Profit ispred interesa djece

Devetogodišnjak iz Pakistana, petnaestogodišnjakinja iz Indije, desetogodišnji dječak iz Teksasa - svi su si oni početkom siječnja oduzeli život vješanjem, a posljednje što su gledali na televiziji bilo je smaknuće Sadama Huseina. No ova se djeca nisu namjeravala ubiti zbog tuge za iračkim diktatorom, već su oponašala viđeno na televiziji, ne mogavši povući granicu između igre i stvarnosti… Potoci krvi, forenzične analize mjesta zločina, masovne tučnjave, prizori su koje nam sedam dana u tjednu serviraju naše televizijske kuće. Koliko je sve to zabavno, poučno ili opasno, o tome svatko ima svoje mišljenje. TV se uvijek može ugasiti ili maknuti iz kuće, a i daljinskim se uvijek može promijeniti program. S djecom je priča drugačija. 'Djeca su znatiželjna i k tome su vizualni tipovi. Oponašaju viđeno i nisu svjesni opasnosti, stoga mediji trebaju biti svjesni odgovornosti koju imaju. Roditelji se čude kada im se dijete ponaša agresivno, tvrdeći da to nije naučilo kod kuće. I nije. Naučilo je gledajući televiziju', kaže Ines Vrban, voditeljica Centra za djecu, mlade i obitelj Modus. No nisu samo najmlađi skloni oponašanju nasilja s TV ekrana. Svakodnevna izloženost agresivnim sadržajima dosta ljudi čini neosjetljivima na stvarno nasilje. 'Istraživanje pokazuje da, kada se na televiziji prikaže snimka samoubojstva, idućih deset dana raste postotak onih koji si oduzimaju život', kaže Vladimir Lulić, predstavnik Hrvatskog novinarskog društva u Vijeću za djecu Vlade RH. Hrvatske televizijske kuće konstantno smanjuju udio dokumentarnog, obrazovnog i školskog programa u korist zabavnih sadržaja. Jer, naravno, od ovih prvih profit je nizak ili ga uopće nema. No hrvatska državna televizija, upravo zbog toga što je financiraju građani, trebala bi brinuti za mentalno zdravlje djece. Doduše, HRT jedini ima obrazovni program, ali se isto tako događa da se za djecu neprimjereni sadržaji mogu vidjeti u bilo koje vrijeme. Europski ministar pravosuđa Franco Frattini predložio je da se na razini Europske unije uvedu naljepnice koje bi trebale biti stavljene na videoigre koje potiču nasilje. Takve naljepnice sadržavale bi obavijesti o tome kojem je uzrastu određena igra namijenjena te upozorenja roditeljima. Tako roditelji u subotu u 17.30 lijepo posjednu svoje dijete ispred televizora, okrenu na drugi program HRT-a i odu se odmoriti misleći da u to doba dana ono ne može ništa ružno vidjeti. No 'bezazleni' film o mafijaškoj obitelji i njihovim zgodama započinje čupanjem jezika 'stričeku' koji je 'finu familiju' otkucao policiji, a završava scenom masovne pucnjave s otprilike desetak mrtvih. Želeći doznati tko i kako kontrolira televizijski program saznali smo da zapravo ne postoje jasni propisi vezani uz određeni sadržaj ili pak vrijeme njegova prikazivanja. Ulogu regulatora medijskih proizvoda kod nas ima Vijeće za elektroničke medije, no ono tek naknadno provjerava sadržaj televizijskih programa, tj. nakon njegova emitiranja. Zakonska stavka koja se odnosi na zaštitu djece od neprimjerenih scena glasi otprilike ovako: sadržaji koji bi mogli štetiti ne smiju se prikazivati u vrijeme kada bi ih djeca mogla gledati. Zanimljivo… No nije precizirano kakvi su to sadržaji i koje je to vrijeme kada djeca običavaju sjediti pred TV-om. 'Medijske nakladnike prvo upozoravamo, zatim i opominjemo. Kada skupe četiri opomene, ukida im se koncesija', pojašnjava Denis Peričić, predsjednik Vijeća za elektroničke medije, te dodaje da zbog nemogućnosti zakonskog preciziranja neadekvatnog sadržaja apeliraju na savjest nakladnika. Peričić tvrdi da je takva praksa dosad funkcionirala. Sve to, naravno, znači da su djeca prepuštena na milost i nemilost proizvođačima programa… A ni ne treba posebno napominjati da je njima profit uvijek na prvom mjestu. U svijetu postoji praksa koju je kod nas primijenio samo HRT - kraj naslova filma naznačiti za koju je dob djece primjeren - ali te su oznake proizvoljne i nisu propisane zakonom. Ured pravobraniteljice za djecu također ima vezane ruke. Mogu samo apelirati na televizijske kuće i novinare da poštuju prava i interese djece te da neprimjeren sadržaj prestanu prikazivati. Kada su, primjerice, organizirali okrugli stol na temu 'Pozitivni sadržaji za djecu i o djeci', odazvao se zabrinjavajuće malen broj medijskih djelatnika. Stoga roditelji sami moraju pokušati zaštititi svoju djecu od neprimjerenog sadržaja na televiziji. Trebaju pratiti što njihova djeca gledaju i razgovarati s njima, osobito zbog nekih negativnih efekata poput viktimizacije, koja se većinom javlja kada mala djeca gledaju vijesti o, primjerice, prirodnim katastrofama ili terorizmu pa pomisle da će se to i njima dogoditi. Djeca ne bi trebala imati televizor u sobi jer su istraživanja pokazala štetnost ranog izlaganja nasilnim sadržajima i povezala ga s nekim sindromima kao što je hiperaktivnost. Također, djecu treba medijski opismenjivati tako da znaju kritički i analitički promatrati televizijske sadržaje, u čemu i škola može mnogo pomoći, napominju iz Ureda pravobraniteljice za djecu.