Umjesto toga, u govor su ušla, po prvi puta u Bushevoj karijeri, obećanja reforme zdravstvenog osiguranja i plan da Amerikanci počnu trošiti manje benzina u slijedećem desetljeću.
Zapravo ova druga tema - da bi Amerikanci trebali postati manje ovisni o uvoznoj nafti - provlačila se kroz Busheve govore i u prethodnih šest godina, iako se ista ovisnost bez obzira na demagogiju iz godine u godinu i dalje povećava. Ključne razlike između ružičastog opisa američke ekonomije i neutralnog izvješća o situaciji u Iraku u Bushevom govori i odgovor Demokrata sažet u četiri puta kraćem govoru senatora Jima Webba, su da Demokrati ne vide ekonomsku situaciju i razvoj događaja u Iraku uopće zadovoljavajućim.
Bush se koncentrirao na brojke sa Wall Streeta - Webb se koncentrirao na opadanje realnih plaća većine zaposlenika u Americi. Bush u svom neo-komunističkom zanosu frazama put naprijed, ne smijemo pristati na poraz u Iraku predlaže eskalaciju vojnog angažmana u Iraku, taktiku koja se pokazala tragično pogrešnom u Vijetnamu pred 30 godina, Webb urgira da se što prije stvore uvjeti za sigurno i brzo povlačenje američkih trupa. Pristajanje na poraz nije upitno, jer mudar čovjek prihvaća što ne može promijeniti.
Koje je stvarno stanje ekonomije najbolje pokazuje kvantitativna analiza upotrebe pojedinih termina u Bushevim state of the union govorima od 2001. do 2007. Recimo, 2001. Bush je govorio o ekonomskom surplusu - višku novca - naslijeđenom od prethodne Clintonove administracije, koji je odmah, na brzinu, razdijeljen bogatašima u stilu Superhika, ukidanjem poreza na nasljeđivanje i prepolovljivanjem poreza na zaradu od uloženog kapitala. Nikada više nakon 2001. surplus nije spomenut, jer ga više nije bilo. Ove godine je zato u centru pažnje ekonomski deficit - prouzrokovan najviše koštanjem ratovanja u Iraku i Afganistanu. U sedam godina Bush je uspio osiromašiti zemlju i uvući je u dva krvava rata, od kojih se niti jednom ne vidi kraja.
Kao i u komunizmu, i u Americi zastupnici često prekidaju predsjednika aplauzom u toku njegovih govora. No, Bushu plješću sve manje. Ove godine su mu pljeskali samo 14 minuta, najmanje u toku sedam godina.
