Prilično bogat baletni program ovogodišnjega Splitskog ljeta upotpunilo je 19. srpnja i prvo inozemno gostovanje – Makedonske Opere i Baleta iz Skopja, s predstavom Crvena soba, čiji je autor ujedno i ravnatelj splitskog Baleta Igor Kirov.
Crvena soba zamišljena je kao pedesetominutni moderni balet – scenski eksperiment, koji prikazuje težnju za pripadanjem i vječnom ljubavlju, ali i priču o samoći kao jedinoj formi potpunog pripadanja. Libreto Saše Dimoskoga inspiriran je Schubertovim Gudačkim kvartetom u d-molu br. 14, poznatijim pod nazivom Smrt i djevojka, koji je doživio mnoga scenska i filmska uprizorenja. Okosnica priče je Smrt koja žudi za ljubavlju, zbog čega dolazi među ljude i zaljubljuje se u Proroka, odvojivši ga potom od svega ovozemaljskog i odvevši ga u drugi svijet – Crvenu sobu. U pokušaju da Proroka vrati u svijet stvarnosti, Djevojka počinje svoj put inicijacije, uspijeva ga odvojiti od Drugog svijeta i vratiti na Zemlju, dok Smrt ostaje sama u praznini podzemlja.
Uz trokut glavnih likova (Smrti Aleksandre Mijalkove, Proroka Vasila Chichiashvilija i Djevojke Mimi Pop Aleksove-Atanasovske), na sceni se pojavljuje još deset plesača (Mnoštvo), koji su u funkciji utjelovljenja različitih ljudskih osjećaja i stanja – od zemaljskih do onostranih (plešu ih Ivana Kočevska, Saša Evtimova, Biljana Basmadžieva, Dojčin Dočev, Igor Velanoski, Jan Kisilev, Agim Baftii i Ilijana Danilov).
Koncepcijski i koreografski, balet od samog početka podsjeća na Kirovljeve splitske uratke, prvenstveno na 5 do 12 i Na putu, i takav dojam ne slabi do kraja. Publika koja ih do sada nije imala priliku vidjeti, u ovo se vrlo lako mogla uvjeriti, jer se ovogodišnji ljetni splitski baletni repertoar – iako kvantitativno solidno zastupljen – sastojao isključivo od Kirovljevih predstava (s jedinom iznimkom gostovanja Kazališta Savezne zemlje Saske iz Radebeula).
Kirovljevi baleti rađeni za splitski HNK uglavnom su vrlo dobro zamišljeni i realizirani – konstrukcijski možda neizbježno slični, ali i u dovoljnoj mjeri neupitno samosvojni. No makedonski je, naprosto, najvećim dijelom samo kompilacija njihovih isječaka, i to ponajviše dvaju spomenutih. S obzirom na to da autor predstavu nije radio za splitski, već za skopljanski teatar, ako i nije posve originalna, legitimna jest; takvim se, međutim, pokazalo i njezino nimalo (samo)kritično uvrštavanje na ljetni repertoar – legitimnim, ali nimalo originalnim.
Za ovakav dojam zaslužna je već scenografija, koju čine crvene kulise, kao i stepenište i kocke u istoj boji. Ove posljednje bile su svrhovite u 5 do 12, no sada su bez jasne simbolike, odnosno poveznice s pričom, a k tome i nedovoljno inventivno iskorištene, dok je stepenište pak ostalo gotovo posve neiskorišteno. Inspiraciju je ovog puta izgubio i inače njome nepresušan kostimograf Aleksandar Noshpal, čiji su uniseks kostimi s geometrijskim motivima, u pretežno bijeloj, sivoj, crvenoj i crnoj boji, funkcionalno i estetski korektni, no također već viđeni likovni potporanj u Na putu.
Na sličnom je tragu i onaj puno važniji segment – koreografija, koja se također oslanja na već viđene adute: od penjanja po bočnoj strani kulise, preko pada plesačice s visine u ruke plesača, do podrški u kojima plesačice izvode špagu u najrazličitijim tjelesnim položajima. Dakako, koreografija je uobičajeno strelovita i zahtjevna, s mnoštvom elemenata i njihovih brzih izmjena, maksimalnih ekstenzija i okretnih, vrlo efektnih podrški, od kojih se nekolicina ponavlja poput svojevrsnog lajtmotiva – primjerice, ansambl scena u kojoj su plesačice u naručjima plesača u pozi attitude. Međutim, bez promjena u dinamici – Kirov ostvaruje promjenom broja plesača na pozornici, ali ne i promjenom brzine plesnih elemenata – te općenito bez adekvatne prilagodbe glazbenom tempu, zbog čega se stvara dojam da je tehnička virtuoznost sama sebi svrha. No najvažniji autorski nedostatak predstavlja izostanak bilo kakvog emotivnog naboja, što je doduše karakteristično za Kirova, ali je posve neshvatljivo u predstavi koja je zamišljena kao priča o čežnji za ljubavlju i strahu od nepoznatog.
Ansambl je generalno bio vrlo dobro usklađen, iako bez pojedinaca koji bi se upadljivije isticali. Ovo se odnosi i na glavnu protagonistkinju Aleksovu-Atanasovsku, koja je doduše bila vrlo disponirana, kao i interpretativno djevojački neiskvarena, ali također – uz ovo usko vezano – i mladenački još neformirana plesna osobnost. Markantnom i sceničnom Chichiashviliju proročke osobnosti pak nije nedostajalo, no jest pravog prostora da iskaže sav tehnički i interpretativni kapacitet, kao i da dodijeljenom minutažom opravda jednog od glavnih nositelja radnje.
Sve svoje adute uspjela je zato pokazati Mijalkova, koja je pojavom, stilom i uopće načinom držanja i kretanja, doista besprijekorno utjelovila sve istovremeno privlačne i zastrašujuće strane Smrti. Jedina u špicama, lijepih i izrađenih stopala, prezentirala je vrlo dobru klasičnu tehniku, s glatko i sigurno izvedenim renverséima, chaînésima, pirouetteima, balansima... zaokružujući ih stasitom pojavom, snažnim karakterom i još snažnijim samopouzdanjem, zahvaljujući kojima se te večeri izdignula kao jedina s natprosječnim ostvarenjem.
No što je, dakako, premalo da bi prikrilo općenitu prosječnost predstave, koja je možda mogla zadovoljiti apetite slučajnih turista, ali one stalnih baletnih gledatelja već teže. Na tragu ovog dojma bilo je i nepopunjeno (ionako neveliko) Sustipansko gledalište, kao i njegove podijeljene reakcije, koje su se protezale od odlazaka prije kraja predstave, preko mlakog aplauza, pa do ponekog uzvika bravo po njezinom svršetku.
