Sarkozyjevo Sredozemlje i velika francuska igra

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy na početku je svog mandata povukao najjači mogući potez: okupio je jučer u Parizu čelne državnike iz 43 zemlje radi osnivanja Unije za Mediteran, potencijalno najveće gospodarske integracije na svijetu (s ukupno 756 milijuna stanovnika). No, već u startu brojna su pitanja o Sarkozyjevim stvarnim namjerama, pa i mogućnostima: budući da je riječ o pokušaju širenja Europske unije na konfuzni i znatno slabije razvijeni sredozemni jug i istok, mnogi procjenjuju da je u igri samo velika Sarkozyjeva predstava, a drugi da bi se moglo pomisliti na alternativnu francusku strategiju za slučaj da se EU-27 zapetlja u mrežu vlastitih gospodarskih i političkih razlika. U tom slučaju, naime, Sarkozyjevu bi se Mediteransku uniju moglo tumačiti i kao novi pokušaj francuskog širenja na sredozemni jug i istok, što je libijski vođa Gaddafi već nazvao pokušajem nove kolonizacije, zbog čega je odbio pozivnicu za Pariz. Među britanskim analitičarima, uostalom, već ima i onih, koji u tome vide novu realpolitičku podjelu interesnih sfera između Njemačke, kojoj pripada prevlast u osvajanju istočnoeuropskih tržišta, banaka i gospodarskih potencijala, dok bi - ako je u tom smjeru svoje već obavila i tajna diplomacija - sredozemni jug i istok pripali pod većinski nadzor francuske politike, banaka, kompanija i ulagača. Usporedbe s Rimskim carstvom i EU-27 Unazad 15 stoljeća Mediteran se u svojim gospodarskim relacijama izmijenio iz temelja: u doba Rimskog carstva - podsjeća nas u jučerašnjem broju londonski Economist, ceste su bile podjednake i na sjevernoj i na južnoj strani Sredozemlja, dok je latinski bio jezik sporazumijevanja i biznisa pa su i sjeverna, i istočna, i južna strana Mediterana bile podjednako razvijene. Čak je i znatan dio znakova obilja ili visokog standarda na sjevernoj strani, pa i u Rimu, potjecao s južnih ili istočnih obala: od sirovina i minerala do umjetnina, začina i zlata. Danas su goleme gospodarske razlike između Italije, Francuske i Španjolske ili EU-27 s gornje i sjeverne Afrike ili Bliskog istoka s donje strane. Prema veličini BDP-a po stanovniku, koji je u Francuskoj ili Njemačkoj i do šest puta veći nego u Egiptu, Alžiru ili Maroku, gospodarske su razlike tolike da se velike, obostrane integracijske koristi ne mogu očekivati prije 2030., ili čak - nikad. Prema stopama nezaposlenosti, sredozemni su sjever i jug još više - dva svijeta, jer je sa sjeverne strane gotovo puna zaposlenost i sedmerostruko viši životni standard, dok je na jugu i istoku stopa nezaposlenosti u rasponu od 20 do 30 posto, začinjena masovno slabom obrazovanošću. Rezultat tih fundamentalnih razlika su i rastući pritisci s juga, ojačani dubinskim navalama sirotinje iz središnje Afrike za migriranjem na sjevernu obalu Mediterana, ponajviše u Italiju, Francusku i Španjolsku. Sarkozyjeva Unija za Mediteran nastoji sve te razlike smanjivati i prevladavati, zamišljajući da bi baš na račun svestranih gospodarskih veza taj konfliktni Mediteran mogao vrlo skoro prerasti u makroregiju mira i prosperiteta, najveću u svijetu, pa u fantastičnoj verziji i kao u obnovljeno još veće Rimsko carstvo, ali s Parizom kao metropolom. Sarkozyjevi analitičari su uočili da je i sam Sjever okrenuo leđa Sredozemlju, tretirajući ga kao južnu, gotovo ratnu granicu Europske unije. Zato je, valjda, od ukupnih investicija EU-kompanija u inozemstvu, samo njih deset posto dosad usmjereno u zemlje južnog i istočnog Mediterana. Već do 2010. zona slobodne trgovine? Obećavajuće, međutim, zvuči podatak da u prvih sedam godina 21. stoljeća prosječna stopa rasta BDP-a zemalja uz obale Sredozemlja iznosi 4,4 posto, što je znatno manje nego u liderskoj Kini, ali je dvostruko više nego u EU-27. Stoga bi se moglo računati da bi uz nove velike izravne EU-investicije u infrastrukturu, obrazovanje, stanogradnju, luke, naftovode i plinovode širom sredozemnog juga i istoka, od Gibraltara do Egipta, Izraela i Turske, znatno ubrzao i razvoj EU-27, a osobito Francuske kao lidera Unije za Mediteran. Da se sjever počeo i u gospodarskoj stvarnosti okretati sredozemnom jugu i istoku, svjedoče nova velika ulaganja u kontejnersku luku istočno od Tangera, koja će uskoro biti jedna od najvećih na svijetu i za kojom već slijede ulaganja u slične luke u Alžiru, Tunisu, Egiptu i na Malti. Na sredozemni jug svoje pogone pripremaju seliti i Renault i Nissan da bi proizvodili jeftinije automobile za tržišta novoindustrijaliziranih zemalja širom svijeta. Da bi takvih poslova bilo na stotine i tisuće, nužno će biti da Unija za Mediteran što prije preraste u zonu slobodne trgovine, koja se Barcelonskim procesom predviđala već za 2010. No, tada bi jeftiniji poljoprivredni proizvodi s juga i istoka mogli ugroziti profite velikih kompanija iz EU-27 ili ih potaknuti da pokupuju većinu konkurenata s juga. Zato se Gaddafi s razlogom boji nove kolonizacije, i u tom je otporu Sarkozyjevim krajnjim namjerama najvažnija adresa, osobito zbog toga što posjeduje najveće naftne rezerve na Sredozemlju. Francuski primat i HR-računica Ostane li Unija za Mediteran samo na početnim ciljevima: zajedničkim mjerama za očuvanje okoliša, gradnju cesta, razvoj obnovljivih izvora energije, poboljšanju obrazovnog sustava u jugoistočnim zemljama i na nadzoru migracija s juga na sjever, Sarkozyjeva inicijativa neće biti ni samo predstava, ali ni neka nova podjela interesnih sfera, pa ni veliki integracijski projekt. Uspije li u potpunosti i u dogledno vrijeme, od nje bi većina članica Unije mogla imati koristi, a osobito Francuska. Isto važi i za Hrvatsku, koja bi u zaštiti Jadrana u mehanizmima Unije za Mediteran mogla dobiti bar jaču marketinšku polugu, dok bi kao zemlja u samom geoekonomskom središtu te Unije, obnovi li svoju baštinu iz ere Titove politike nesvrstanosti, mogla sudjelovati u nizu velikih transnacionalnih investicijskih poslova širom Sredozemlja.