U siječnju 2005. godine u Sarajevu je na trilateralnoj ministarskoj konferenciji prihvaćena Sarajevska deklaracija prema kojoj se Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora obvezuju riješiti pitanje raseljenih i izbjeglih osoba do kraja 2006. Pitanje povratka izbjeglica nije vruća tema u Hrvatskoj. Prosječno informirani građanin nikad nije čuo za Sarajevsku deklaraciju, a prosječni političar ako je čuo, zaboravio je. I javnost i Vlada uzdrmani su nedavnim okrutnim mafijaškim ubojstvima. Radikalne promjene u policiji i pravosuđu, dovođenje na najodgovornija mjesta tih ministarstava, čiji (ne)rad je već duže vrijeme glavni kamen spoticanja u razgovorima s predstavnicima EU, nestranačkih ljudi koji su poznati kao sposobni ali ne kao i podobni, izazvale su opće odobravanje. Za dinamiku puta Hrvatske prema EU, po ocjeni glavnog pregovarača Hansa Swobode, najvažniji je uspjeh u raščišćavanju organiziranog kriminala koji je godinama bio povezan s istaknutim pojedincima u vlasti. Problematičan odnos Da li taj najnoviji razvoj događaja potiskuje pitanje izbjeglica sasvim na marginu političkog interesa i hrvatske Vlade i međunarodne zajednice ili, paradoksalno, može pozitivno utjecati na rješavanje još postojećih problema? Prošli ponedjeljak u Beogradu je, u suradnji tri nevladine organizacije (SDF iz Srbije, Ured za ljudska prava Tuzla iz BiH i Građanski odbor za ljudska prava iz RH), održana konferencija Rješavanje problema izbjeglica i put u EU. Nazivom konferencije organizatori su željeli sugerirati da je rješavanje problema izbjeglica, ublažavanje nesreća koje su preživjeli i nedaća koje još uvijek preživljavaju, zadaća ove četiri države, BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, čije vlade iz devedesetih su odgovorne, ne sve jednako, i za postojanje izbjeglica.
Otvoreno je pitanje koliko bi političari EU danas inzistirali na stavu, koji su istakli organizatori konferencije, da bi za spomenute četiri države ta zadaća trebala biti dio prijemnog ispita za članstvo u EU. Takav stav su neki političari EU zastupali; konačno Sarajevska deklaracija nastala je početkom 2005. kao posljedica takvog stava EU. Što se tiče Hrvatske i odnosa politike njenih vlada prema raseljenim i izbjeglicama, problemtičan je bio prvenstveno taj odnos prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Kad bi se odnos hrvatske službene politike prema problemima Srba izbjeglih iz Hrvatske trebao sažeti u jednoj rečenici mogla bi se argumentirano braniti teza da je u drugoj polovici devedesetih postojala politička volja da se izbjeglice ne vrate, a da u godinama poslije 2000. g. uglavnom ne postoji politička volja da se izbjeglice vrate. Među ostalim pokazateljima na to ukazuje i prilično kilava provedba Sarajevske deklaracije:
- Niti na jednoj svojoj sjednici tokom 2005. i 2006. hrvatska Vlada nije imala pitanje provedbe Sarajevske deklaracije. Provedba Sarajevske deklaracije ostala je na razini činovnika Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka.
- U državnom proračunu za 2005. (donesen 29. 11. 2004., dakle prije usvajanja Sarajevske deklaracije (januar 2005.)) za Program povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba izdvojeno je 965 milijuna kuna, a za Stambeno zbrinjavanje povratnika izvan područja od posebne državne skrbi 44 milijuna kuna, sve skupa malo preko jedne miljarde. U 2006. (državni proračun usvojen u Hrvatskom saboru 29. 11. 2005.) za povratak prognanika i izbjeglica predviđeno je 245 milijuna kuna, što je četvrtina budžeta za 2005. Za provedbu Sarajevske deklaracije RH u 2005. i 2006. nije izdvojila nikakva dodatna sredstva.
Od nastanka problema vezanih za povratak Srba izbjeglih iz Hrvatske bitno drugačiji stav od Vlade i većine političkih stranaka imale su neke nevladine organizacije, neke srpske NVO i srpske političke stranke. Stavovi Vlade Stavovi Vlade mijenjali su se. Otvorena zabrana povratka izbjeglih Srba pa i prešutno opstruiranje tog povratka, ustrajno je kritizirano od NVOa u Hrvatskoj i od predstavnika međunarodne zajednice kao neciviliziran postupak nespojiv i s ulaskom u EU i s hrvatskim Ustavom i zakonima. Već godinama je poratak moguć i današnja hrvatska Vlada ističe da je povratak izbjeglih Srba u interesu RH, stav koji su nevladine organizacije zastupale svo vrijeme od nastanka problema izbjeglica.
Iz izdvajanja za povratak izbjeglica može se zaključiti kako Vlada smatra da je to suvišan trošak
Tokom devedesetih privatne nekretnine izbjeglih Srba bile su praktično oduzete. Ta pljačka privatne imovine, suprotna Ustavu i postojećim zakonima, bila je praćena licemjernim zakonskim uredbama o zaštiti napuštene imovine. Sva licemjernost tih uredbi dolazila bi do izražaja kad bi se vlasnici zaštićene imovine vratili, a onda godinama ne bi mogli doći do svojih privatnih kuća i posjeda. Od 2000. g. situacija se i tu bitno popravila. Povratnicima se vraća njihovo privatno vlasništvo, a ako su kuće srušene ili devastirane dobiva se neki oblik pomoći za obnovu. Sudski procesi, posebno oni oko ratnih zločina, gdje su presude bile etnički pristrane, ovisne o nacionalnosti žrtve i počinitelja, danas se sve više smatraju sramotnom i završenom epizodom pravosuđa u Hrvatskoj. To još nije u potpunosti tako ali promjena javnog mnijenja, stavova Vlade i Državnog odvjetništva ide u tom smjeru. Dva problema koja su ostala i koje će izbjeglice najčešće isticati kao prepreku za povratak ili kao nepravdu koja im je nanesena, vezana su za gubljenje stanarskih prava i konvalidaciju mirovinskih i invalidskih osiguranja za što su uvedeni prekluzivni rokovi. I tu su stavovi Vlade evoluirali. Od javno izrečenih stavova vladinih ministara, i prije i poslije 2000.g., da je stanarsko pravo svršeno prošlo vrijeme, do više manje prešutnog priznanja da hrvatski građani Srbi koji su napuštali stanove na koje su imali stanarsko pravo nisu to radili iz objesti nego iz teške nužde i da je primjena zakona o oduzimanju stanarskog prava zbog neboravljenja u stanu duže od 6 mjeseci u tim slučajevima ne samo nepravda nego i kršenje same suštine zakonitosti pa i vlastitog Ustava po pitanju ravnopravnosti građana. Čemu se možemo nadati? Glavni problem kod konvalidacije nije sam Zakon o konvalidaciji (donesen 1997.) nego Uredba za provođenja Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata (donesena 1998.) koja uvodi prekluzivne rokove, rokove koji su neodgodivi, za konvalidaciju prava koja po općim propisima ne mogu zastarjeti. Time se hrvatski građani koji moraju tražiti konvalidaciju dovode u neravnopravni položaj u odnosu na druge građane RH što jeste kršenje Ustava. Ono čemu se tu može nadati i u kojem smjeru idu i javno izneseni stavovi nevladinih organizacija, je da povratnici koji su izgubili stanarsko pravo i stanove dobiju zamjenske stanove koje bi mogli otkupiti po približno sličnim uvjetima kao što su to mogli ostali hrvatski građani i da se ukinu prekluzivni rokovi za konvalidaciju stečenih prava.
Postupak protiv Ademija i Norca jedan je od onih koji daju nadu da su etnički pristrane sudske presude u vezi ratnih zločina sramotna i završena epizoda hrvatskog pravosuđa
Postoje snažni otpori takvim rješenjima među političarima i u javnom mnijenju ona nemaju (još) podršku. Međutim, da bi Hrvatska bila država prava potrebno je da njeni zakoni i, nužno, odluke zasnovane na tim zakonima budu sukladne s osnovnim načelima pravednosti. Moje je uvjerenje da bi predložena rješenja za stanarska prava i konvalidaciju bila izraz pravednosti, a time i pravnosti RH, a moje je mišljenje da će takvim rješenjima biti skloni i ljudi kojima je stalo do izgradnje Hrvatske kao pravne države. U tom smislu kadrovske promjene, posebno u Ministarstvu pravosuđa, do kojih je došlo iz sasvim drugih razloga, mogle bi pozitivno djelovati i na rješavanje (ili bar znatno ublažavanje) problema koji imaju izbjeglice. Djeca koja su rođena kad je rat počeo bit će punoljetna slijedeće godine. Kakav će ih svijet dočekati, da li će u njemu prevladavati stare nepravde i nasljeđene mržnje ili će postojati osnove za jedno pravednije društvo u kojem se baš sve pogrške i nesreće neće morati ponavljati, ovisi o tome što mi činimo danas.
Ovaj članak prošireno je izlaganje Zorana Pusića, predsjednika Građanskog odbora za ljudska prava, na konferenciji Rješavanje problema izbjeglica i put u Evropsku Uniiju održanoj dana 27. listopada u Beogradu. (op. ur.)
