Pločnici su pola grada

Uličice starijeg grada – unutar zidina Dioklecijanove palače – popločane su kamenom, uglavnom u devetnaestom stoljeću, u vrijeme maršala Marmonta, a zatim najviše za gradonačelnika Ante Bajamontija. Djelomično i uličice pučkih gradskih predgrađa, obično lošijim plavim kamenom vađenim u okolici grada. Uređenje i taracanje novih ulica između staroga grada i bedema i naokolo bedema obavljeno je pretežno dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Uglavnom se popločavalo granitnim kockama, kojima su taracane ulice danas Kralja Zvonimira, Kralja Tomislava, Bana Jelačića, Ban Mladenova, Radunica i Obala lazareta s Gatom Sv. Nikole, ulice prema Gripama i druge. Tako je opločanje granitnim kockama postalo uobičajeno za predratni Split. Nakon što je 1926. riva prelivena asfaltom, počele su se asfaltirati i druge ulice u novijim gradskim predjelima. Urbani primitivizam učinjen je kada su kasnije gotovo sve gradske ulice taracane granitnim kockama prelijevane asfaltnom naslagom i tako gubile i na estetici i na kvaliteti. Ostale su tek još rijetke obložene granitom, među kojima najistaknutija današnja Ulica kralja Tomislava, koja je tako postala urbani spomenik jučerašnjeg Splita, jedini takav sačuvani. Planirano uklanjanje tog posljednjeg urbanog elementa ranijega grada, umjesto njegovog doličnog dotjerivanja, predstavlja rušenje vidnog dijela urbanističke tradicije Splita. Tradicionalno opločenje ulica, obala i trgova dalmatinskih gradova uglavnom je kamenom, ali je ipak nužno barem jednu splitsku gradsku ulicu sačuvati opločanu granitnim kockama, koje je opločenje u jednom razdoblju grada čak prevladavalo, a usto je i tehnički kvalitetno, a estetski privlačno. Izjava autora novog projekta uređenja Ulice kralja Tomislava, zamišljene kao Ulice olimpijaca, da je granit za kopita, blago rečeno je smiješna. Podsjetio bih da je većina najistaknutijih ulica i trgova u velikim civiliziranim i kulturnim europskim gradovima i danas opločana granitnim kockama; također i Markov trg u Zagrebu; također zacijelo najistaknutija europska ulica Champs-Élysées u Parizu. Bojimo se i autorova prijedloga da će se u Ulici olimpijaca postaviti kandelabri kao u Marmontovoj ulici. Ti kandelabri, postavljeni usred ulice, postupno su neuobičajeni i deplasirani, umjesto da se, kako se općenito običava, postavljaju između trotoara i prometnijeg dijela ulice, ukoliko nisu dovoljni konzolni ferali na zgradama. Izjava da će „javni zahod preseliti u Galeriju umjetnina“ ne znamo je li šala ili ozbiljna. (Javni je zahod na tome prometnom položaju u gradu veoma potreban; mnogo korisniji od luksuzno opremljenog novog nužnika u zabitoj Nepotovoj uličici, za koju ni Splićani ne znaju, a pogotovo ne posjetioci grada, kojima je on najpotrebniji). Što se tiče naših zaslužnih i nadaleko poznatih olimpijaca, mislim da im se može izvesti javna obilježja na bolji i doličniji način, nego da se gazi po njihovim imenima. Kamen je prvenstveni spomenik arhitekture i urbanizma dalmatinskih gradova, ali i jedno razdoblje jednako kvalitetnog granita dio je njihove istaknute prošlosti. Uostalom, već sam spomenuo da se i za opločanje srednjeg prometnijeg dijela splitske rive – osim najpoželjnijeg bračkog kamena – moglo pomišljati i na granitne kocke. Uoči radova u Ulici kralja Tomislava napominjem da se na tim položajima moraju očekivati arheološki nalazi. Posebno pred ulazom u Bosansku ulicu, gdje su, prije gradnje bastiona bila utvrđena Vrata Pisture, a istočno od njih i gradska loža, koja je posljednja u radovima čišćenja nakon Drugog rata pred sjevernim zidom Palače bez razloga porušena, od koje je sačuvan tek lijepi gotički kapitel. Da se ne bi ponovilo zatrpavanje arheoloških nalaza kao na obali.