Priznanje je došlo potpuno neočekivano – književni nobelovac Günter Grass kao mladić je u zadnjoj godini rata bio pripadnik zloglasnih jedinica Waffen-SS. Je li to kraj moralne instance Güntera Grassa, te što ovo otkriće stvarno mijenja u slici o ovom književniku? Zatim, zašto je o tome šutio punih 60 godina? I, zašto je progovorio baš sada? Ukratko, radi li se u aferi, kako je naslovio jedan dnevnik, o iskupljenju, demontaži ili PR-u? Polemike koje je priznanje izazvalo kreću se u krajnostima.
U društvu s Ratzingerom
Suho ispričano, vijest koja je u njemačkoj javnosti odjeknula kao takva senzacija, je ova: Günter Grass nedugo prije svog 17. rođendana u jesen 1944. godine, pozvan je u vojsku, za koju se prijavio godine dana ranije. Prošao je obuku, a u ožujku i travnju 1945. godine u sklopu 10. tenkovske divizije Waffen SS-a „Frundsberg“ sudjelovao je u povlačenju Nijemaca iz Lužice. 20. travnja je ranjen i nakon toga je završio u američkom zarobljeništvu, gdje je, u istom sabirnom logoru u Bad Aiblingu u kojem je tada bio i Joseph Ratzinger, dočekao kraj rata. Grass je ovo ispricao u intervjuu dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung, dok će se detalji moći pročitati i u knjizi Beim Häuten der Zwiebel (Guleći luk) koja izlazi 1. rujna, a u kojoj Grass sabire sjećanja na mladost u Gdanjsku, gdje je rođen 1927. godine, te vrijeme od početka 2. svjetskog rata pa do objavljivanja Limenog bubnja 1959. godine. Guleći sjećanja poput slojeva luka, Grass dolazi i do crne mrlje, koju je do sada pokušavao sakriti i pred samim sobom. Desetljećima sam sam sebi odbijao priznati to dvostruko slovo. To što sam glupim ponosom svojih mladih godina prihvatio, nakon rata sam si uz rastući sram htio prešutjeti. Ali, teret je ostao i nitko ga nije mogao olakšati – piše Grass.
Čovjek živi u svijetu u koji se rađa, obranio je Grassovo svjedočanstvo njegov generacijski autorski kolega Dieter Wellershoff – konačno, i do sada se znalo da je Grass na kraju rata bio u vojsci. Ipak, šok su izazvala ta dva strašna konsonanta: SS, i popis ratnih zločina koji se uz ove jedinice veže. Naravno, Grass kao 17-godisnjak nije mogao osjećati nekakav strah ili užas pri pomisli na Waffen SS. Prije sam je smatrao samo nekom vrstom elitne jedinice koja se slala na zadatak kad bi zagustilo, kaže Grass, a u prilog mu govore i brojke: Povjesničari koji su se uključili u debatu navode kako su na kraju rata u Waffen SS slani svi mladi ljudi do kojih se moglo doći - od 1943. do 1945. godine broj im se s 450.000 popeo na 830.000.
Vijesti o zločinima kao "specijalni rat"
To da je pozvan u vojsku Grass zahvaljuje tome da je već kao petnaestogodišnjak došao na ideju da se pridruži podmorničkim jedinicama, no odbijen je kao premlad. Glavno mi je bilo otići iz tog uskog prostora, iz obitelji, tako su se osjećali mnogi moje generacije, kaže Grass u FAZ-u, gdje dodiruje i još jednu neuralgičnu točku svoje generacije: tadašnju vjeru u konačnu pobjedu, skepsu prema vijestima o zločinima, koje su se odbacivale kao saveznička propaganda, kao i vlastito priznanje da je tek nakon nürnberškog iskaza bivšeg šefa Hitlerjugenda Baldura von Schiracha, kasnije odgovornog za deportaciju bečkih Židova, povjerovao da su Nijemci tako nešto zaista mogli učiniti. Ipak, materijalna je ratna krivnja mladoga Grassa minimalna: nije se ciljano prijavio u Waffen-SS, dio vremena u vojsci proveo je fingirajući bolest, do kraja rata nije ispalio ni metka, a na kraju je još uspio biti i ranjen. Grassu ni sada nitko ne predbacuje to što je kao zaslijepljeni mladac otrčao u rat, niti itko u pitanje stavlja njegovo književno djelo, no status moralno-političkog autoriteta ozbiljno mu je poljuljan. Vjerovao sam da sam svojim pisanjem dovoljno učinio, prošao sam svoj proces učenja i povukao vlastite posljedice. Ali, ostala je ta mrlja, rekao je FAZ-u.
Kritičari sada s pravom pitaju zašto je čekao šest desetljeća da to kaže? Zar zaista kako ne bi riskirao Nobelovu nagradu 1999. godine, što mu podmeće kritičar Hellmuth Karasek, koji ga naziva moralnim apostolom s rupama u sjećanju. Ili pak za takvo priznanje zaista nije sazrelo političko vrijeme, kako smatra Martin Walser, kad kaže da to što najrječitiji suvremenik 60 godina ne može reći da je bez vlastite krivnje zavrsio u SS-u baca otrežnjujuće svjetlo na vladajuću klimu obrade prošlosti, sa svim tim normiranim mislima i govorom.
Ono što sada ulazi u naše kulturno sjećanje je činjenica da je nobelovac Günter Grass jednom nosio SS-ovu uniformu. A to je ružna, gorka poanta, koja ga čini dijelom naše povijesti na sasvim drugačiji način nego što smo do sada znali, kaže Frank Schirrmacher, urednik FAZ-a.
Da je priznanje crne mrlje bilo teško poput olova, to pokazuje i debata koja se razvila u manje od dva dana, ali i to da nitko od njegovih biografa s kojima je intenzivno surađivao nikada nije saznao tu činjenicu. Za jednog od njih, Michaela Jürgsa, Grassov intervju dolazi kao osobno razočaranje, za njega je to kraj jedne moralne instance. I to od čovjeka koji je u svom pisanju protiv zaborava, u književnom i javnom govoru u svojstvu nečiste savjesti nacije uvijek tematizirao pitanje krivnje i nikada nije oklijevao optužiti druge za sljedbeništvo.
Danas imamo toliko boraca otpora da se čovjek pita kako je to Hitler uopće došao na vlast, rekao je Grass i u FAZ-u, opet napadajući i sliku po kojoj je nekakva horda mračnjaka zavela nedužan narod. To nije tocno. Sam sam kao dijete doživio to oduševljenje i podršku. I upravo tim oduševljenjem i njegovim uzrocima bavio sam se još u 'Limenom bubnju', ali i sada, pola stoljeća kasnije, u novoj knjizi, kaže autor možda najpoznatijeg i najsilovitijeg romana posljeratne Njemačke.
Više od pisca
Günter Grass odavno je više od pisca, a ponekad je i sve drugo osim pisca. Već preko pedeset godina (i uz njega u toj mjeri još samo Hans Magnus Enzensberger), dominira književnim i političkim diskurskom zemlje, poput, kako ga opisuje kritičar Volker Weidermann, nepomične planine, koja daje pravorijek o gorućim pitanjima i otvara nove teme javnog diskursa – od bojkota izdanja novinske kuće Springer, preko osude američke intervencije u Iraku ili danskog objavljivanja Muhamedovih karikatura, od izbornih preporuka u korist Socijaldemokratske partije, do diranja u tabu-temu njemačkih ratnih žrtava u Korakom raka, pa do kontroverznog eseja iz 1990. godine u kojem se izjasnio protiv spajanja Istočne i Zapadnje Njemačke, a za njihovu konfederaciju.
Jedna od političkih debata koje je vodio upravo u ovim trenucima pak baca neugodnu sjenu na pisca – ona iz 1985. godine oko posjete tadašnjeg kancelara Helmuta Kohla i američkog predsjednika Ronalda Reagana vojnom groblju u Bitburgu, na kojem leže i ostaci SS-ovaca, oko čega je Grass tada polemizirao govoreći o prekrajanju povijesti. Umjesto da je tada iskoristio šansu i rekao: i ja sam bio među njima, odlučio se za šutnju, predbacuju mu kritičari. Grass je lagao svojoj publici dok je rastrgan unutarnjim konfliktom glumio nepotkupljivog suca-pjesnika, napisao je jedan novinski komentator. Čovjek koji je uvijek govorio o svemu, o svakoj političkoj i moralnoj temi sadašnjice, to da je baš on o ovome šutio, to je veliko iznenađenje, smatra pak Frank Schirrmacher, zaključujući da je ipak bolje da je temu otvorio sam nego da je jednog dana otkrio neki germanist.
Sezona lova
A debata se u međuvremenu proširila s književne na političku pozornicu, pa se o slučaju Grass osjećaju pozvanima svoje reći i pokrajinski ministri i zastupnici Bundestaga, izjava se traži od vladinog glasnogovornika i njemačke kancelarke. Lech Walesa zahtjeva da se Grassu oduzme povelja pocčsnog građanina Gdanjska, a jedan CDU-ov političari da vrati Nobelovu nagradu. Pa nije se njegov život promijenio, nego ono što mi o njegovom životu znamo. Ne mislim da ćemo ga iznova vrednovati nakon ovoga otkrića, smatra SPD-ov bivši predsjednik Bundestaga, Wolfgang Thierse. Podršku je dobio i od Ralpha Giordana, za kojega Grassova vjerodostojnost ovime uopće nije promijenjena ili Wellershofa, koji kasno priznanje smatra krivim korakom, ali vise taktičke nego moralne prirode. Vjerojatno je sve to gurnuo u stranu, uz misao „pa ja to uopće više nisam, ne može me se više pozivati na odgovornost za tog mladog momka od nekada, kaže Wellershoff.
Sam Grass, užasnut je razmjerima polemike, koju doživljava kao hajku, kao pokušaj da ga se uništi kao osobu. Ona će svakako u Grassovoj biografiji ostati kao ružna poanta na kraju životnog puta, ali, kako je u svojoj novoj povijesti njemačke posljeratne knjiežvnosti napisao Volker Weidermann, koji je Grassu skoro blasfemično posvetio tek jednu stranicu, ta nepomična planina ipak ostaje trajna. Uza svo piljenje živaca, svu predvidljivost i samodopadnost njegova dociranja, bez njega će zemlja biti drugačija. Ne i bolja.

