reformama. I duljina postupaka i njihova kvaliteta često su problematični. Pod krinkom neovisnosti pravosuđa, štiti se nerad i neznanje. Uvijek tvrdim kako većina sudaca ima i struku i poštenje. Ali, u pravosuđu vlada cehovski oportunizam koji omogućuje da u pravosuđu rade i oni koji to ne zaslužuju. Danas je ključna riječ reforme pravosuđa - odgovornost! Međutim, vidjeli smo, Državno sudbeno vijeće, koje vladajući pomno biraju, i koje jedino može odlučno krenuti uspostaviti visoke standarde stručnosti i moralnosti, ne daje ni približno dovoljan doprinos reformi pravosuđa. Osobno, radikalno bih promijenio strukturu pravosuđa, znatno postrožio stručne uvjete za izbor sudaca i inzistirao na odgovornosti za kvalitetu i kvantitetu riješenih predmeta.
Slučaj istrage i sudskog postupka protiv Branimira Glavaša ogledni je primjer izrugivanja državnim institucijama: Faber se nakon dobro obavljene policijske istrage u Osijeku bio našao na ledu, a sam Glavaš je nakon upravo nezamislivih i skandaloznih kalambura završio u Bosni. Koliko Glavaš danas utječe na razvoj političkih događaja u Hrvatskoj? Smatrate li da je i on dijelom „kumovao" Sanaderovom odlasku? Kako komentirate svjedočenje Vladimira Šeksa, za kojega se tvrdi da je, odlaskom Sanadera, najutjecajnija osoba u HDZ-u, u postupku protiv Glavaša, kada je tvrdio da mu ratni zločini u Osijeku nisu bili poznati?
Ne ulazeći u krivnju gospodina Glavaša, jer o njoj može samo sud u pravomoćnoj presudi, ipak mogu reći da je puno toga što se događalo u i oko suđenja imalo farsičan karakter. Tu zasigurno spadaju i iskazi svjedoka koji su mijenjali iskaz ili koji su tvrdili kako nikada nisu čuli za zločine u Osijeku. Pri tome, veliku je ulogu odigrao i Sabor svojim odlukama o imunitetu. Potpuno je neprihvatljivo da se bilo koji okrivljenik sakrije u BiH ili Srbiju i otamo se ruga pravdi. Glavaš zasigurno i dalje ima utjecaja na političke događaje u Hrvatskoj, ali, čini mi se, sve manje. Mislim da će Glavašev utjecaj slabiti i da će se njegova HDSSB emancipirati od onoga što danas Glavaš simbolizira.
Prema istraživanjima koje objavljuje Transparency International, Hrvatska se po običaju nalazi na donjem dijelu ljestvica zemalja po stupnju korupcije, što je još jedan od objektivnih razloga za naše ostajanje u predvorju Evropske Unije. Što kao predsjednik Republike možete napraviti da se suzbije korupcija?
Prvo, predsjednik može generirati danas nedostajuću političku volju za odlučnom borbom protiv korupcije. Drugo, predsjednik ima neposrednu nadležnost u pogledu tajnih službi i može inzistirati da one poduzmu sve iz svoje nadležnosti da se otkrije korupcija, posebno ona „visokog" nivoa. Još jednom, borba protiv korupcije i organiziranog kriminala bit će ponajvažnija točka mog predsjedničkog programa. Ona je i kamen temeljac mog projekta Nove pravednosti. Nema pravedne Hrvatske ako u njoj vladaju korupcija i organizirani kriminal.
Dokaz odsustva volje državnih institucija za suzbijanje korupcije jest i praksa učestalog kršenja Zakona o pravu na pristup informacijama, pogotovo kad se radi o pitanjima kojima novinari istražuju pojave korupcije, npr. onih koja se odnose na javne nabave. Na koji bi način tijela javne vlasti trebalo prisiliti da pružaju tražene informacije?
Predsjednik Republike može generirati danas nedostajuću političku volju za odlučnom borbom protiv korupcije
Svaki čelnik, bio on ministar ili direktor javnog trgovačkog društva, dužan je novinarima dati podatke sukladno Zakonu. Onaj tko to ne učini mora otići. Tražit ću smjenjivanje svakog dužnosnika koji ne želi dati informacije na način kako to predviđa Zakon. Uz to, odbijanje da se pruži informacija ozbiljan je signal da posao o kome se taje podaci treba temeljito preispitati. Transparentnost rada elementarni je preduvjet povjerenja građana u državne institucije.
Što bi hrvatska diplomacija morala napraviti za izvlačenje odnosa sa Slovenijom iz slijepe ulice i rješenje spora oko Piranskog zaljeva? Kako ocjenjujete razvoj odnosa sa Slovenijom posljednjih mjeseci?
Razvoj odnosa sa Slovenijom je loš. Stanovišta su se radikalizirala, a politike su se u odnosu na svoje javnosti dovele u situaciju u kojoj nema manevarskog prostora. To se posebno odnosi na slovenske neopravdane apetite. Hrvatska vanjska politika podcijenila je problem i mislila je kako će se on riješiti sam od sebe, da će Pučani u EU pritisnuti Sloveniju ili da će se dogoditi kakvo drugo čudo. A čuda nema. Nije se dovoljno radilo na pripremi rješenja, a nisam siguran ni da je Hrvatska ponudila sve opcije koje čuvaju hrvatske granice, a prepoznaju i priznaju neke legitimne interese Slovenije. Ako su Ukrajina i Rumunjska mogle riješiti svoj spor pred Međunrodnim sudom pravde, onda to, na ovaj ili onaj način, moraju učiniti i naše dvije zemlje. Sada, čini mi se, ostaje početi iznova. Potrebno je stalno voditi aktivnu politiku i nuditi rješenja koja se temelje na međunarodnom pravu. Sada je potrebno imati i strpljenja. Jasno je da Hrvatska svoj ulazak u EU ne može plaćati teritorijem. Kada to bude shvaćeno u Sloveniji i cijeloj EU, rješenje će se naći. Ono je, po mome mišljenju, u iznošenju spora pred Međunarodni sud pravde, uz uvažavanje slovenskog zahtjeva da se iz dokumentacije koju Hrvatska prilaže u postupku pregovora izdvoje dokumenti za koje Slovenija smatra da prejudiciraju granicu. Pri tome, način odlučivanja u sporu Rumunjske i Ukrajine treba biti primjer kako se priprema predmet i koje sve faktore treba uzeti u obzir.
Očuvanje okoliša u Ustavu je navedena kao jedna od najviših ustavnih vrednota, međutim gotovo svakodnevno smo svjedoci izigravanja ekoloških normi i propisa od strane snažnih poduzeća i pojedinih institucija vlasti. Dojam je da niti SDP-u nije previše stalo do ekologije. Koliko je ona važna vama kao predsjedničkom kandidatu?
Prečesto zaboravljamo da su prekrasna priroda i zdrav okoliš važne komparativne prednosti Hrvatske. Pod pritiskom teške ekonomske situacije, često se prave kompromisi u odnosu na mjere zaštite okoliša. Moj projekt Nove pravednosti za jednu od premisa ima upravo to da su priroda i zdrav okoliš temelj, ne samo zdravlja ljudi, već i ekonomskog razvoja. Jedinstvo Plave i Zelene Hrvatske, turizma i poljoprivrede, okosnica je moga viđenja izlaska iz ekonomske krize. Uz to, moramo biti svjesni da je voda resurs budućnosti. Stručnjaci kažu da će uskoro litra vode biti skuplja od litre nafte. Zato, ne samo da moramo paziti na ekološke aspekte našega razvoja, nego i paziti da prirodne resurse, posebno vodu, ne damo budzašto pod nadzor domaćim ili stranim tajkunima.
Ne očekujem. Milan Bandić je odgovoran član SDP-a koji zna da bi takvim potezom ugrozio jedinstvo u stranci, svoju, a naravno i moju poziciju. To zasigurno ne bi bila dobitna kombinacija. Zapravo, očekujem da će Milan podržati moju kandidaturu i na tome sam mu zahvalan.
Kako komentirate reakcije iz HDZ-a na vašu pobjedu na unutarstranačkim izborima za predsjedničkog kandidata, koje vas nazivaju radikalnim ljevičarom? Smatrate li vi sebe radikalnim ljevičarom, i što uopće mislite o toj sintagmi?
Očekujem da Milan podrži moju kandidaturu na predsjedničkim izborima i na tome sam mu zahvalan
Iz perspektive gospodina Hebaranga vjerojatno barem pola političke scene izgleda radikalno lijevo. Sebe smatram dijelom moderne ljevice koji može osigurati podršku i u centru, pa i u dijelu desnice. Zapravo, u mnogim aspektima društvenog života klasične kategorije „lijevo" i „desno" nisu primjenjive. Primjerice, borba protiv korupcije i organiziranog kriminala nužno je cilj svake poštene političke opcije. Uopće, što bi danas u Hrvatskoj bila radikalna ljevica? Za radikalne opcije se općenito smatra da su sklone nedemokratskim postupcima, pa i nasilju. Takve ljevice, srećom, danas u Hrvatskoj nema.
Kako biste prokomentirali nedavni intervju Andrije Hebranga NIN-u i njegovu tvrdnju da je Maks Luburić bio branitelj hrvatskih interesa?
Apsolutno je neprihvatljivo da bilo koji političar danas, makar i nehotice, koketira s ustaštvom i relativizira ulogu likova poput Luburića. Ne samo zato što Europa neće u svoje društvo narode koji se nisu odrekli mračnih dijelova svoje prošlosti, nego i zato što Hrvatska, i prema Ustavu i prema moralnim vrijednostima koje dominiraju, baštini antifašističku tradiciju. Upravo po svome antifašizmu Hrvatska je europskija od mnogih današnjih zemalja koje su u članstvu EU. Drugi svjetski rat konačno moramo završiti. Svi poginuli, bez obzira na kojoj su strani stradali, imaju pravo na dostojan grob i pijetet svoje rodbine i prijatelja. Svi zločini zaslužuju osudu. Ali, opću zahvalnost i naš ponos zaslužuju antifašisti koji su znali odabrati pravu stranu u srazu civiliziranog svijeta s mrakom nacizma i fašizma.
