Povijesna središta gradova na udaru investitora

Iako je Odbor Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za baštinu i prostor osnovan još prije koji mjesec, javno su istupili tek nedavno izazvani urbanističko-arhitektonskim natječajem za Kaptol u Zagrebu. Mišljenje Odbora trebalo bi ozbiljno razmotriti jer u njemu su ljudi od struke, uglavnom povjesničari umjetnosti, od kojih neki imaju dugogodišnji i respektabilni staž kao što su Željka Čorak, Snješka Knežević, Fedor Kritovac ili Berislav Valušek. Ako je petnaestak stručnih ljudi odlučilo nešto napraviti i organizirano nastupiti nudeći makar svoje mišljenje, ako već drugo ne mogu, to bismo mogli shvatiti kao znak za uzbunu. Jer kod nas je vrlo teško naći ljude koji će se usuglasiti, koji su spremni još i javno kritički progovoriti te se angažirati za nešto što im nije u opisu posla. O uzrocima i ciljevima Odbora te o stanju u prostoru razgovarali smo s voditeljem Odbora dr. Ratkom Vučetićem koji radi u Institutu za povijest umjetnosti. Zbog čega je zapravo osnovan Odbor za zaštitu baštine i prostora? Odbor je osnovan zbog zabrinjavajućeg stanja baštine. Proteklih smo godina svjedoci čitavog niza postupaka koji su ugrozili baštinu. Drugi je razlog nezadovoljstvo institucionalnim djelovanjem konzervatora i određenim tendencijama u arhitekturi koje se pojavljuju kao problem prije svega u javnim prostorima. I konačno, treći je razlog nezadovoljstvo javnosti. U posljednje vrijeme imamo dosta primjera koji pokazuju da je javnost počela reagirati na uništavanje prostora te da odluke konzervatorskih odjela i projekte koji se nadmeću s povijesnim sredinama smatra nezadovoljavajućim. Znači li to što je osnovan sada, ove godine, da je stanje gore nego što je bilo ili se jednostavno okupila kritična masa ljudi? Danas situacija jest radikalizirana, što se vidi na primjerima dubrovačkih Pila, splitske Rive, zagrebačkog Cvjetnog trga i Kaptola. Očito je gore nego što je bilo. S jedne je strane konzervatorska služba birokratizirana, više nemaju vremena ozbiljno se baviti zaštitom spomenika i loše su ekipirani. Konzervatorske smjernice se pojavljuju samo zato jer za to postoji zakonska obaveza, ali su ili nedovoljno precizne ili ih se nitko ne pridržava prilikom projektiranja. S druge strane, struka povjesničara umjetnosti je potisnuta iz sustava odlučivanja o prostoru i baštini što je krivo jer upravo su oni pozvani za to. Naime, jedan od segmenata povijesti umjetnosti kao discipline jest upravo istraživanje pa tako i zaštita baštine i prostora. Uzmimo za primjer nedavno objavljeni master plan turističkog razvoj do 2011. godine; u njemu se decidirano kaže da nad kulturnim i prirodnim resursima brigu treba preuzeti turistička industrija! Na koji način namjeravate djelovati, imate li kakve ingerencije ili će vaša uloga biti isključivo uloga savjesti društva? Ruke nam jesu dijelom vezane i možemo djelovati kao savjest, ali možemo i upozoravati na čitav niz problema i upućivati na mogućnost drugačijeg rješavanja. Ali, treba shvatiti da Odbor ne bi smio biti nadomjestak za udrugu konzervatora, koja se na žalost ugasila. Što smatrate najštetnijim od onog što se danas događa s prostorom? Koje projekte, strategije, postupke? Novu izgradnju, bez sumnje. Najugroženiji su javni prostori i povijesne urbane cjeline. Upravo za to postoji čitav niz primjera osim spomenutih: sličan je problem s uređenjem trga u Križevcima i u Krapini. Raspise natječaja smo detektirali kao veliki problem: konzervatorske podloge i smjernice nisu dovoljno precizne i čvrste, a postoji i problem njihova pridržavanja. Također je praksa pokazala da žiriji natječaja nisu skloni decentnijim zahvatima u povijesnim strukturama već se trude nagraditi nešto avangardno. Problem je i zakonska regulativa koja se deklarativno poziva na međunarodne konvencije, ali se one ne primjenjuju. Zakon je pun rupa i očito je došlo vrijeme da se mijenja. Ako navodite programe natječaja kao problematične onda biste zapravo trebali djelovati preventivno – onog trenutka kada se pojavi naznaka raspisivanja natječaja - jer kada se on realizira obično je već prekasno. Istina je da se obično reagira kasno, ali je u slučaju natječaja za Kaptol Odbor reagirao pravovremeno, upozorio je na nejasnoće oko natječaja i odredio se negativno prema prvonagrađenom radu. Odbor je za rezultate natječaja za Kaptol naveo da se radovi ''kreću od diletantizma do kiča, od apsurda do perverzije''. Je li to pravi način komunikacije? Ako se već išlo oštro, možda se moglo i argumentirati? Možda to jest bilo previše oštro, ali treba znati da se radi o zahvatu u posebno vrijednu, potpuno definiranu povijesno-urbanu cjelinu. Radovi koji se mogu vidjeti na stranicama Društva arhitekata Zagreba su doslovno katastrofalni i mi stojimo pri mišljenju da je taj natječaj propao. Kako komentirate izjavu predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata Gorana Rake da Odbor za baštinu želi zaustaviti vrijeme i sve konzervirati? Ne žele konzervatori štititi sve već najvrjedniji dio nacionalne baštine. Ako je zaštita identiteta konzervativna, onda jesmo konzervativni. Rekli ste da se Odboru ljudi masovno javljaju. S kakvim razlozima? Javlja nam se čitav niz različitih građanskih udruga i inicijativa, ali i pojedinaca. I oni kao osnovni problem prepoznaju zadiranje u povijesne jezgre. Očita je tendencija, koja se može prepoznati i u konzervatorskoj studiji Cvjetnog trga - a koja je kontradiktorna i može se reći da je išla na ruku investitoru ili se radi o potpunoj nesposobnosti - da se povijesnim sredinama doda nova vrijednost novom izgradnjom. Kako objašnjavate to da se građani obraćaju Odboru, a ne institucijama koje bi za to bile zadužene? Institucije su očito zakazale i ljudi više nemaju u njih povjerenja. Osim toga, javnost je počela shvaćati da ima pravo sudjelovati u donošenju odluka o prostoru u kojem živi. Problem s povijesnim sredinama povezan je s prostornim planiranjem. Stoga možemo govoriti o degradaciji i uništavanju urbanističke struke, a kapital vrlo dobro prepoznaje nataložene vrijednosti povijesnih sredina u kojima je moguće ostvariti ekstra profit i zbog toga je sve jači pritisak upravo na središta gradova. Spomenuli ste da vam se javljaju i arhitekti. Dakle, ne možemo govoriti o sukobu dviju struka kao što se to pokušava prikazati? Ne, nikako, to je potpuno promašeno tumačenje. Već zbog naravi posla svakodnevno surađujemo s arhitektima, a arhitekti su i članovi našeg Odbora. Radi se samo o protivljenju određenim tendencijama koje se javljaju unutar arhitektonske struke. Kakvo je mišljenje Odbora o premještanju Držićevog spomenika u Dubrovniku? Jasna nam je želja da se obilježi 500-ta obljetnica Držićeva rođenja, i to se moglo napraviti, recimo, postavljanjem spomen-ploče, ali preseljenje spomenika nije pravi način. Najuža povijesna jezgra Dubrovnika je prostorno definirana i nije joj potrebno dodavati spomenik. Takvoj je odluci morala prethoditi stručna analiza, a ne da se suglasnost konzervatora praktički naknadno dobije.