Žitnik i Lipova Glavica - tako se zovu mjesta koja će, ima li Boga i pravde, obići budući hrvatski predsjednik. Na ovim mjestima on će pognuti glavu i pošutjeti koji minut, a zatim će položiti prigodan vijenac uz mramornu ploču s imenima upisanima zlatorezom. Na ovim mjestima, Žitniku i Lipovoj Glavici, strijeljani su potpuno nevini ljudi. Njihovi krvnici na odorama su nosili oznake Hrvatske vojske, ali dostojanstvena predsjednikova pojava i pijetet iskazan na mjestu gdje su nevini skončali jasno će dati do znanja da su vojnici počinili zločin iza kojeg država ne može i neće stajati. Društvo koje je izabralo ovog predsjednika razumjet će njegovu gestu i tek najveći primitivci javno će se usuditi osporiti ovaj spomen na ubijene ljude.
Likvidirani bez razloga i povoda
Nitko od njih nije pripadao neprijateljskim paravojnim formacijama, dapače vodili su miran suživot s ostalim stanovništvom, bez namjere pružanja bilo kakvog otpora obrambenim postrojbama Hrvatske vojske; dijeleći sudbinu branitelja i stanovnika grada. Kod nikoga od njih nisu nađene nikakve radio stanice, snajperi; za nikoga od njih nije postojala niti osnova sumnje da bi mogao biti špijun ili snajperist. Odvođenju u zatočeništvo, a zatim na likvidaciju nisu se mogli oduprijeti. Odvedeni su od strane naoružanih osoba, zatočeni su i potom likvidirani bez razloga i povoda. Radilo se o civilima mahom srpske, ali i hrvatske nacionalnosti.
Tako je o žrtvama i njihovoj sudbini zapisao Vrhovni sud Republike Hrvatske.
Četvorica od šestoro ozbiljnih kandidata za predsjednika Hrvatske najavili su pomilovanje Mirka Norca Keve, generala osuđenog na 12 godina zatvora zbog ratnog zločina. Jedan predsjednički kandidat nije se jasno očitovao, dok se tek jedna kandidatkinja na pitanje o pomilovanju izjasnila da »ne bi podržala pomilovanje za ratne zločine prije nego što istekne dvije trećine kazne, naročito ne u slučaju generala Norca«.
"Prema informacijama koje imam, u slučaju generala Norca postoje okolnosti koje mu daju pravo na pomilovanje. Ako bi se olakotne okolnosti potvrdile, ne bih imao ništa protiv njegova pomilovanja", kaže predsjednički kandidat Nadan Vidošević.
Njegov ljuti rival Andrija Hebrang pak javnosti poručuje:
"Ako me Norac zamoli za pomilovanje, ja ću to sigurno odobriti".
Kandidat Primorac nipošto ne želi izgubiti ovu utrku u ljubavi prema domovini te se u rodnom Norčevom mjestu - Otoku kod Sinja- sastao s generalovim ocem Antom Tadijom Norcem. Tom prilikom skromno je primijetio:
"Samo su dva počasna građanina Otoka - Mirko Norac i Dragan Primorac. S ponosom bih došao u Otok kad bih pomilovao generala".
Reakcija srbijanskog specijalnog tužitelja za ratne zločine Vladimira Vukčevića - koji je navedene izjave hrvatskih predsjedničkih kandidata ocijenio »nemoralnim i opasnim« - samo nas je učvrstila u vjeri da se pitanje Norčevog pomilovanja ima još predanije doživljavati kao kantar za mjerenje domoljublja. Ovo nije za čuditi, jer lik i djelo generala Norca u javnosti su najčešće tretirani u domoljubnom ili estradnom tonu, bez podsjećanja na mračnu epizodu njegovog života; onu koja ga je dovela iza rešetaka.
Norac: Idemo likvidirati grupu Srba
Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da je dana 17. listopada 1991. godine u prostorijama takozvanog operativnog štaba u večernjim satima održan sastanak na kojem su optuženici Tihomir Orešković i Mirko Norac Kevo naredili prisutnima da moraju izvršiti likvidaciju jednog broja civila. Radilo se o civilima koji su prethodno, po zapovijedi optuženika Tihomira Oreškovića i Mirka Norca Keve, bezrazložno uhićeni i koje je po njihovom naređenju optuženik Stjepan Grandić zatočio u za to pripremljenu prostoriju unutar Vojarne u Perušiću. (Civile iz stanova, kuća, podruma, skloništa, sa radnih mjesta, sa ulice odvodili su Vojna policija te pripadnici 118. brigade - i to pripadnici izviđačkog voda te brigade.) Svjedok Ivan Marković govori da je optuženik Norac rekao: »Idemo u akciju!«, na što je reagirao Dasović govoreći da on ne bi išao. Kad se Dasović pokušao usprotiviti oštro su ga presjekli - i optuženik Orešković i optuženik Norac - a kada je nastavio govoriti da to ne bi trebalo raditi oba optuženika odgovorila su mu da su to raspravili. (...) Iz izvještaja svjedoka Bolfa također proizlazi da je upravo Norac rekao da »idemo izvršiti zadatak - likvidirati jednu grupu Srba«. Iz audio-zapisa slijedi da je upravo optuženik Norac na sastanku rekao »Moramo činiti, moramo izvršiti određene egzekucije nad određenim ljudima«. Svi prisutni sa sastanka odlaze na plantažu borova Žitnik ili Pazarište i tu dolazi do likvidacije civila - i to najmanje njih deset - među kojima su zasigurno bili Boško Tomičić, Nikola Ivanišević i Milica Radmanović.
I ove rečenice stoje u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Svaka rečenica suhoparnog teksta što opisuje događaje zbog kojih je general Norac (o)suđen dio je zaboravljenog horora, traume kojoj se društvo prepustilo bez iskrene namjere da se s njome suoči. Aveti te priče još dugo će nas progoniti, pridružene onima što nas - spore ali uporne - prate već pola stoljeća. Umirit će ih, rekosmo, budući predsjednik koji će doći na Žitnik i Lipovu Glavicu, kako bi se poklonio žrtvama. Sigurno je da se on neće zvati Milan Bandić, aktualni predsjednički kandidat koji je proteklog tjedna posjetio rodno mjesto čovjeka osuđenog za zločin koji je u presudi krivcima opisala pravna država.
Predsjedničkog kandidata Bandića, izvijestile su dnevne novine, »na Trgu dr. Franje Tuđmana u Otoku dočekali su i članovi obitelji generala Mirka Norca - Mirkov osmomjesečni sin Ante, Norčeva supruga Jelena i Norčeva sestra, a kasnije ga je pozdravio i Mirkov otac Ante«. Govoreći pred dvjestotinjak okupljenih Otočana Bandić je poimence pozdravio obitelj Norac, »oca Antu, suprugu Jelenu i malog Antu«. Nakon skupa, zajedno sa svojim suradnikom Mirom Lacom, iza zatvorenih vrata održao je i sastanak s Antom Norcem. Miro Laco, inače, kum je i najbolji prijatelj osuđenog generala, čovjek koji je s njim dijelio i gospićke ratne dane. Nije teško pretpostaviti što je kandidat Bandić obećao generalovom ocu na tom sastanku iza zatvorenih vrata.
Što bi, uostalom, jedan »budući predsjednik« mogao obećati ocu čovjeka koji svoje najbolje godine provodi u zatvoru, a u društvu je uglavnom doživljen kao »heroj, a ne zločinac«; što bi mu iza zatvorenih vrata, u prisustvu zatvorenikova kuma i najboljeg prijatelja, mogao reći, osim da će mu osloboditi sina. Ima za Norčevu poziciju i u ovog predsjedničkog kandidata milosti i razumijevanja. Davno se dogodio 17. listopada 1991. godine, kad ni milosti ni razumijevanja nije bilo.
Norac: Pucaj, što se ne puca
Nakon takozvanog smrtonosnog sastanka posjedalo se u osobne automobile i krenulo prema plantaži borova Žitnik, gdje je došlo i vojno vozilo sa civilima i gdje je izvršena likvidacija. Iz iskaza saslušanih svjedoka nesporno proizlazi da su svi sa sastanka iz takozvanog operativnog štaba došli na mjesto likvidacije i na zapovijed optuženika Mirka Norca Keve pucanjem iz oružja usmrtili civile. Sam optuženik Norac prethodno je usmrtio za sada neutvrđenu žensku osobu, dok mu je prilikom pucanja u nepoznatu mušku osobu u tri navrata pištolj zatajio. O tome govori svjedok Siniša Glušac navodeći da je upravo optuženik Norac taj koji naređuje da iz kamiona izađu civili. On je taj koji kaže vojnicima da te ljude postroje. Govori o tome da su oni koji su se dovezli sa smrtonosnog sastanka prišli tim postrojenim civilima na pet do deset metara i stajali, kada je optuženik Norac rekao - "Što se čeka?" Upravo je optuženik Norac izvukao jednu ženu iz kolone. Nitko, dakle, nije pucao dok optuženik Norac nije ubio tu ženu. Nakon toga pokušava ubiti i nepoznatog muškarca koji se prije toga protivio, zazivao Norca. Tad mu je pištolj zatajio. Nakon toga ponovo naređuje da se puca, ali sada riječima: »Pucaj, što se ne puca!?«
Svjedok Glušac je decidiran u navodu da su svi sa sastanka pucali i da je optuženik Norac pucao prvi. S obzirom da je iskaz ovog svjedoka potvrđen i navodima Ivana Dasovića, na audio-zapisu, kada kaže da su starice izašle iz kamiona i počele vikati - "Pa nećete nas ubiti, pa nećete nas valjda strijeljati!?" Optuženik Norac je taj koji tada govori da će svatko dobiti jednoga koga mora ubiti.
Tako je utvrdio Vrhovni sud države u kojoj se Milan Bandić, Nadan Vidošević, Andrija Hebrang i Dragan Primorac kandidiraju za predsjednika, natječući se pri tom tko će isklazati više milosti za utamničenog hrvatskog generala. Treba li spomenuti da se nitko od njih niti u jednom trenutku nije sjetio generalovih žrtava?
Tko će, dakle, biti predsjednik koji će se njima pokloniti? Hoće li to učiniti uljuđeni SDP-ov kandidat Ivo Josipović? Hoće li on biti taj koji će podsjetiti na razloge generalove »kalvarije«?
"Kad postanem predsjednik, razmišljat ću o tome", odgovorio je on na pitanje o Norčevom pomilovanju. Sve opcije ostavio je otvorenima, ali nije mu palo na pamet dovesti u pitanje onu postavku o Norcu kao vagi za mjerenje domoljublja. Josipović dobro zna da jasni stavovi o zločinu »naše strane« nisu oportuni; da bi mu izjašnjavanje takve vrste u potpunosti uništilo izglede kod desnog biračkog tijela s kojim bezuspješno nastoji koketirati. Ne, Ivo Josipović nije taj kalibar. Predsjednika koji će se pokloniti žrtvama Mirka Norca i ostalih sudionika odgovornih za opisani zločin Hrvatska će čekati desetljećima, a dobit će ga samo ako bude imala puno, puno sreće. Poklon strijeljanima na Žitniku i Lipovoj Glavici bit će jedan od znakova ozdravljenja društva, baš kao što je aktualno natjecanje u »domoljublju« - ovo koje podrazumijeva bešćutno gaženje po kostima strijeljanih ljudi - pouzdan dokaz da je hrvatsko društvo daleko od ozdravljenja. Rat je očito bolest koja se vrlo teško liječi.
