Prije nešto više od sedamnaest godina napustio sam Zagreb. Iza sebe sam ostavio ruševinu podsusedske Cementare, koju je grad zatvorio 1988. godine, uglavnom na temelju znanstvenog rada troje mladih studenata medicine i njihove/naše emisije na Radiju 101, 1984., kamenu ploču na kojoj piše Noga pomirenja u močvari pored Studentskog doma Stjepan Radić na Savi, i nedovršeni Autoput bratstva i jedinstva. Ante Marković je baš ukinuo inflaciju, pa se više nije moglo živjeti od čekova. Slobodan Milošević je nastavio tiskati novac. Ostalo sam gledao na CNN-u.
U protekle dvije godine proveo sam nešto više dana u Zagrebu nakon mnogo vremena. Ruševina je i dalje tamo, kako sam je ostavio. Ploča, iako zarasla u mahovinu, i dalje je tamo gdje sam zamolio dečke iz Gortana da ju izliju. Netko je postavio klupice oko nje, kao mali park. Za Fade-In proveo sam anketu među studentima koji svakodnevno pored nje prolaze: većina misli da se radi o postolju nekog bivšeg komunističkog spomenika kojeg je Tuđmanova vlast uklonila. Stoga sam uzeo lopatu i počistio mahovinu, da se vidi da spomen-ploča nije postolje spomenika, nego spomen-ploča.
Odlazak u Honduras
Kad sam odlazio, ništa se nije gradilo, i mojoj generaciji se činilo da je osuđena do smrti živjeti sa roditeljima. Puno se toga izgradilo. Pored autoputeva Zagreb-Rijeka i Zagreb-Split, i Autoput bratstva i jedinstva je dovršen sad kad nema više ni bratstva ni jedinstva i kad Europi, koja je, tokom naših ratovanja, našla i zadržala drugu rutu prijevoza između Istoka i Zapada, više nije potreban, te zjapi prazan. Barem se po njemu može ludo brzo voziti.
Od novoizgrađenog naročito su prominentni shopping centri: Konzum, Getro, Metro, Interspar, Diona, Mercator... Uopće se ne mogu sjetiti kako smo nekad živjeli bez tolikih golemih dućana. Predgrađa Zagreba lako je zamijeniti s predgrađima manjeg američkog grada. No bolje bi bilo da su izgradili stanove dostupne prosjeku stanovništva. Jer uz cijene najma od 700 eura (zanimljivo kako kućevlasnici i dalje cijene stranu više od domaće valute, mada kuna nerijetko raste prema euru) za dobar novi stan na pristojnom mjestu u Zagrebu, mnoge mlade obitelji su i dalje osuđene živjeti sa roditeljima, bas kao i pred dvadeset godina. A kupiti kuću na moru postalo je toliko skupo da čak i hrvatska emigracija u SAD-u danas traži prilike u Crnoj Gori.
Manje sam plaćao mjesečni najam šesnaest godina na Manhattanu nego šest mjeseci u Zagrebu. A prekrasan je novi hrvatski tramvaj. Iako bi bilo bolje da su tramvaji spušteni pod zemlju u centru grada. I da je taxi servis pristupačniji. Ove godine sam platio $35 da me taxi odvede od stana u Mlinovima do aerodroma Pleso i $37 da me dovede od JFK aerodroma u New Yorku do Raccoonovog ureda u Queensu, što je otprilike ista razdaljina. Kako se može pravdati jednaka cijena taxi servisa u Zagrebu i New Yorku?
Nekad se moralo ići u kupovinu u Trst ili u Graz. Danas, sa zadovoljstvom primjećujem da na Ilici mogu kupiti gotovo sve kao i na Petoj aveniji u New Yorku. S nešto malo manje zadovoljstva zaključujem kako bi me to koštalo jedno dva puta više. Recimo, traperice, Levi’s 501, odjeća fizičkih radnika u Americi, koštaju u Varteksu, na Jelačić Platzu (German is intentional), oko $100 par. U New Yorku su $49, a na sniženju nekad i do $19. Još su ove u Varteksu Made in Croatia a one u New Yorku Made in Honduras - pa kako može biti skuplje sašiti hlače u Varaždinu i prodati ih u Zagrebu, nego ih sašiti u Hondurasu i prodati u New Yorku, a hrvatski radnik ne zarađuje ništa puno više od svog kolege u Hondurasu? To je zato kaj je država (Hrvatska, tj.) otišla u Honduras, kak bi to Balašević lijepo opjeval.
Danke, Deutsche Telecom!
Ne čudim se zato što svaki put kada dođem svi imaju sve manje vremena da se sa mnom vide: svi sve više rade kako bi otplatili dugove nagomilane da bi se ostvarila iluzija života u prosperitetu Zapada. Više zato nije ni zanimljivo vraćati se: da bi se doživjela manja verzija zapadnog konzumerizma po višim cijenama. Jedan drugi bivše-jugoslavenski rocker, Bora Čorba, sročio je stih e moj druže zagrebački, propjevat ćeš ti njemački. I jest - Danke Deutschland - više od 90 posto financijskog sektora RH je u rukama stranog kapitala, mahom njemačkog, austrijskog i talijanskog, i dvije najprofitabilnije korporacije u zemlji - Hrvatski Telekom i Simpa - T-Mobile mobilna telefonija su u vlasništvu Deutsche Telecoma.
Grimizno T se nadvilo nad Hrvatskom. Prisutno je praktički svuda, sponzorira sve sportove i događaje u zemlji. Možda bi trebalo promijeniti boju hrvatskog grba da bude u skladu s bojom novih korporativnih vlasnika države, ili staviti T na zastavu (tamo gdje je nekad stajalo U). U drugim zemljama postoji SMS servis, u Hrvatskoj su uveli SLS servis. SLS je kratica za sporo, loše, skupo - tj. i dalje se usred Zagreba negdje mora i po nekoliko mjeseci čekati na telefonski priključak, i dalje se ne može u svim dijelovima, zapravo u više od pola Zagreba, dobiti ADSL, nego se na internet mora priključivati dial-up servisom, sporim i upravo bezobrazno skupim (koštalo me otprilike $150 na mjesec, tj. pet puta više nego bi za istu uslugu platio u SAD-u). Mobilna telefonija je također znatno skuplja, no ne toliko kao internet: trošio sam otprilike $40-$50 tjedno, što je otprilike dva puta skuplje nego u SAD-u, iako se u RH nisam usuđivao zvati nepokretne mreže uopće, a u SAD-u to mogu za istu cijenu. Uglavnom, jasno mi je zašto je Telekom toliko profitabilan, ali ne znam kako njihov SLS servis može pomoći razvoju hrvatske privrede.
No, Čorba se prešao oko toga da će samo drugovi zagrebački propjevat njemački: i beogradska novopečena buržoazija maršira uz njemačke ritmove vrlo poslušno, a vrh nekadašnjeg CK SKJ danas krasi neonska reklama Hypo-Alpe-Adria banke, nasuprot novoizgrađenog sjedišta Raiffeisen Bank Austria - Srbija. Hrvatska i srpska ekonomija su suštinski slične. Za razliku od Bosne, koja je već više od deset godina pod vojnom i administrativnom okupacijom stranaca, Hrvatskom i Srbijom vladaju domaće barabe, te je tzv. prvobitna akumulacija kapitala, što je uistinu samo političko-ekonomski eufemizam za golu pljačku, uspješno provedena. Svi u Sarajevu, s kojima sam pričao, bez obzira na narodnost, bi najradije da stranci odu i da im dozvole da dovrše svoju svađu, tj. da dozvole domaćim barabama da pokrenu ekonomiju, umjesto da ih stranci hapse za korupciju. Dojadilo im je, kažu, gledati kako u Zagrebu i Beogradu ljudi voze nove automobile, dok su njihovi svi stariji od deset godina.
Zagreb, koji je bio ekonomski najjači centar u SFRJ 1989., nije vidio puno ratnog razaranja, niti je bio podvrgnut ekonomskim sankcijama, danas je postao jedan od najbogatijih i najskupljih gradova srednje jugoistočne Evrope (tj. tzv. Zapadnog Balkana), možda najbogatiji i najskuplji. Otprilike četvrtina građana Hrvatske živi u Zagrebu proizvodeći 40 posto bruto-nacionalnog proizvoda, što kroz drakonske poreze i prireze omogućuje Gradu Zagrebu budžet od sedam milijardi kuna (Rijeka, sa 800 milijuna, drži daleko drugo mjesto). Što objašnjava face-lift i skupe butige u Ilici, besplatno skijanje za djecu na valjda najskupljoj skijaškoj stazi na svijetu, i bahato ponašanje gradonačelnika Milana Bandića. Njegova političko-ekonomska baza su 22 trgovačka društva u stopostotnom vlasništvu grada koja kontroliraju sve važnije aspekte gradskog života (vodovod, prijevoz, velesajam, carinu, industrijsku zonu, kućevlasništvo nad skupim prodavaonicama na Ilici, itd.). Čini se da nema ambicija postati premijer ili predsjednik države, uglavnom zato što je mnogo ugodnije i zahvalnije biti gradonačelnikom Zagreba.
Kasta menadžera civilnoga društva
Sve to bogatstvo i novoizgrađene ceste su nažalost samo privid blagostanja i prosperiteta, jer su izgrađeni na klimavim temeljima:
a) rasprodaji obiteljskog zlata - tri vlade, jedna za drugom, bez obzira na političke razlike, rasprodaju hrvatske strateške sektore - banke, brodski prijevoz, brodogradnju, telekomunikacije, tvornice, hotele, benzinske pumpe - stranom kapitalu.
b) kolosalnom zaduženju - tri vlade, jedna za drugom, bez obzira na političke razlike, uspjele su u manje od 20 godina zadužiti zemlju s manje od 5 milijuna stanovnika 30 milijardi dolara (za usporedbu: Josip Broz je u više od 40 godina zemlju s više od 20 milijuna stanovnika zadužio 20 milijardi dolara). Državni dug i nije tako strašan ako se usporedi sa sumom osobnih dugova: strane banke koje su pokupovale hrvatske podijelile su kredite kapom i šakom...
c) feudalnim nametima - u SAD-u bi građani objesili guvernera bilo koje države koja bi proglasila PDV od 22 posto: to je više od jedne petine vrijednosti svakog proizvoda i usluge koje čovjek kupi u RH.
d) napumpanim cijenama - o čemu sam već dovoljno rekao...
Povijesno, nažalost, Hrvatska ismijava vlastite snage, a uzda se u spas od velikih sila - iako to opetovano završava loše po nju. Domaće inicijative se refleksno guše, vjerojatno u strahu da ne naruše odnose političkih snaga, koje svoju moć temelje na kontroli distribucije blagoslova velikih stranaca - Danke Deutschland! Taj instinkt očito nadilazi političke razlike izmeđ stranaka, jer već tri vlade, jedna za drugom, kao najvažniji element svojih političkih programa navode euro-atlantske integracije, pa čak za to postoji i istoimeno ministarstvo. Hrvatski političari pate od tzv. Euroze, otužnog stanja čeznje za Europom kao panaceom, lijekom za sve njihove boljke, ne shvaćajući da Europa ne dolazi kroz članstvo u EU po svaku cijenu, nego kroz vlastito postajanje Europom.
Danas, čini se, ništa nije veći prioritet Sanaderu nego ulazak Hrvatske u NATO 2008., sa Albanijom, Makedonijom, Gruzijom i Ukrajinom, tako da će se to provesti i mimo volje građana, ako mora, kao da će to nešto bitno promijeniti! Niti u emigraciji nije ništa bolje: vodeće hrvatsko-američke organizacije (NFCA i CAA) već nekoliko godina ništa drugo zapravo ne rade nego lobiraju američke političare da se zalažu za što prije uključivanje RH u NATO. Taj instinkt prožima društvo toliko potpuno, da uključuje čak i sektor civilnog društva, službeno tzv. nevladin sektor. Hrvatski porezni zakon dozvoljava samo dva posto dedukcije za donacije u dobrotvorne svrhe (u SAD-u ne postoji nikakvo ograničenje, iako će vas sigurno pozvati na reviziju ako prijeđete 30 posto), što obeshrabruje domaće darivanje, tako da i taj sektor, kao i ostali sektori, ovisi mahom o novcu stranih donatora (USAID, AED, OSI, itd.).
Tijekom rata i tijekom Tuđmanovog režima strani donatori su doslovce ugusili aktivizam u Hrvatskoj svojim parama, stvarajući kastu visoko plaćenih menadžera civilnog društva, odgovornih njima, a ne svojoj savjesti. Nus-pojava su neslane šale i uopće cinično i ružno rasmišljanje o sektoru civilnog društva među narodom. Projekti koje strani donatori žele podržati često nemaju nikakve veze sa realnim potrebama na terenu i u stvari se provode jedino da bi se proizvelo zadovoljavajuće izvješće u skladu sa smjernicama stranog donatora. Kako je rat završio, Tuđman umro, a demokracija, navodno, zavladala Hrvatskom, sve je manje stranog novca, a domaćeg nije nikad ni bilo, tako da se sektor civilnog društva polako gasi, na žalosno oduševljenje većine građana. Ironija je da bez zdravog civilnog društva nema solidne demokracije, tj. ovakav trend može negativno utjecati na hrvatski državni prioritet ulaska u EU. Šteta, jer je domaći aktivizam 1980-tih, doveo do odličnih rezultata na mnogim područjima: Podsusedska cementara jest zatvorena, nova nuklearka nije izgrađena, termoelektrana Plomin 2 nije izgrađena, Zagreb jest dobio biciklističke staze, Zagreb jest dobio prvi SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja na Zapadnom Balkanu, četiri od deset vojnih obveznika danas legalno bira civilno služenje...
Uhodani sistem ugnjetavanja
Uslijed dugogodišnjeg odsustva, tokom kojeg sam se naslušao o senzacionalnim političkim promjenama, koje su zadesile Zagreb i širu mu okolicu, te zavaran natrpanim policama preskupih proizvoda, uglavnom pakiranih u Sloveniji, zemlji dobrog pakiranja, gotovo da sam zaboravio istinu male srednje-europske države kao dobro podmazanog i povijesno uhodanog sistema ugnjetavanja vlastitog naroda. Ima razloga za sličnost Marinkovića ili Kovačića i Kafke.
Iako Zagreb ima barem deset puta manje stanovnika, redovi u Petrinjskoj 30 i Heinzelovoj 98 su jednako dugi kao u uredima prometne policije u New Yorku. Čeka se najmanje sat vremena za svaku stvar. I svaki dan druge stotine ljudi čekaju. Kako je to moguće? Prvo zbog manjka raspoloživih (i raspoloženih da rade) službenika, i drugo zbog dupliranja i tripliranja posla. Recimo, prvo treba sat vremena čekati u Petrinjskoj za prijavu boravka, a zatim sat vremena u Heinzelovoj za izdavanje vozačke.
U New Yorku se to može obaviti na istom šalteru u jednom posjetu, uz samo jedan sat čekanja. Da bi se stvari još pojednostavile i da bi ljudi imali što više vremena proizvoditi višak vrijednosti za vlasnike kapitala, umjesto da čekaju u redovima u uredima policije, u New Yorku nema osobnih iskaznica: vozačka dozvola je istovremeno i osobna iskaznica, a ljudi, koji ne voze, dobiju osobnu iskaznicu koja izgleda isto kao vozačka dozvola, ali na njoj piše da je ne-vozačka identifikacija. Prijava boravka se obavlja pri vađenju ili zamjeni vozačke/ne-vozačke identifikacije. Produženje iste, ukoliko nema promjene boravišta, može se obaviti putem interneta, i nova identifikacija stiže poštom.
Osim toga, prijava boravka se vrši na temelju telefonskog računa, računa za struju ili neke druge primljene pošte na svoje ime na adresu koja se prijavljuje kao boravišna. Nije potrebno da se bude vlasnik stana ili da se sa sobom dovlači vlasnika stana na policiju radi prijave boravka. Pa zamislite da Donald Trump mora ići na policiju radi prijave boravka svakog od svojih nekoliko tisuća stanara! Ovakav sistem kakav sada postoji u Hrvatskoj obeshrabruje prijavu boravka: zašto bih ja gubio vrijeme oko toga?
Drugo, kladim se da ima na stotine, možda tisuće ljudi, prijavljeno na mjestima na kojima ne žive, jer su ih tamo prijavili prijatelji, tek da budu negdje prijavljeni, dok zaista žive na mjestima gdje ih kućevlasnik ne želi prijaviti, da bi se spasio poreza. Dakle, to je sistem koji nepotrebno gnjavi građane, a ne producira zadovoljavajuće rezultate za državu, i kao takav, treba biti hitno (ili HITRO) mijenjan. Nadalje, ovakva praksa omogućuje i drugu vrstu zlouporabe: kućevlasnik može jednostavno odjaviti stanara kojega se želi riješiti, iako isti i dalje tamo živi, da bi mu pravio administrativne probleme.
Zaostali u feudalizmu
Uopće, moj doživljaj Hrvatske danas je da je ona, kao i većina drugih post-komunističkih zemalja, zastala u političkom razvoju negdje u pred-buržoaskom, pred-kapitalističkom razdoblju. Komunizam je uspio sačuvati postojeći društveni poredak i model upravljanja kasnog feudalizma, samo mijenjajući ljude na čelu. To nije vlast zakona, nego vlast snažne, no produhovljene ličnosti, tzv. prosvijećeni apsolutizam: Franje Josipa, Josipa, pa Franje. Stvari i događaji postoje zbog volje ljudi u posjedu moći. Na sreću, Hrvatska je trenutno blagoslovljena relativno kompetentnom (prosvijećenom) elitom, no to se lako i brzo može promijeniti, na gore. Upravo zbog toga EU ne gleda toliko na kvalitetu trenutnog rukovodstva koliko na sustave kontrole vlasti i održivost. Ono što se konzistentno pojavljuje kao problem na radaru je nezavisnost pravosuđa.
Ok, nedavni događaji u SAD-u, pokazuju da ni prva svjetska demokracija nije imuna od uzurpacije pravosuđa od strane izvršne vlasti, no SAD ne aplicira za članstvo u EU (niti bi imali ikakve šanse već zbog smrtne kazne), a RH je to stavila kao svoj glavni politički prioritet. Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava sumnjiče Branimira Glavaša za ratne zločine nad civilima u Osijeku od 1991. Petnaest godina ga nitko u RH sudski ne dira, zbog njegovog političog statusa. Čim je istupio iz HDZ-a, međutim, odmah ga je stigao državni tužitelj. Danas, Glavaš tvrdi da bi radije u Haag nego da mu sude u Hrvatskoj. Znači, postoji nepovjerenje u nezavisnost pravosuđa od izvršne političke vlasti, zar ne?
Pored toga, želio bih znati što je vež sa tim obećanim otvaranjem policijskih dossiera? Godine 1985. Služba državne sigurnosti tadašnje SFRJ, tj. Mate Laušić, koji je tada bio njihov časnik, ovdje u Zagrebu oduzela mi je putnu ispravu i pisaću mašinu, i zaplijenila neke knjige i papire, te me islijeđivala, privodila na tzv. informativne razgovore, pratila jedno dvije godine, iako nikad nisam bio formalno uhapšen, niti mi je itko objasnio zašto me se ispituje i što se od mene zapravo očekuje. Pisaću mašinu sam na kraju dobio natrag, ali ne i putnu ispravu, koja mi je izdana u Ljubljani 1989., nakon što sam administrativno privremeno preselio boravište.
Odvjetnik Silvije Degen pokrenuo je postupak pred Upravnim sudom, koji je zaključio da mi je SDS oduzeo putnu ispravu zbog razloga sigurnosti javnog poretka i interesa obrane zemlje i da, budući da je isprava oduzeta iz tih razloga, organ ne mora dalje obrazlagati, niti je obavezan reći kada će mi ispravu vratiti. U stvari to je tipičan totalitarni Patriot zakon kakvog je Amerika dobila tek za vrijeme vladavine George W. Busha, i po kojemu se može hapsiti ljude proglašene neprijateljima i držati zatvorene bez obrazloženja dok god postoje za to razlozi poznati jedino predsjedniku i njegovim dželatima.
Godine 1986. su me, napokon, tadašnji glavni i odgovorni urednici Radija 101 fizički iznijeli sa radija, pod pritiskom gradske komunističke partije i policijskih organa, onemogućivši moju daljnju novinarsku karijeru u ovoj zemlji u samim začecima, a 1987., pred Univerzijadu, SDS je priveo 21 osobu koja me znala, bilo sa fakulteta, iz srednje škole, sa Radia 101 ili iz pokreta Svarun, također iz nepoznatih razloga. Barem jedna od privedenih osoba ostala je traumatizirana do današnjih dana i ustručava se sa mnom komunicirati.
Godine 1988. kada sam se vraćao autom sa Filozofijade u Mošćeničkoj Dragi, gdje sam, čini mi se, naljutio slobizirane studente iz Novog Sada i Beograda, usred vožnje otpao mi je jedan od stražnjih (pogonskih) kotača. Pregledom vozila kod mehaničara, nakon te nezgode, ustanovljeno je da je netko skinuo par šarafa, a druga dva olabavio, tj. da je to u stvari bio pokušaj usmrćivanja moje zaista neznatne malenkosti prometnom nezgodom.
Prava uzbuđenja
Prava uzbuđenja bivšoj Jugoslaviji, međutim, tek su predstojala: oduzimanjem moje putne isprave SDS nije uspio sačuvati tadašnji javni poredak, niti je uspio obraniti zemlju. Umjesto toga, gospodin Laušić se lijepo uhljebio u novom javnom poretku i revnosno započeo braniti interese svoje nove zemlje, iako je tek nekoliko mjeseci ranije bio izrazito sumnjičav prema šahovnicama.
No ni on, niti itko drugi do sada mi se nije očitovao s razlozima i isprikom za maltretiranje iz osamdesetih, niti mi je netko do sada uručio zapisnike sa ispitivanja i vratio oduzete knjige i tiskane materijale, na što ja već dvadeset godina strpljivo čekam. Zašto mi se još nitko nije javio sa obrazloženjem, ne znam. Jedino što mi pada na pamet kao razlog je da bi uvid u moj dossier mogao ugroziti nekoga tko je nekad bio u službi jedne države, a danas je, ogavno ljigavo, u službi druge države. Početkom ožujka ove godine održana je sjednica Hrvatskog svjetskog kongresa, jedne od brojnih organizacija u emigraciji, u Matici Hrvatskoj u Zagrebu. Treća točka zaključaka je neophodnost provedbe lustracije. Ne možemo sjediti u istim uredima s našim dojučerašnjim dželatima. Sa žaljenjem primjećujem da je, u tom zahtjevu, Glas Koncila napredniji od Feral Tribunea.
Sjećam se Ivana Zvonimira Čička, kako je 1988., na osnivačkoj skupštini Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu, jednog od zadnjih pokušaja jugo-inteligencije da spasi zajedničku državu preobraćenjem u političku demokraciju, na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, zapitao prisutne da li će nova demokratska zemlja kakvu oni zamišljaju biti demokratska i za njega, koji je, što smo svi znali, proveo nekoliko godina u zatvoru kao hrvatski nacionalist nakon pada hrvatskog proljeća 1971. Tako se i ja moram zapitati danas da li će ova nova hrvatska država, biti pravna država i politička demokracija i za mene. Jer ako demokracija nije demokracija za samo jednog građanina, onda nije demokracija uopće. A kako će onda Hrvatska biti primljena u zajednicu demokratskih zemalja, ako sama nije demokracija?
Nedavno smo, sa neskrivenim zgražanjem, prisustvovali ulasku Rumunjske i Bugarske u Europsku Uniju. Ekonomije te dvije zemlje zaostaju za Hrvatskom jedno dvadeset godina. Sloboda tiska ovdje je davno otišla dalje nego tamo. Politički problemi koje more sve postkomunističke zemlje, more i njih: šef službe za lustraciju u Rumunjskoj, morao je poslati svoju obitelj da živi u Madžarsku, toliko se bojao za svoje i njihove živote u Rumunjskoj, gdje su bivši članovi Securidade tajne policije i dalje vrlo utjecajni.
Fundamentalni rasizam
Posljednji događaji u Sloveniji također bacaju sumnju na proviđenje europskih birokrata. To da Janez Janša - koji je nekad, tijekom Noge pomirenja, dijelio letke o civilnom služenju vojnog roka - naziva izdajicom pučkog pravobranitelja koji zastupa jednu obitelj slovenskih Roma kojoj su Slovenci u selu porušili kuće na njihovoj zemlji, i - još gore - da nema javnog protesta, da mediji, nevladine udruge, građani, državne službe, političari, svi prešutno daju Janši za pravo, govori o dubokom, fundamentalnom rasizmu, koji se tijekom osamdesetih maskirao u borbu za ljudska prava, tijekom devedesetih pritajio, opijen novom nacionalnom drzavnoscu, a osilio i pokazao svoje pravo lice tek u novom tisućljeću. Zbilja sramotno ponašanje za zemlju koja predsjedava Mrežom za čovjekovu sigurnost (Human Security Network ), grupom zemalja koje tvrde da se zalažu za otklanjanje baš ovakvih nečovječnosti.
No, Slovenija, Rumunjska i Bugarska su već odavno u NATO-u, a odnedavno i u EU, a Hrvatska nije niti u NATO-u. Dapače, EU je objavila kako Hrvatskoj predstoji još dosta rada na kvalifikacijama za ulazak - vrlo negativno izvješće koje, iako su ga Sanaderovi prevodioci potpuno preinačili u pozitivno i ohrabrujuće, stoji kao podsjetnik da Hrvatskoj predstoji jedan vrlo dugi put u Europu. Možda bude gledala i Tursku i Makedoniju i Albaniju kako ulaze prije nje.
