Od propalih klimatskih pregovora u Kopenhagenu u prosincu svijet se nije puno pomaknuo u rješavanju klimatskog problema koji nas sigurnim korakom sustiže. Doktor filozofije Luka Omladič, asistent Političke filozofije na Odjelu za filozofiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani, ipak smatra da je rješenje već davno zapisano: „Uzmimo opću volju od Rousseaua, svjetski univerzalni mir od Kanta i pravednu distribuciju resursa od Marxa i to je recept za uspjeh." S Omladičem smo razgovarali u Malom Lošinju za vrijeme 9. Lošinjskih dana bioetike prošloga tjedna, gdje je održao izlaganje pod nazivom „Što je pošlo krivo u Kopenhagenu?"
Zašto su pregovori u Kopenhagenu propali i postoji li još uopće šansa za klimatski dogovor?
Zdrav razum čovjeka bi trebao naučiti da neograničeni rast nije moguć unedogled. Ni znanost ovdje ne može naći neko čudesno rješenje
Na početku pregovora stvorena je zabuna kako postoji samo jedan politički problem o kojem se pregovara. Pokazalo se da postoje barem tri problema. Jedan je politički problem Europa, gdje je ustvari riječ o političkoj odluci o prelasku na niskokarbonsku ekonomiju. S druge strane je problem grupe zemalja, afričkih i pacifičkih, koje većinom ni nemaju karbonske ekonomije tako da njima taj prijelaz nije problem, ali s druge strane najviše osjećaju klimatske promjene. Treći je politički problem Kina koja kao glavnu zapreku dogovoru navodi prijetnju od uspostavljanja odnosa u upotrebi ugljičnog dioksida koji nisu pravedni. Ako se uspostavi neki carbon caps oni ne smiju odražavati postojeće razlike u crpljenju karbona iz zraka. Kina je sasvim u pravu. Za nju bi bilo nepravedno da SAD emitiraju četiri puta više ugljičnog dioksida, a ako SAD i smanji emisije za pedeset posto još će uvijek imati deset posto više emisija nego Kina. To znači da bi se na nivou jednog međunarodnog ugovora dogovorilo da SAD ili Europa imaju više prava na ugljični dioksid nego Kina. U Kopenhagenu se nikako nije uspjelo doći na istu ishodišnu točku tako da politički dogovori ustvari još nisu ni započeli. Prvo bi se trebao formulirati dogovor u kojem će ova tri politička problema biti sumirana pod jedan o kojem će onda tek početi pregovarati. Dogovor će morati uključivati pitanje pravednosti u raspodjeli ugljičnog dioksida, koja je sada duboko nepravedna. Također, raspodjela bogatstva direktno je vezana s raspodjelom emisija ugljičnog dioksida. Kina će vjerojatno insistirati da se barem kao dugoročni cilj postavi jednakost emisija po glavi stanovnika između Kine i Europe i drugih razvijenih zemalja. Ne znam da li će zajedništvo Kine i Afrike potrajati. Tu ne treba ni Kinu previše idealizirati, zajedništvo u Kopenhagenu za Kinu je bilo pragmatično.
omladic1.jpg
Što može biti pravednost za Afriku? Dok Afrika dočeka pravednost Kine i Europe oni će s obzirom na efekt klimatskih promjena biti u bezizlaznoj situaciji.
Pravednost ovdje koristim strogo u smislu distribucije. Ako Europa traži od Kine da Kina smanji svoje emisije, i ako su ove emisije još manje od europskih, onda je pravedno da Europa to na neki način kompenzira. Ako je Europa u nekom smislu kriva što afričke zemlje trpe zbog klimatskih promjena onda bi trebala osigurati neku srazmjernu kompenzaciju. Međutim, mi kao Europa, postavili smo se u poziciju neke „lijepe duše". Mi smo oni u ovom svijetu koji se trudimo postići dogovor, a vi svi ostali ga blokirate. To je nezadrživa pozicija jer je ovaj problem vezan i uz problem raspodjele ekonomskog bogatstva u svijetu.
Da li bi do raspodjele bogatstva uistinu moglo doći ili je to sasvim utopijska ideja?
Moglo bi se početi događati jer primjerice, neki mehanizmi Kyotskog sporazuma bili su tako zamišljeni. Clean Development mehanizam je ustvari zamišljen kao mehanizam raspodjele. Međutim, u realnosti dvije trećine novca vezanog za Clean Development mehanizam otišao je na kreditiranje gradnje hidroelektrana u Kini. Druga mogućnost je jednostrano djelovanje Europe i Amerike. Ako zaista mislimo ono što govorimo, o tranziciji na niskougljičnu ekonomiju, onda nas ne treba toliko brinuti hoće li pregovori uspjeti ili ne. Možemo promjenu započeti još ovoga trena. U nekoj perspektivi to bi isto moglo staviti međunarodni politički pritisak na novorazvijene industrijske zemlje, Indiju i Kinu. To je, međutim, nešto što mora doći iz unutarnje političke volje Europljana.
U pitanjima energetike Slovenija i Hrvatska mogle bi surađivati i stvoriti koaliciju koja bi proizvela održivija rješenja. Međutim, pregovara se o granici, ali ne i o tome da za zagađenje nema granice
Usporedili ste ponašanje svjetskih vlada s pacijentom koji boluje od raka i odluči uzeti samo 10 posto prepisane terapije. Smatrate li uistinu da takve vlade mogu pokrenuti promjenu?
Gdje je racionalnost naših vlada? Oni usporavaju racionalnost klimatskim skepticima koji ne vjeruju u znanost. Vlade kažu da vjeruju u klimatsku znanost, ali nisu u stanju uzeti lijek, uziamju ga samo u simboličkoj količini, što je duboko iracionalna politika. Građanima treba dignuti zastor klimatskih iluzija. Tko to može učiniti ako neće političari? Možda civilno društvo, aktivisti, novinari ... to je jedina platforma otkuda može doći osvješćivanje.
Spomenuli ste klimatske skeptike. Čini mi se da se težište pokušava stavljati previše na tehnička pitanja, kada i koliko će temperatura porasti ili znanstvenike koji negiraju da su ljudi odgovorni. Kopenhagen je skrenuo pozornost na ono što je ipak bitno, a to je da je odnos čovjeka prema okolišu dubinski pogrešan, što bi bilo tako čak i da ne postoji ova znanstveno utemeljena prijetnja klimatskih promjena.
U nekom smislu riječ je o poimanju granice razvoja, pitanju koje je bilo eksplicitno postavljeno već prije 40 godina u izvještaju Rimskog kluba. Posve je nemoguće imati razvoj koji neograničeno crpi iz resursa, samih energetskih resursa ili resursa sirovina ili resursa ugljičnog dioksida jer je CO2 isto resurs. Postoji ograničena količina CO2 koju atmosfera još može apsorbirati. Kad gledamo ugljični dioksid kao resusrs onda se isto moramo pitati tko je onaj koji je taj resurs iscrpio. Čini nam se prirodno da je CO2 proizvod svih, ne samo od onih koji su ga emitirali. Međutim, ugljični dioksid nije od svih. U fazi industrijskog razvoja Zapad je ispustio najviše, prisvojio si je od ostalih veću količinu CO2. Zdravi razum čovjeka bi trebao naučiti da neograničeni rast nije moguć unedogled. Ni znanost ovdje ne može naći neko čudesno rješenje.
Rekli ste da je iz ekološke perspektive ideja održivog rasta apsurdna?
Ništa ne može rasti unedogled i baš zato je ta ideja apsurdna. U ovom svijetu ono što raste unedogled postaje rak tkivo. Svaki sistem mora pronaći neku svoju granicu. Kapitalizam je, izgleda, sistem koji se stabilizirao u svojem beskonačnom rastu. To je kvazistabilnost, to nije moguće. Naši ekonomisti kažu da je gospodarska klima dobra kada je rast stabilan, što je paradoks. Kao filozofi možemo si dozvoliti da odemo malo u polje utopistike. Meni se čini racionalnom alterglobalistička ideja o zero growth ekonomiji. Naravno, ovdje na Zapadu, jer to uvijek treba razgraničiti. Ako govorimo o usporavanju kapitalizma, usporavanju rasta, moramo znati i da to nije obveza svih. Mi moramo polako dovoditi ostali svijet na razinu sličnu ovoj na kojoj živimo danas.
Pomalo je iznenađujuće što ste izjavili da bi u ovom trenutku „sklopili pakt s vragom". Smatrate da je nuklearna energija jedino rješenje.
Moj je stav tu dosta pragmatičan. Moramo doseći vrhunac emisija ugljičnog dioksida što prije je to moguće. Jučer ako je moguće, jer svakim danom ovaj problem će biti veći i veći. Jedini realni način na koji je to moguće kratkoročno postići je s nuklearnom energijom. Da nuklearna energija kao takva i ova potreba za sve većim izvorima energije jesu problemi, svi se slažemo. Ali najhitniji problem sada je ugljični dioksid. Jednostavno, ne vidim druge alternative od nuklearki. Na znam kako je u Hrvatskoj, ali u Sloveniji se sada postavila dilema da li obnoviti termoelektranu Šoštanj, najveću u Sloveniji, ili graditi drugi blok nuklearke Krško. Naravno, energetičarsko rješenje je graditi i jedno i drugo.
omladic2.jpg
I U Hrvatskoj su se odlučili za gradnju termoelektrana, ali i hidroelektrana koje su isto upitno rješenje.
Apsurdno je da u Kopenhagenu zastupamo stajalište smanjenja emisija od 40 posto, a istodobno gradimo termoelektrane. Ako ih gradimo danas, znači da će trajati još 40 godina. Nema drugog područja gdje ćemo smanjiti emisije. Možda da smanjimo promet, ali istodobno smo gradili autoceste. Zapažam u Sloveniji da velike strateške odluke ni ne dođu do demokratične debate. Nitko nije odlučivao da li će se graditi autoceste ili će se pronaći neko drugo rješenje s vlakovima ili slično. Nitko neće odlučivati hoće li se graditi termoelektrana u Šoštanju ili ne. Nitko neće odlučivati da li će se cijela luka Kopar proširiti na cijeli Koparski zaljev. Sve bitne strateške odluke događaju se „tamo negdje". Mi samo pričamo o tome, ali do nekog demokratskog procesa uopće ne dođe. Politika nam servira nekakvo odlučivanje o granici, ali ono što je zaista bitno za nas, događa se mimo demokratske procedure. U pitanjima energetike Slovenija i Hrvatska mogle bi surađivati i stvoriti koaliciju koja bi proizvela održivija rješenja. Međutim, pregovara se o granici, ali ne i o tome da za zagađenje nema granice.
Danska, u kojoj se održao klimatski summit već je dosegla 20 posto udjela energetske potrošnje iz obnovljivih izvora. Slovenija pak zaostaje u usporedbi s većinom zemalja EU u obnovljivim izvorima energije, a ni u recikliranju i udjelu cestovnog prometa ne stoji najbolje. O Hrvatskoj da i ne govorimo.
Zapadna demokratska liberalna država jedini je realno postojeći subjekt koji može upotrijebiti neke svoje levijatanske moći, da promijeni neke stvari na razini proizvodnje. Ne bismo trebali zaboraviti da kao državljani demokratskih zemalja imamo moć utjecati na svoju državu
Slovenija zaostaje u razvoju, iako ima relativno velik postotak udjela hidroenergije, oko 12 posto, ali to se ne povećava. Potpisali smo europsku Direktivu da ćemo do 2020. imati 20 ili 25 posto udjela iz obnovljivih izvora, a sada ista vlada koja je to potpisala gradi termoelektranu. Ne znam gdje ćemo tako dobiti struju iz obnovljivih izvora.
Ali ni hidroelektrane nisu zeleni izvor energije.
Hidroenergetski potencijali rijeka u Sloveniji su uglavnom iskorišteni, ali slažem se, nisu zeleni.
Koja bi bila uloga malih zemalja poput Slovenije i Hrvatske u djelovanju na polju klimatskih promjena? Može li veličina i utjecaj zemlje opravdati nepreuzimanje odgovornosti što se, čini mi se, pokušava progurati u Hrvatskoj?
Obično male zemlje kažu: „Pa mi smo ionako premale da bi mogle predvoditi". One velike kažu: „Ekonomije su nam tako velike da cijeli svijet ovisi o njima". One srednje kažu da ne mogu one sve učiniti. Svako nađe svoj izgovor, iako u stvarnosti nema razlike između male i velike zemlje. Svakako, i Slovenija je veoma dobra učenica u potpisivanju ugovora, a u ostvarivanju politike i obnovljive energije veoma slaba realizatorka.
Da li je takvo ponašanje niza zemalja, naravno ne samo Slovenije, razlog što Kyotski sporazum ne uspijeva?
Tony Blair je izjavio da Kyotski sporazum treba razumjeti tek kao ugovor koji je postavio načelni model. Realno, Kyoto je kao ona jedna desetina doze kemoterapije. Nije ništa doprinio u samom smanjenju emisija, ali je jedino što imamo. Trebamo Kyoto uzeti kao ishodište i sav trud posvetiti onim segmentima tog sporazuma koji su dosad bili zanemareni i koji govore o relokaciji resursa i redistribuciji bogatstva. U Kopenhagenu je došlo do velikog nesporazuma kada su afričke zemlje očitale lekciju Europi da želi ukinuti Kyoto kako bi izbjegla obavezama Clean Development mehanizma. Ako se to postavlja kao pitanje, čak i ako nije istina, nešto nije u redu s tim segmentom Kyotskog sporazuma.
Smatrate da bi projekt globalne demokracije trebalo uzeti ozbiljno?
Demokracija treba neki supstrat opće volje ili općeg interesa, što nije uvijek u povijesti bilo moguće naći. U ovoj situaciji klimatskih promjena čini se da barem na nekoj razini svijet mora naći zajednički interes na podlozi kojega će se moći formirati planetarna opća volja. To sad nije filozofiranje nego realna situacija, opća volja da živimo na ovom planetu. Usporedno s pitanjem globalne demokracije ide pitanje o institucijama, kakvu formu bi mogla uzeti. To nije forma postojećeg sistema međunarodnog prava koji je doživio svoju krajnju točku.
omladic4.jpg
To se odnosi na Ujedinjene narode?
Da, ali i cijeli sistem međunarodnih dogovora. Morat će se uspostaviti neko novo međunarodno tijelo koje će biti subjekt te svjetske demokracije. Ne neka svjetska vlada, već svjetska uprava. U onom trenutku kada prepoznamo opći interes prepoznat ćemo i potrebu o upravljačkom tijelu. Ako se prepozna interes da riješimo problem klimatskih promjena, mogu zamisliti uspostavljanje takvog tijela. Prije dvadeset godina isto tako nije bilo zamislivo da ćemo imati Europsku komisiju koja će moći svojim odlukama naložiti europskim nacionalnim državama što da rade, a sada je to realnost. Čak i da pregovarački proces uspije, bez upravljačkog tijela s višim ovlastima od onih koje danas ima međunarodno pravo, neće biti efektivan. Problem je što preostaje sve manje vremena za ove kompleksne procese. Ali ponekad se u politici događaju promjene od danas do sutra pa moramo biti optimisti.
Bolivijska delegacija u Kopenhagenu je lobirala za globalni referendum o klimatskim promjenama, za osnivanje međunarodnog suda za klimatske promjene poput onoga za ratne zločine. Ekvador je u Ustav ugradio prava Majke Zemlje. Da li su nove politike koje dolaze iz Južne Amerike bioetički ispravnije i mogu li oni „zaraziti" ostatak svijeta?
Do neke mjere moraju nam biti simpatični, ali ne bih ih tako idealizirao. Moralesova Bolivija je stvarno postigla neke velike stvari u vezi prava i uključivanja Indijanaca u politiku, Međutim, Chavezovo populističko ljevičarstvo ili populistički revolucionizam koji se financira iz petrodolara nije neka moralna pozicija iz koje bi svijet trebao učiti. Rješenje vidim u univerzalističkim idejama koje nemaju neku lokaciju u svijetu. Teorijski tekstovi postoje, ne treba ih izumiti nanovo. Uzmimo opću volju od Rousseaua, svjetski univerzalni mir od Kanta i pravednu distribuciju resursa od Marxa i to je recept za uspjeh. Uz, možda, južnoameričku energiju.
Može li ova trenutna duboka financijska kriza utjecati na osvješćivanje čovjeka prema okolišu?
Ne, financijska kriza je isto dio kapitalističkog pogona kao i gospodarski rast. Nema stvarne razlike. Marx je aktualan baš zbog njegove formulacije o kapitalističkom industrijskom načinu proizvodnje kao sistemu koji u sebi zaboravlja granicu dok istodobno producira neke elemente koji mogu stvoriti njegovu unutarnju granicu.
Gdje je u svemu tome pojedinac? U ekološkom pokretu postoje razni pristupi, od onih koji zagovaraju da počnemo od osobne revolucije do onih koji misle da vožnja bicikla i zatvaranje vode za vrijeme tuširanja bez političke akcije nije dovoljna.
Ključni igrač u ovoj igri, koji stvarno ima moć, je država. Čini se da pojedinac nema nikakve moći protiv cijelog pogona industrijske produkcije, što je ustvari istina. Ako koristiš štedne žarulje, to na cijeli pogon nema stvarnog utjecaja. S druge strane zapadna demokratska liberalna država je jedini realno postojeći subjekt koji može upotrijebiti neke svoje levijatanske moći, da promijeni neke stvari na razini proizvodnje. Ne bismo trebali zaboraviti da kao državljani demokratskih zemalja imamo moć utjecati na svoju državu. Na razini političke analize, tu treba locirati moć nas kao državljanina. Naša nemoć nije u tome da naše akcije u svakodnevnom životu nemaju utjecaja, naša nemoć je u tome da zaboravljamo da možemo utjecati na državu da ona promijeni stvari.
Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena
mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.
