Domovinski pritisak je toliko neumjeren da s vremena na vrijeme delegacija Europske komisije u Hrvatskoj relativno susretljivo reagira na primjedbe sindikalista zbog politike Vlade RH
Proces pregovaranja Hrvatske s Europskom unijom o pristupanju toj zajednici država, a koji traje već pet godina, vodi se tako da obično prvo saznamo za trenutak otvaranja pojedinog od 35 poglavlja pravne stečevine EU-a, da bismo nakon jedne ili više godina bili svečano obaviješteni kako je prilagođavanje hrvatskog zakonodavstva s dotičnim poglavljem uspješno završeno, te da se možemo koncentrirati na preostala. Između te dvije točke na vremenskoj osi stane i poneka vijest o mogućem posrtanju kandidata, začinjena servisnim informacijama o čisto tehničkim karakteristikama postupka, i to je uglavnom sve. Ako se i događa nešto povrh toga, dogodit će se mimo javnosti; čut ćemo za istinu tek naknadno, kad zbog dotrajalosti ambalaže procuri neki glas poput onog o dogovoru oko zle sudbine naših brodogradilišta.
Europska unija, pak, sama je po sebi toliko determinirana jednom vrstom interesa, da se gotovo nikakvi odnosi unutar ili oko nje i ne realiziraju s razloga druge vrste. Posrijedi je, naravno, slatki život privatnog kapitala, ma koliko da mnogi još vjeruju kako je ravnopravno na stvari čitav kompleks raznih motiva. Ali, realna slika dinamike pregovora - o kojima Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu kaže da „nema nikakvih pregovora, postoje samo direktive" - uskraćena je i onim službenim predstavnicima većinske klase, inače podređene spomenutom rezonu, koji su formalno uključeni u dobar komad postupka prilagodbe. U protivnom bismo ipak znali više, bez obzira na opravdane prigovore većini domaćih sindikata kao nositelja alibi-funkcije „partnera" u „socijalnom dijalogu". Kulićevskim rječnikom: nema partnerstva, nema dijaloga.
Kako taj odnos izgleda u konkretnoj praksi na hrvatskoj pregovaračkoj strani, ispričala je ovom novinaru Marina Kasunić Peris iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, članica radne skupine za 19. poglavlje, pod naslovom Socijalna politika i zapošljavanje, koje je zatvoreno krajem prošle godine.
„Održali smo svega par sastanaka", kaže ona, „zapravo, prezentiran nam je nacrt pregovaračkog stajališta, potom smo dali svoje mišljenje s prijedlozima koji ni tada niti kasnije nisu uvaženi, a u nastavku smo još tražili i obavijesti o pregovaračkim konferencijama, koje nismo dobili". Nije za čuditi se takvom ishodu, budući da je omjer državnih i sindikalnih predstavnika u radnim skupinama za pregovaračka poglavlja doslovce uvredljiv, naročito dodamo li tome i mjesta odvojena za poslodavce, čiju stranu ionako već drži Vlada, tko god bio u njoj.
Kasunić Peris: "Moramo biti svjesni da europski minimum radničkih prava, zbog kojeg se u razvijenim zemljama EU-a vodi burna rasprava, za nas u ovom trenutku predstavlja maksimum za kojega čak nismo sigurni možemo li ga dohvatiti".
Udar dominantnog interesa koji ne poznaje nacionalne granice, tako hrvatske sindikaliste i radnike dočekuje već na ovdašnjoj sceni. Štoviše, domovinski pritisak je toliko neumjeren da s vremena na vrijeme i delegacija Europske komisije u Hrvatskoj relativno susretljivo reagira na primjedbe sindikalista zbog politike Vlade RH. „Posebno smo ih kontaktirali zbog nedavnog Zakona o radu, tj. onoga što nam je nametano, a nije bilo u skladu s direktivama EU-a. I, zaista, nešto smo tako i uspjeli korigirati, vezano uz odredbe o radu na određeno vrijeme. Ali, moramo biti svjesni da za nas u ovom trenutku taj europski minimum radničkih prava, zbog kojeg se u razvijenim zemljama EU-a vodi burna rasprava, predstavlja maksimum za kojega čak nismo sigurni možemo li ga dohvatiti", riječi su Kasunić Peris, koja smatra kako je elementarni položaj hrvatskih radnika takav da mu i problematični EU-okvir može samo pomoći, a slaže se da je posve zasebno pitanje kako isti kontekst utječe na vakuum u području domaće gospodarske strategije, odnosno zapuštanje sustavne politike u tom, širem pogledu. Pravna je stečevina ipak jedno, dok je npr. svakodnevna ovisnost o kreditima u kombinaciji s lošom industrijskom politikom, uvelike odvojeno polje borbe.
Ono što je zapadnoeuropsko radništvo ipak uspjelo sačuvati pred naletom neoliberalnog kapitalizma otprije trideset i kusur godina, ugradivši to dijelom u pravnu stečevinu EU-a, u postranzicijskoj Hrvatskoj - nakon klasnog suicida otprije dvadesetak godina - ugroženo je, dakle, nastojanjem ovdašnje vlade da nas u budući savez utjera s pravima osjetno manjim od prosječnih u zadanom okruženju. Nacionalnim interesom kojeg ona zagovara ispostavlja se tako volja poslodavaca, domaćih i jednako stranih koji u Hrvatskoj očekuju uvjete poslovanja lagodnije negoli drugdje. H-alterova sugovornica iz SSSH-a o tome govori: „Uz obvezatne, vlada je pod izlikom usklađivanja s EU-om nerijetko preuzimala i neobvezatne odredbe, one koje smanjuju radnička prava. Dobar primjer za potonje je direktiva o duljem trajanju radnog tjedna, zadržana u pravnoj stečevini zbog vrlo tvrdog stava Velike Britanije. Naša je vlada tu mogućnost ipak zloupotrebila".
Ministarstvo rada i poduzetništva nije kadrovski osposobljeno za praćenje razvoja pravne stečevine Europske unije. To nije inertna masa zakona isklesanih u stijeni, nego dinamička cjelina s kojom valja ići ukorak još u sklopu pregovora o pristupanju, ili u protivnom stvari mogu samo ispasti još gorima
S druge strane, osim što Kasunić Peris naglašava da „vlada doživljava sindikate kao nužno zlo", nedjelotvornost istih uzrokovana je i njihovom znatnom fragmentiranošću; pojedine sindikalne središnjice, kakvih je pet u Gospodarsko-socijalnom vijeću, broje manje članstva nego što ih imaju određeni veliki hrvatski granski sindikati. Njihova reprezentativnost je toliko neujednačena da je, prema iskazu ove sindikalistkinje, čak i delegacija Europske komisije u Hrvatskoj izrazila „čuđenje i zabrinutost" u vezi s takvim odnosom. Pregovarački kapaciteti su neravnomjerni, pa dio središnjica uopće nije bio spreman za raspravu o ZOR-u, dok vlada spremno koristi već samu činjenicu da baš i ne postoje najjasnija pravila o tome tko može pregovarati s njom u ime radnika. A ukupne posljedice takve situacije ukazuju nam se i onda kad nas obuzme neodoljiv dojam da vlada prema potrebi uspijeva među takvim sindikatima aktivirati svoje „spavače".
Tako nastrojena vlada kronično je nezainteresirana za ozbiljnu količinu sadržaja pravne stečevine, ne računamo li ono što nekako već može direktno instrumentalizirati, poput rečenih odredbi o trajanju rada i radu na određeno vrijeme. Znamo s kim imamo posla: riječ je o vladi koja na zakon obraća pažnju samo onda kad joj se to samoj isplati. Govoreći o poglavlju Socijalna politika i zapošljavanje, ali i šire, saznajemo kako nadležno Ministarstvo rada i poduzetništva nema kadar koji bi pratio što se novog dešava u Europskoj uniji, kao živoj strukturi koja stalno mijenja svoje facete, osobito sav onaj raznorodni fundus nazvan pravnom stečevinom. To, dakako, nije inertna masa zakona isklesanih u stijeni, nego dinamička cjelina s kojom valja ići ukorak još u sklopu pregovora o pristupanju, ili u protivnom stvari mogu samo ispasti još gorima - po zemlju pristupnicu, a svakako manje po druge.
U taj dio problema spada i zrela bojazan kako hrvatske vlasti neće spoznati svoj djelokrug u pretpostavljenomu budućem europskom kontekstu. U tom je smislu otvoren izvjesni prostor nakon Lisabonskog ugovora, no posrijedi su finese koje treba marljivo razvidjeti kako bi se učinile iole korisnima. Ako već moramo stupiti u EU, a malo je vidnih impulsa koji bi oponirali tomu, ne bi bilo loše da barem to iskoristimo. Ipak, razloga za ma kakav optimizam gotovo da uopće nema, jer nema indicija da se netko u vrhu domaće vlasti zalaže oko javnog interesa. S političkom elitom od koje desnica populistički vuče prema najgorim segmentima nekadašnjeg lijevog upravljanja onom propalom državom, a navodni lijevi najavljuju izraziti desni te antisocijalni zaokret čim jednom opet dođu na vlast, već i fizikalno uvjetovano možemo samo ostati tu gdje jesmo.
