POLITIKE JEDNAKOG PRISTUPA - 2. dio

Premalo zastupljene grupe studenata u visokom obrazovanju Kako su u Hrvatskoj identificirane i definirane premalo zastupljene grupe studenata? Ministarstvo i sveučilišta kao posebne kategorije studenata spominju sljedeće grupe:

• veterani domovinskog rata i njihova djeca,
• dijaspora,
• studenti s invaliditetom.

Istraživački tim s Fakulteta organizacije i informatike je 2003.g. sudjelovao u međunarodnom komparativnom istraživanju o premalo zastupljenim grupama studenata u kojem je, uz Hrvatsku, sudjelovalo još devet zemalja Europe i svijeta (Australija, Irska, Kanada, Nizozemska, Norveška, Njemačka, SAD, Švedska, UK), koje je za cilj imalo upravo identifikaciju i definiciju premalo-zastupljenih grupa studenata. Jasno, ciljne grupe istraživanja su se razlikovale u pojedinim zemljama. Npr., u zemljama gdje su studenti s invaliditetom već dugo praćeni u tercijarnom obrazovanju i u kojima vlada kultura inkluzije, u zemljama u kojima su te grupe studenata podržane financijski od države i od strane zakonodavstva, oni nisu više ciljna skupina koja je od interesa za istraživanje, u svrhu poticanja određenih akcija. Međutim, za Hrvatsku, gdje je komparativno dosta velik broj ljudi s invaliditetom i sve veći interes za njihovo uključivanje u tercijarno obrazovanje, ta grupa ima veliku važnost u istraživanju. (Thomas; Quinn, 2003.)

S obzirom na zatečena stanja u pojedinim zemljama, i s obzirom na različite prakse praćenja premalo zastupljenih grupa došlo se do zaključka da se one mogu podijeliti u sljedeće kategorije:

• studenti slabijeg socio-ekonomskog statusa,
• prva generacija imigranata ili njihova djeca,
• studenti pripadnici nacionalnih manjina,
• studenti s invaliditetom,
• studenti starije životne dobi.

U razvijenim zemljama Zapadne Europe velika je pažnja posvećena istraživanju, praksi i praćenju studenata nižeg socio-ekonomskog statusa. Thomas i Quinn (2003.) prepoznale su 4 kriterija po kojima se u pojedinim zemljama određuje pripadnost studenata u tu ciljnu skupinu: prihodi, zanimanje roditelja, geografski položaj, stupanj obrazovanja roditelja. U Hrvatskoj ta skupina nema poseban status, iako bismo se mogli složiti da se ta četiri kriterija mogu vrlo lako primijeniti i u analizi hrvatskog obrazovnog sustava. Citiramo Karin Doolan i Tea Matkovića, koji su u jednoj od prethodnih kolumni konstatirali: Pomislili bismo da različiti društveni slojevi kod nas imaju veće mogućnosti pristupa visokom obrazovanju nego je to slučaj u klasno i etnički podijeljenoj Engleskoj - do jučer smo živjeli u egalitarnom socijalizmu. Na žalost, čini se da značajne društvene nejednakosti kod pristupa visokom obrazovanju postoje i u Hrvatskoj. ...Čini se da djeca čiji roditelji imaju niže od četverogodišnjeg srednjeg obrazovanja imaju ispodprosječne šanse za participaciju u visokom obrazovanju - rizik da neće studirati čak je bio osam puta veći za djecu čija majka ima tek osnovnu školu u usporedbi s onima čija je majka fakultetski obrazovana! U svakom slučaju i kod nas vrijedi usporedba Tricie Jenkins o nejednakim prilikama i aspiracijama za visokoškolsko obrazovanje, a koje su zapravo odraz nečijeg porijekla. Djelovanje u suradnji sa svim dionicima Premala zastupljenost je vrlo duboko ukorijenjen problem koji je refleksija socijalnih, ekonomskih i obrazovnih nejednakosti te su potrebne dugoročne mjere i akcije kako bi se on počeo rješavati. Činjenica je da sveučilišta bez partnerstva i suradnje s drugim dionicima ne mogu učiniti mnogo u rješavanju tog stanja. Potvrđeno je već u mnogim istraživanjima, ali i praksama da se aspiracije za visoko obrazovanje kod premalo zastupljenih grupa mogu mijenjati, ali samo ukoliko se počne dovoljno rano i ukoliko se ustrajno radi s osobama koje imaju potencijala za visokoškolsko obrazovanje. Rano doba je kritično jer upravo tada počinje svjesnost o socijalnoj i klasnoj pripadnosti. Jednostavno, djeca i njihovi roditelji ne bi smjeli biti prepušteni sami sebi. U Svjetskoj deklaraciji o visokoškolskom obrazovanju za 21. stoljeće: vizije i akcije naglašeno je da visokoškolske institucije trebaju aktivno surađivati s roditeljima, školama, studentima, socio-ekonomskim grupama i zajednicama kako bi ohrabrivale i dale podršku svim grupama potencijalnih studenata, počevši od djece rane dobi pa sve do učenika sekundarnog obrazovanja. Uz sve visokoškolske institucije u proces je važno uključiti ne samo strukture nacionalne i regionalne uprave te lokalne samouprave, već i ustanove primarnog i sekundarnog obrazovanja, privatni sektor i sektor civilnog društva. Svi bismo trebali zajedno raditi i donijeti konkretne programe i aktivnosti, i što je vrlo važno definirati uloge za svakog od dionika. Potrebno započeti već u osnovnim i srednjim školama Kao primjer jedne vrlo uspješne prakse navest ćemo primjer Sveučilišta u Liverpoolu koje je uvelo okvir od tri koraka 3 Step Framework: 1. korak – Sijanje sjemenja (Sowing the seeds), a odnosi se na rad s djecom od 7 do 10 godina. 2. korak – Duge veze (Long-term relationships), gdje se kroz duži vremenski period radi s ciljanim skupinama djece od 15 do 17 godina. 3. korak – se odnosi na period upisa na fakultet, pomoć kod odabira studijski programa, rad sa studentima i nastavnicima, stipendije, savjetovanje o budućoj karijeri i uspostavljanje veza s poslodavcima. Do tog se okvira došlo nakon brojnih istraživanja, suradnje s institucijama koje rade na razvoju svih oblika i razina obrazovanja na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou, nakon više provedenih pilot projekata i analize rezultata, međunarodnih komparacija i evaluacija, itd. U Hrvatskoj fakulteti puno rade na promociji svojih programa u srednjim školama, što je sasvim logično. Međutim, ukoliko se učenici prvi put direktno susretnu s pojmom i mogućnošću studiranja u trećem ili četvrtom razredu srednje škole, za neke od tih učenika je to puno prekasno. S druge strane, te su promocije uglavnom marketinški obojene jer promoviraju pojedine fakultete, a ne opći koncept ulaska u visoko obrazovanje koji poštuje različitosti u izboru i potrebama.

Zato je važno krenuti što ranije, uspostaviti direktne veze s osnovnim školama, dakle nastavnicima i učenicima, ali i njihovim roditeljima, odnosno starateljima. Osnovna škola je kritično razdoblje gdje djeca, a prvenstveno njihovi roditelji mogu promijeniti percepcije i stereotipe vezane uz fakultete - kao mjesta koja nisu mogla biti mjesta njihovog izbora, pa nisu niti mjesto izbora za njihovu djecu. Da bi se slični programi počeli provoditi i u Hrvatskoj potrebno je uz stručnjake koji će kreirati i evaluirati takve vrste suradnje i programa, identificirati regije i škole iz kojih je priljev u institucije tercijarnog obrazovanja najmanji, kreirati i evaluirati programe suradnje i aktivnosti VO institucija s ostalim odgojno-obrazovnim institucijama, te na kraju, ali možda i najvažnije pronaći izvore financiranja za takve programe. U ovom posljednjem segmentu uloga države, a posebno MZOŠ-a je nezaobilazna i stoga treba raditi stalan i snažan pritisak da dođe do otvaranja programa koji će širiti ulaz u visokoškolsko obrazovanje. Ključna uloga nevladinih organizacija U Europi i svijetu postoje vrlo utjecajne nevladine organizacije kojih je zadaća upozoravati sve dionike javnog i privatnog sektora na premalo zastupljene grupe studenata u visokom obrazovanju, kao i na važnost jednakih šansi za osobe iz različitih slojeva društva na tržištu rada, ali i pokazivati kako se suvremeno društvo može nositi s gorućim problemom neravnopravnosti i homogenosti participacije u obrazovanju i zapošljavanju. Neke od tih organizacija su: • EAN (European Access Network) sa sjedištem u Londonu, • ECHO (Expertise Centre for Diversity Policy) sa sjedištem u Utrechtu, • COE (Council for Opportunities in Education), sa sjedištem u Washingtonu. ECHO i COE imaju i ulogu financiranja studenata iz premalo zastupljenih grupa. Dok se ECHO fokusirao na iznimno talentirane studente imigranata u Nizozemskoj, COE je vrlo snažna neprofitna organizacija zahvaljujući čijim stipendijama, u okviru TRIO i GEAR UP programa, više od četvrtine ciljanih grupa studenata u SAD-u je uspjelo upisati i završiti neku od institucija tercijarnog obrazovanja. Fakultet organizacije i informatike je član EAN-a od 2002.g., a prof. dr. sc. Blaženka Divjak članica izvršnog odbora od 2006.g. EAN je jedina europska nevladina udruga s ciljem promocije jednakog prava pristupa visokom obrazovanju nedovoljno zastupljenih grupa studenata, te ima važnu ulogu u diseminacije dobre prakse i informacija o projektima vezanim uz socijalnu inkluziju, kroz organizaciju godišnje EAN konferencije. Na EAN konferencijama svake se godine okuplja preko 200 znanstvenika i profesionalaca iz područja razvoja socijalne dimenzije visokog obrazovanja u najvećoj mjeri iz EU-a, SAD-a i Australije te se razmjenjuju dobre prakse. EAN, u posljednje vrijeme ima važnu ulogu u donošenju ključnih politika i strategija vezanih uz socijalnu dimenziju tercijarnog obrazovanja na europskoj razini. Iz Hrvatske, u EAN-u nažalost sudjeluju samo predstavnici Fakulteta organizacije i informatike, pa bi naše sudjelovanje ubuduće trebalo bitno proširiti. Kad bismo naišli na širu financijsku i logističku potporu, jednu od sljedećih konferencija EAN-a mogli bismo organizirati i u Hrvatskoj i tako pružiti domaćoj javnosti veće mogućnosti za sudjelovanje, ali i priliku da uvedemo teme koje su Hrvatskoj od posebnog interesa. Pravo vrijeme za djelovanje Svima je jasno da veći postotak populacije s visokom stručnom spremom generira bolja radna mjesta svih profila, te veći gospodarski rast. Ukoliko želimo pokrenuti tu lavinu, ne samo obrazovni sustav u Hrvatskoj, već i privatni sektor i državne institucije, moraju postati senzibilniji na određene skupine i pronaći načine kako ih identificirati i regrutirati te pomagati u njihovom putu prema diplomi. Bez napora i pomoći države, društva, lokalne zajednice, visokoškolske institucije i njihovih djelatnika potencijal premalo zastupljenih grupa studenata se neće razviti, a time ćemo zakinuti i naše društvo za nove inovacije, primijenjena istraživanja ili za nekoliko desetaka postotaka više zadovoljnijih i samouvjerenijih građana. Moramo biti svjesni da je ulaganje u obrazovanje, a pogotovo u visoko obrazovanje dugoročni projekt, ali i nezaobilazna investicija. Kreuger & Lindhal (2000.) su u svom istraživanju Education for Growth: Why and for Whom? pokazali da širenje obrazovanja ima vrlo male kratkoročne efekte na rast BDP-a, ali zato ima pozitivne i statistički značajne efekte na rast BDP-a kroz period od 10-20 godina. Obrazovanje je ključ razvoja svakog društva. Iz tog razloga ono mora biti dostupno i otvoreno svim skupinama i slojevima društva. Još uvijek se velik broj institucija visokog obrazovanja smatraju elitističkim i odvojenim od ostatka društva, i kao takve one ne pridonose razvoju i napretku društva već stvaranju još većih jazova između viših i nižih slojeva u društvu. Da bi se ta slika promijenila, sveučilišta trebaju partnere u ostalim sektorima – od javnog do privatnog sektora, kao i u sektoru civilnog društva, koji ima možda najvažniju ulogu u cijelom procesu, odnosno ulogu senzibilizacije javnosti. Koje uloge bi trebale preuzeti škole, sveučilišta, MZOŠ, agencije, poslodavci? Sada je pravo vrijeme za podjelu uloga, ali isto tako i za preuzimanje odgovornosti za razvoj našeg društva svih nabrojanih dionika. Sveučilišta su ta koja bi se trebala prilagoditi novim grupama studenata u svakom aspektu – od prostorne prilagodbe i dostupnosti do promjene metodike i fleksibilnijeg sustava za studente povratnike u sustav tercijarnog obrazovanja.

Navedimo dva primjera s FOI-a. Fakultet je posebno istaknuo u svom Pravilniku o studiranju da je otvoren studentima s posebnim potrebama (Pravilnik o preddiplomskom i diplomskom studiju Fakulteta organizacije i informatike, čl. 31.) Iako to u praksi često rješavamo na individualnoj razini, a ne uz potporu sustava. Drugi primjer se odnosi na prostorne prepreke za studente s invaliditetom kojima je smanjena pokretljivost (a kojih trenutno imamo desetak). Unatoč pomno izrađenim projektima i pronađenim financijskim sredstvima, Ministarstvo kulture ne želi izdati suglasnost na ugradnju staklenog lifta s dvorišne strane zgrade. Zaključak: prijedlog podjele uloga i odgovornosti

• Sveučilišta bi trebala otvoriti svoja vrata generacijama potencijalnih studenata i od rane dobi ih educirati, a u tome koristiti ljudske potencijale studenata koji su već u sustavu, a s kojima će učenici osnovnih i srednjih škola lako uspostaviti komunikaciju.
• Osnovne i srednje škole bi trebale pripremati i poučavati učenike kako bi stekli vještine i kompetencije važne za kasnije studiranje, raditi na ojačavanju samosvijesti učenika, učiti ih donošenju odluka i motivirati ih.
• Javni sektor, a posebno se tu misli na regionalnu upravu i lokalnu samoupravu, pod čijim su ingerencijama osnovno i srednje školstvo trebale bi u suradnji s fakultetima targetirati one škole s kojima je važno uspostaviti komunikaciju, ovisno o kriterijima koji bi mogli utjecati na smanjenje aspiracije njihovih učenika za nastavak školovanja i obrazovanja prema visokoj stručnoj spremi.
• Državne institucije koje se bave razvojem obrazovanja bi trebale pronaći izvore financiranja i ukazati na razne mogućnosti suradnje za sve dionike.
• Privatni sektor, odnosno budući poslodavci trebali bi postati svjesni svoje društvene odgovornosti i nadovezat se na kampanju Pravo na obrazovanje s kampanjom Pravo na zaposlenje.

To su samo neki od mogućih scenarija, a najvažnije je da svi zajedno uvidimo mogućnosti koje visokoškolsko obrazovanje pruža ne samo onima koji u njemu participiraju već i cijelom društvu. Kad svi postanu svjesni vrijednosti znanja, usavršavanja i cjeloživotnog obrazovanja, više se financiranje u obrazovanje neće gledati kao na veliki trošak, već kao na najisplativije ulaganje. A o financiranju obrazovanja – možda u jednoj od sljedećih kolumni.

¹ International Insights into Widening Participation: supporting the success of under-represented groups in tertiary education, Final Report, Thomas & Quinn, 2003. ² Doolan, K., Matković, T., Koga nema? - O (ne)jednakim mogućnostima u utrci za akademskim kvalifikacijama u Hrvatskoj, ³ National Council for Educational Excellence Report, Sutton Trust, October 2008 ⁴ World Declaration on Higher Education for the Twenty-first Century: Vision and Action ⁵ Krueger, A.B.; Lindhal, M., Education for Growth: why and for whom?, Journal of Economic Literature, Vol.34, 2001. ⁶ Pravilnik o preddiplomskom i diplomskom studiju Fakulteta organizacije i informatike

Autorice: Autorice teksta rade na Fakultetu organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu. Prof. dr. sc. Blaženka Divjak je prodekanica za znanstveno-istraživački rad, Renata Horvatek, prof. je koordinatorica za međunarodnu suradnju, a dr. sc. Violeta Vidaček-Hainš je znanstvena novakinja/viša asistentica. Kampanja Pravo na obrazovanje: Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa: B. Divjak, R. Horvatek, V. Vidaček-Hainš: POLITIKE JEDNAKOG PRISTUPA - 1. dio Mašenjka Bačić: SUSTAV PROTIV IZVRSNOSTI (intervju s Pavelom Gregorićem) Mašenjka Bačić: 'NOVAC U ŠKOLSTVO, A NE U VOJSKU!' Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 2. dio Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 1. dio Karin Doolan i Teo Matković: KOGA NEMA? Teo Matković: ČEMU SLUŽI DIPLOMA? Vesna Kovač: KAKO POVEĆATI PRISTUP VISOKOM OBRAZOVANJU Danijela Dolenec: Snimka Lisabonskog procesa; IZVORI NEJEDNAKOSTI U OBRAZOVANJU Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ