Prema svim konfuznim i nepotpunim informacijama koje pristižu u javnost, Tomo Horvatinčić i njegova HOTO grupa 1. kolovoza ipak su započeli s provedbom svog plana devastacije samog središta grada, a i ponečeg više od toga. Cvjetni trg je, uz historijsku i urbanističku vrijednost, stekao i simbolički značaj prostora na kojem se odvija veliki dio javnog života, skupovi upozorenja i političkog otpora, humanitarne akcije i kulturne priredbe. Doduše već dobrano privatiziran kafićima koji ograničavaju prostor javnosti, do jučer je ipak još bio tu. A sada se čini da je pao šaptom. Kolaps urbanosti Horvatinčić je počeo graditi unatoč činjenici da nema pravomoćnu lokacijsku dozvolu za rušenje tiskare na Preradovićevu trgu, jer su prizivni i upravni postupci još u toku. Unatoč tome što nema pravomoćnu lokacijsku dozvolu za podizanje prometne rampe u zaštićenoj pješačkoj zoni u Varšavskoj, koju nikada ne bi ni smio dobiti, jer bi presedan da se u zaštićenoj pješačkoj zoni gradi ulaz u garažu označio kraj svakog razumnog nastojanja da se gradom, koji je već u prometnom kolapsu, upravlja na opću korist i u ime javnog interesa. Počeo je graditi i unatoč svim nemalim prosvjedima javnosti, mišljenju neovisnih stručnjaka i nagomilanim aferama koje nepobitno ukazuju da u glavnome gradu vlada neprobojna sprega gradske vlasti, kapitala, organiziranog kriminala, i to upravo u području upravljanja gradskim prostorima i izgradnjom. Sve to uz podršku, ili barem bez sustavnog otpora medija. Čast iznimkama.
Foto: Cvjetni trg, kolovoz 2008. Horvatinčić je, doduše, morao odustati od rušenja dviju ambijentalno i povijesno vrijednih pročelnih zgrada u kritičnom bloku, pa sada navodno samo ograđuje prostor kroz koji će manji kamioni odvoziti i dovoziti građevinski materijal. No, ma kako stvari stajale s pravnim statusom Horvatinčićevog poduzetništva, činjenica je da će višegodišnji radovi u samom središtu grada - koje je bilo planirano za otprilike trećinu sadašnjeg stanovništva, pa je sve već dovedeno do prenapregnutosti - dovesti do potpunog kolapsa prometa, infrastrukture, telekomunikacija, društvenog saobraćanja, dakle urbanosti u cjelini. Ugrozit će cjelokupno funkcioniranja života i rada u samom užem središtu grada, što će na ovaj ili onaj način osjetiti i stanovnici Novog Zagreba i Sesveta. Već i zbog toga baš svaki građanin i građanka Zagreba imali su pravo i trebali osjetiti potrebu da danonoćno protestiraju, jer u pitanju nisu samo interesi i prava onih neposredno zahvaćenih radovima na Cvjetnom. Prave informacije gotovo je nemoguće sakupiti i obznaniti na jednome mjestu, a kao što znamo: institucije pravne države ne funkcioniraju. Na to nas, svako malo, podsjeća i sam gradonačelnik koji je taj ritualni vapaj doveo do apsurda, kao da i sam nije jedna od tih institucija. Na trenutak ga je nadmašila jedino gradska građevinska inspekcija koja je samu sebe proglasila nenadležnom za nesreću 19. kolovoza koji su izazvali građevinski radovi u gradu u kojem je ona - inspekcija. Odsustvo reakcije Unatoč svemu navedenome, u široj javnost vlada dojam da se je sve to dogodilo bez djelotvornog konačnog otpora građana. Lukavi je poduzetnik, kao što je to u svom komentaru na H-alteru primijetio ivek, započeo radove usred ljeta kad su svi, osim fizičkih radnika, nadničara, lopatara, koji si taj luksuz ne mogu priuštiti, na godišnjem odmoru. Nije se oglasila ni Inicijativa Pravo na grad, koja je najvećim dijelom organizirala i inspirirala dosadašnje akcije otpora. Na stranicama PNG-a nalazimo tek upozorenje javnosti od 21. srpnja, da će, unatoč izostanku potrebnih dozvola, HOTO grupa započeti rušenjem Tiskare 1. kolovoza. Na stranicama Zelene akcije nalazimo još i konstataciju da su radovi 1. kolovoza doista i počeli. I nakon toga više ništa. Nisu se oglasile ni dvije oporbene političarke u Skupštini grada, Alemka Košiša Čičin-Šain i Morana Gruden, koje su do sada jedine pružale otpor iz političkog prostora, ali očito iza sebe nemaju i svoju stranku. Složena situacija SDP-a u ovom slučaju je poznata, uostalom, SDP je u gradu stranka na vlasti, na što svako toliko izgleda treba podsjetiti, jer se to iz ponašanja SDP-a na nacionalnoj razini baš i ne da razaznati.
Foto: Zoran Oštrić - u njegovoj blogerskoj kritici nema ništa loše! Oglasio se je jedino tajnik stranke Zelena lista, Zoran Oštrić, veteran zagrebačkog, ali i jugoslavenskog i hrvatskog ekološkog aktivizma. Dosljedan sebi, bez prevelikog kalkuliranja i straha od posljedica, Zoran je na svome blogu optužio Pravno na grad i Zelenu akciju - ni više ni manje nego za izdaju nedjelovanjem, a što je prenio i H-alter. I time je uznemirio duhove dviju instanci o kojima ovisi, ukoliko želi opstati u zelenoj politici. Izazvao je priličan gnjev i negodovanje pokretača, stratega, pripadnika i simpatizera PNG-a, a s druge strane snishodljivu reakciju vlastite stranke koja se ne bi rado zamjerala svojim potencijalnim glasačima, baš kao ni ostale etablirane stranke, i koja u poimanju stranačke demokracije izgleda ne namjerava ići dalje od već poznatih modela. Nisu odustali? Iz pouzdanih izvora, odnosno 'tvrdog jezgra' Prava na grad, saznajemo međutim da Zoran nema sve podatke. Oni nisu odustali, cijelo su ljeto ostali u gradu i rade, u toku je nekoliko proceduralnih legalističkih zahvata koji bi trebali zaustaviti Horvatinčića i bagere, a u pripremi su i nove javne akcije. Ali ništa od toga ne može se, za sada, saznati javno, traže malo strpljenja. Istodobno, Pravo na grad iz nepoznatih razloga ne odgovara, bolje rečeno ignorira Oštrićeve teške optužbe i još nije održao niti presicu povodom najnovijeg razvoja situacije. PNG, dakako, ima ogromne zasluge za sve što se je do sada dogodilo: prvi su alarmirali i mobilizirali javnost oko projekta HOTO grupe na Cvjetnome, organizirali su peticiju koja je sakupila 54.500 potpisa, mobilizirali su nezavisne stručnjake i stručne udruge, dali su niz amandmana na prijedlog GUP-a, podnijeli prijave protiv GUP-a i građevinskih dozvola nadleznom Ministarstvu, organizirali uspješan protest u Varšavskoj u veljači 2008. i poduzeli niz drugih koraka vođenih načelom očuvanja prostornih dobara i održivog urbanog razvoja, kao i transparentnog djelovanja gradske uprave i sudjelovanja građana u planiranju razvoja grada. I ako Bandić i njegov skandalozan način upravljanja gradom kojim slučajem ikada padnu, bit će to velikim dijelom njihova zasluga, ali i drugih građanskih akcija, nekih novinara, pa i nekakvog komešanja unutar samog SDP-a. Ipak, čak i ako se zaletio, Oštrić je otvorio traumatično pitanje kojem valja posvetiti dužnu pažnju, a to je: Kome i kako odgovaraju građanske inicijative i udruge kad preuzmu odgovornost za neku akciju? Je li ono što je urađeno, bez obzira na eventualnu genijalnost i pomno razvijane strategije dovoljno, ako je, rečeno alkarskim rječnikom, na kraju sve završilo u ništa?. S jedne strane, građanske inicijative s punim pravom traže autonomiju od stranaka i bune se kad ove pokušavaju kapitalizirati njihove napore, ideje i akcije. S druge strane - a to nije samo hrvatska, nego i evropska stvarnost - politička moć čvrsto je ukopana u političkim strukturama koje su, pak, u ovoj zemlji duboko zaglibile u interesnu spregu kapitala, političkih centara moći i komercijaliziranih medija. Ma kako depresivno zvučalo, takvo stanje nije fatalistička datost, jer bi inače svaki pokušaj političkog djelovanja bio unaprijed besmislen. Građanske inicijative, za sebe i po sebi, najčešće naprosto nisu dovoljne ako ne uspiju stvoriti kritičnu masu otpora aktivnog građanstva koja jedina može proizvesti promjenu izvan prostora spomenute sprege. Pogotovo ako izabrana strategija djelovanja i sama pomalo zazire od javnosti, sklona je elitizmu i konspirativnosti i ustručava se stvaranja širokih koalicija zbog nekakvog straha od gubljenja vjerodostojnosti. Vjerodostojnost se u političkoj sferi stiče jedino održavanjem obećanja. Kolektivna politička akcija, na tragu poimanja vitae activa H. Arendt, moguća je jedino u zajedničkom i nepredvidivom djelovanju slobodnih i jednakih pojedinaca. I podrazumijeva odgovornost za to djelovanje. Stvari pod kontrolom Simptomatična je u tom smislu da, iako je Pravo na grad, prema njihovoj web stranici, inicijativa sastavljeno od niza, uglavnom kulturalnih mreža i organizacija, sama stranica jedva da daje informacije o ljudima koji u njoj sudjeluju; jedini prostor komunikacije je jednosmjerna obavijesna mailing lista, a jedini kontakt generička e-mail adresa pravonagrad@pravonagrad.org. Na sajtu ne postoje linkovi na srodne, ili barem inicijativi sklone druge inicijative i portale. Neko je vrijeme postojala i diskusijska lista na kojoj su zainteresirani izmjenjivali sugestije i mišljenja. Spominjani su tada i razlozi za određenu mjeru konspirativnosti zbog realne ugroze inicijative, u koju ne treba sumnjati, ali su najavljivani i modusi njenog širenja i jačanja. No, na neki volšeban način, informacije s liste prestale su pristizati. Ili je zamrla, ili više ne postoji, ili sam ja nekako s nje ispala. Nije važno, ali na kraju se, barem je takav dojam većine autsajdera, ili polu-insajdera, sve svelo na strategiju odmjerenih koraka, čuvanje stečenog kapitala/renomea i stvaranja zatvorenog kruga upućenih koji navodno stvari drže pod kontrolom.
Foto: Masovne demonstracije koje su Pravo na grad i Zelena akcija organizirali u veljači 2008. Problem je, međutim, u tome što je u Zagrebu situacija već toliko zabetonirana da jedina strategija koja bi još možda mogla biti djelotvorna, jest strategija stvaranja najšire fronte, pa ako treba i pribjegavanja ne baš sasvim principijelnim koalicijama, makar to ponekad značilo i povezivanje s nefunkcionalnim ili antipatičnim političkim strankama, ili barem njihovim pojedincima i pojedinkama. Inicijativa bi trebala prerasti u pokret, za što nisu odgovorni samo aktivisti Prava na grad i Zelene akcije, ali oni jesu ti koji su se nametnuli kao najodgovorniji za taj proces. Stoga ne vidim ništa lošega u blogerskoj kritici Zorana Oštrića, a ponajmanje nekakvu ljubomoru ili zavist. Ionako su još uvijek svi pogledi uprti u Pravo na grad.
